POPTHEO -

Nedavna istraživanja su polazala da se 47% brakova raspada zbog nerazumnog ponašanja, a tek svaki 5-6 zbog preljuba. Međutim to nije sve. Slične obrasce nerazumnog ponašanja danas pronalazimo i u onome što se uobičajeno dovodi u vezu s pojmom loših radnih navika. Također, nedavna istraživanja Vrhbosanske nadbiskupije pokazala su da se nerazumno ponašanje pokazuje velikom preprekom i u ostvarenju boljih međuljudskih odnosa. Konkretno, tu se radi o onom problemu „da je uvijek onaj drugi najveći problem“, dok kritičar uvjereno misli za sebe da je nepogrješiv. 

Također je rečeno da se iza problema nerazumnog ponašanja skriva nešto što psihologija naziva nedostatkom afektivne (emocionalne) zrelosti. Stoga bi se ovdje trebalo nešto više posvetiti ovom pojmu i njegovim konotacijama. S tim, bilo bi odmah dobro napomenuti da se ovdje ne nalazimo isključivo na tragu jedne svjetovne psihologije. Naime, kako to primjećuje naš eminentni kršćanski psiholog p. Mijo Nikić, poticaje za ostvarenje jedne dublje osobne zrelosti pronalazimo već u samom Svetom pismu: „Crkva, uvjerena u istinu da milost gradi na naravi ('gratia perficit naturam'), u mnogim dokumentima poziva svoje vjernike da se založe kako bi postigli onu zrelost kršćanskog života na koju Sv. Pavao potiče Efežane kad im piše da ne budu više 'malodobni, igračka valova, okolo tjerani svakim vjetrom nauke u ljudskoj prijevarnoj igri, usred prepredenosti koja lukavo krči put zabludi', nego da postanu zrele osobe da se što više približe 'k savršenom čovjeku, k mjeri punine veličine Kristove' (Ef 4,13-14). Osoba Isusa Krista ostaje jedini ideal koji se može i treba u svemu slijediti kako bi se postigla zrelost 'savršenog čovjeka' o kojoj govori Pavao u poslanici Efežanima ... Afektivna zrelost, koju želimo malo bolje upoznati, može se definirati kao 'stanje osobe koja je nadvladala infantilnu ovisnost sigurnosti od roditelja ili od pripadnosti nekoj skupini (rodbinskoj ili školskoj), i koja je stoga sposobna uložiti (investirati) afektivne energije u stvarnost, prihvaćajući samoću u kojoj može biti ono što jest i uspostavljajući društvene odnose na planu afektivne jednakosti.' Ova malo komplicirana definicija želi reći da afektivnu zrelost posjeduje ona osoba koja može sama ići kroz život, koja ne treba pomoć 'štaka' da bi se mogla održati na svojim nogama.“[1]

Emocije – prvotni sud čovjekov

Svi znamo da posjedujemo ono što se naziva afektima, tj. emocijama. Također znamo da te emocije mogu biti pozitivne i negativne, prijatne i neprijatne, ohrabrujuće i zastrašujuće. Ponekad se događa da nešto intenzivno osjećamo, a da sami nismo svjesni zašto. Na primjer, ponekad se osjećamo radosno, a da pri tome nismo svjesni razloga. Ili opet, po katkad se osjećamo tužno premda je oko nas sve u najboljem mogućem redu. Ipak, rekli bismo da su ovo rijetke situacije, jer u najvećem broju slučajeva postoji nešto konkretno i opipljivo što potiče naše emocije, i mi smo toga u potpunosti svjesni. Na primjer, nečija uvreda me je potakla na loša osjećanja, ili me je opet nečija lijepa i srdačna pohvala potakla na osjećaj zadovoljstva, spokoja i ponosa. Primjera je puno i mogli bi smo ih u nedogled nabrajati. Tako se danas ljudi često požale da ih je jučerašnja politička emisija razljutila i potakla na psovku i bijes, dok s druge strane slušanje omiljene glazbe čovjeku dokazano vraća dobro raspoloženje. Zato bi emocije mogli nazvati našim prvotnim ili primordijalnim sudom, jer skloni smo da poistovjećujemo s dobrom sve ono što nam budi pozitivne emocije. Isto tako, nazivamo zlim sve ono što nas potiče na negativne emocije. Međutim, nije sve tako jednostavno. Ovakvo afektivno prosuđivanje stvarnosti je sasvim normalno za djecu. No, s vremenom, kod normalne ljudske osobe moralo bi se buditi i racionalno prosuđivanje. Bez ovog potonjeg nema zrele i zdrave ljudske osobnosti.  

