Nalazite se ovdje: NaslovnicaTemePorodica i obiteljOpcenitoRad ili sreća?

Rad ili sreća?

Japanska poslovica kaže da sreća pomaže ponekad, a rad uvijek! Dobro sad, to su tamo Japan i Japanci; neki drugi ljudi, drugi mentalitet i posve druga pravila. Što je s nama po tom pitanju?

Kod nas je nekako u međuvremenu postalo uvriježeno da se ovdje ne isplati ni učiti ni raditi, jer sve poluge društvenog uspjeha su ionako u rukama stranačkih moćnika i njihovih poslušnika. Realno, čak toliko više nije važna ni nacionalna pripadnost; sve se manje-više svelo na adekvatnu stranačku pripadnost, tj. uhljebljenost.

Premda navedeni politički delikt svakako nije zanemariv u kontekstu buduće profesionalne orijentacije prosječnog mladog čovjeka, ovdje pokušavamo na jednostavan način dokazati da ovo sve skupa ipak nije odlučujuće, te da na kraju ipak prevladava ono –na početku- spomenuto: „Sreća pomaže ponekad, a rad uvijek!“

Prema službenim podacima iz 2015. u BiH je bilo oko 40.000 nezaposlenih s visokom, odnosno, fakultetskom stručnim spremom. Da, to je nažalost jako veliki broj. Međutim, istovremeno se ukupni broj nezaposlenih kretao oko divovskih 550.000. Dakle, neporeciva je istina kako vam se ovdje lako može dogoditi da sa završenim fakultetom na kraju ipak budete bez posla, ali također je istina da ćete bez završenog fakulteta imati 11 ili 12 puta veće šanse da vam se to isto dogodi.

Korak dalje, što ste školovaniji i obrazovaniji šanse za nezaposlenost će biti sve manje. U pripremi ovog teksta nisam uspio naći podatke o eventualnom postojanju nezaposlenih magistara i doktora znanosti na našim prostorima, no, ukoliko ovakvi i postoje, sigurno se radi o posve minornim skupinama, jer jednostavno, i ne čuje se baš često nešto o takvome nečemu. Dakle, mogli bismo zaključiti, premda se školovanje na ovim prostorima ne pokazuje uvijek kao zagarantiran put do sigurne egzistencije, ono se ipak na kraju pokazuje kao dobra i pametna investicija.

Buisnessman with a positive chartIzvor: 123rf.com

Kad-tad stvari moraju početi funkcionirati po pravilima…

Više sam puta u zadnjih godina čuo za sličan scenarij, bilo da se radi o poželjnim državnim poduzećima ili privatnim tajkunskim tvrtkama: Dok se radi kako se radi, ništa posebno, zapošljavaju se rođaci, kumovi, jarani, stranačka subraća, zemljaci i sl. Međutim, kada se počne raditi o nekim ozbiljnim poslovima, te ozbiljnim novcima, kao i o ozbiljnoj odgovornosti koja uz sve to ide, tada se može čuti gazdu gdje plemenito progovara: „Dovedite bilo koga, samo nek' zna raditi!“ To je to – reklo bi se: primitivno poslovanje i ne treba puno više od primitivnih metoda i primitivnih aktera. Međutim, isto tako, sofisticirano poslovanje se ne može voditi bez sofisticiranih metoda i sofisticiranih aktera. Tko hoće održati kakav takav korak s razvijenim svijetom, prije ili kasnije će se morati okaniti krvno-robno-robovskih relacija te početi raditi kako se radi u razvijenom svijetu.

Prekvalifikacija

Vratimo se još malo ka onih 40.000 visokoobrazovanih nezaposlenih ljudi. Među njima je ponajviše svršenih ekonomista i pravnika, kao i drugih sličnih -već tradicionalno- suficitarnih zanimanja na našim prostorima. Ne polazeći ovdje od čvrstih egzaktnih podataka, nego više po nekom općem iskustvu i čuvenju, spomenute fakultete počesto upisuju upravo oni mladi ljudi kojima sa 18-19 godina i nije posve jasno čim bi se u životu htjeli baviti. No, ovo po sebi i nije ništa strašno. Punu zrelost kao i svijest o samom sebi čovjek i doseže tamo nekad u četrdesetim, ukoliko uopće doseže… Nerijetko se baš nekad u tim godinama čovjeku i dogodi da shvati kako se u životu trebao baviti nekim sasvim drugim pozivom. Leo Fender je svoju prvu gitaru napravio tek s 40 godina, a danas je njegovo ime, tj. prezime sinonim za električnu gitaru uopće. U povijesti uspješnih poslovanja puno je takvih i sličnih priča. Jedno je sigurno: nitko ne može biti uspješan u bilo čemu, tj. svačemu, ali svaki čovjek može uspjeti u nekom specifičnom poslu za kojeg je kao stvoren. Treba se samo odvažiti, ne zaboravljajući ono da malodušnost i kuknjava nikad ništa nisu izgradile. „Usudite se sanjati velike stvari“ – dodao bi papa Franjo!

U Sarajevu, 18.8.2017.

M. B.

 

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 107 gostiju i nema članova online

Idi na vrh