U tom smislu navest ćemo par primjera: Dijete se susreće s određenim poteškoćama dok pohađa školsku nastavu i dok kući pokušava napisati školsku zadaću. Ovdje govorimo o poteškoćama jer proces učenja od djeteta iziskuje neminovno veliki napor. Ukoliko dijete cijelu ovu situaciju prosudi isključivo afektivno, ono će lako doći do zaključka da škola ništa ne valja te da mu zato nije ni potrebna. Upravo tako dolazimo do pozadine nečijih slabih školskih rezultata i ocjena. Tomu naprotiv, da bi se dijete uspješno izborilo s ovom kušnjom učenja, kod njega će se morati potaknuti i jedna zdrava racionalna prosudba. Treba ga poticati da na život već sada pokuša gledati malo šire i dugoročnije. Ako bude dobro učilo, pred njim će se otvarati brojna vrata. Imat će lijep posao; bit će u mogućnosti učiniti brojna dobra, a i njemu samom bit će u životu dobro. Vidimo, u konačnici, racionalna prosudba i ne radi nešto protiv naših emocija, nego čak što više, omogućuje nam da dođemo do istinske i postojana životne radosti. Slično tome, danas se mnogi roditelji, zapravo već djedovi i bake žale na to kako su im djeca još uvijek „na grbači“ te kako ništa ne žele raditi. Ako se ovi pitaju zašto neće da rade, oni često odgovaraju „kako nisu ludi da rintaju cijeli dan za 20 KM“. E sad, raditi naporno cijeli dan za 20 KM uistinu i nije pravedno, ali pri tome je još nepravednije da mlad čovjek u punoj snazi bude na grbači majke umirovljenice koja nema ni tih 20 KM po danu, nego prije 10 ili maksimalno 15. Stoga bi takvima trebalo poručiti da ukoliko su već protiv nepravde, nek' onda prestanu i sami činiti nepravdu. Neka radi marljivo za tih 20 KM, a ako se otvori mogućnost bolje zarade, naravno da će takvu mogućnost i prihvatiti. Dakle, vidimo, racionalna prosudba u ovom slučaju ne radi protiv averzije mladih ljudi prema slabo plaćenom radu, jer u konačnici ovakva reakcija je sasvim normalna. Međutim, oni se moraju izvući iz svoje infantilne sebičnosti koja nije u stanju vidjeti ni centimetar dalje od svoga nosa. U konačnici čovjeku nije zabranjeno osjećati nepravdu; no, on bi pri tome trebao razvijati i jedno bratsko suosjećanje, te s tim onda biti u stanju osjećati i nepravdu koju trpe drugi ljudi, osobito njegovi bližnji i to baš od njega samoga. To je ujedno i glavna karakteristika afektivno nezrelih ljudi: izvanredno dobro opažaju sve ono što se radi protiv njih samih, dok katastrofalno loše opažaju sve ono zlo što oni sami čine svojim bližnjima. Namjerno naglašavamo ovo „prema svojim bližnjima“ i to zbog toga što su afektivno nezrele osobe vrlo često sklone jednoj lažnoj solidarnosti. Tako oni obično posjeduju jedno široko i difuzno suosjećanje, ali ne i ono konkretno i fokusirano. Nešto u stilu: „Ja sam jako pozitivna osoba... ma ja stvarno volim cijeli svijet... jedino ne mogu izaći na kraj sa ženom, djecom i susjedima/komšijama“. Zato danas nije nimalo slučajno da postoji više udruga za zaštitu životinja od onih za zaštitu ljudi, ili opet, da ljudi pokazuju više senzibiliteta prema političkoj nepravdi, nego prema onoj elementarnoj socijalnoj ugroženosti u svojoj blizini.

Dva pola istog problema

Ako govorimo o nedostatku afektivne zrelosti susrest ćemo se neminovno s različitim oblicima ponašanja, koja se skrivaju iza zajedničke jezgre. Tako, različite osobe u nekim situacijama mogu potpuno različito reagirati premda u suštini imaju zajednički problem. Na primjer, jedna od važnih odlika afektivne zrelosti jest mogućnost razboritog i smirenog prihvaćanja tuđe kritike. Dakle, zrela osoba, ukoliko čuje neku kritiku vjerojatno neće žustro i emotivno reagirati. Malo će zastati, razmisliti, te smireno izreći svoj osobni stav. S druge stane, nezrela osoba će u istoj situaciji reagirati burno i svađalački. Strastveno će se braniti od kritike kao da joj sam život ovisi o tome. Međutim, postoji i drugi pol nezrelosti. Neke nezrele osobe bi u navedenoj situaciji reagirale posve servilno, što znači da bi vjerojatno zauzele stav jedne „puzave“ i nekritičke pokornosti. Premda se ovdje radi o posve različitim ponašanjima, u oba slučaja se susrećemo s posve istim problemom, a to je tzv. strah od neuspjeha. I najsposobniji vojskovođa mora izgubiti poneku bitku, ali će usprkos tome u konačnici dobiti rat. Ili ono, kad Gospodin šalje proroka Ezekiela da propovijeda domu Izraelovu, On ga unaprijed upozorava: „A dom te Izraelov neće poslušati, jer ni mene ne sluša, jer dom je Izraelov tvrde glave i okorjela srca“ (Ez 3,7). Ovdje bi se čovjek zabrinuto zapitao, čemu nekome nešto govoriti ukoliko te ionako neće poslušati? Međutim, ovo pitanje upravo predstavlja stav nezrelosti, jer istina se po sebi mora svjedočiti bez obzira na to svidjelo se to nekome ili ne. Prirodno je ne željeti sebi neuspjeh, no pitanje je što je to zapravo istinski neuspjeh? U slučaju s prorokom Ezekielom mogli bismo zato konačno reći da ga Gospodin i nije pokušavao gurnuti u neuspjeh, nego sasvim obratno, On ga milostivo pokušava sačuvati od onog istinskog neuspjeha, a to bi bilo njegovo eventualno ravnodušno pristajanje uz grijeh i bezakonje. Zato i kažemo da je ljudski strah od neuspjeha u suštini neutemeljen i poguban strah. Izbjegavajući poneku neugodnu situaciju u svom životu čovjek se neminovno susreće s istinskom opasnosti vlastitog asocijalnog i neprilagođenog ponašanja.

Napredna zrelost Isusa Krista

Premda Isus na kraju umire tragičnom smrću, On istu promatra kao nešto smisleno. To ne znači da je Isus prihvatio tragediju križa na neki ravnodušan i hladnokrvan način. Ne, on je duboko potresen predstojećim pashalnim događajima. Međutim, On ne bježi, niti očajava: „Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod“ (Iv 12,24). Dakle, On smatra da ne samo da bi njegova smrt imala neki smisao kao takva, sama za sebe, nego ona ima i dublji smisao u odnosu na njegov cjelokupni život i poslanje. Odnosno, sve ono što je do tada bio izrekao i učinio, naći će svoje puno ostvarenje tek u smrti. Ovdje se vjerojatno susrećemo s najvišim stupnjem osobne zrelosti, a to je prihvaćanje vlastite smrti, kao i pronalaženje njezinog smisla. Ona nije samo svojstvena velikanima vjere, nego i nekim drugim ljudima. Na primjer, čuveni psiholog Carl Gustav Jung je znatan dio svoje psihologije posvetio jednom prirodnom prihvaćanju smrti. Kako je smrt dio ljudskoga života, on je postao svjestan da istinskog prihvaćanja života nema bez prihvaćanja smrti. Tijekom života, puno je meditirao o svojoj vlastitoj smrti kao i o svome daljnjem zagrobnom putu. Na kraju je točno predvidio dan i vrijeme svoje prirodne smrti. Ujutro su ga našli u krevetu, a ubrzo su primjetili da je noć prije bio otvorio najbolju butelju vina iz svoga podruma, te otpio čašu ili dvije. Spokojno je i svjesno dočekao svoj kraj, nazdravivši pri tome uspješnom i plodnom vlastitom životu, potpuno smiren pred nadolazećom tajnom smrti...

Aspekti uspješnog odgoja djece

Većina današnjih ljudi ostaje nezrela zbog toga što je vođena svojim psihološkim determinizmima. Kohlberg tvrdi da dvije trećine odraslih u današnjoj kulturi rezoniraju na relativno primitivnom nivou moralnog suda. Tijekom svog života naučili smo da sve stvari dijele na dobro – zlo, odnosno na sviđa mi se – ne sviđa mi se. Razlog za to treba tražiti u ranom djetinjstvu. Još kao novorođenče dijete doživljava vanjski svijet samo u kategorijama, tj. kao situacije,  stvari i ljude koji izazivaju ugodno tjelesno stanje i one koje izazivaju neugodno tjelesno stanje. Da bi se dijete u budućnosti moglo klonuti neugodnih izvora, a tražiti one koji izazivaju ugodu, mora se na neki načinsjećati što je bilo izvor ugode u prošlosti, a što neugode. Hoće li se osoba sjećati samo neugodnih ili i ugodnih situacija, ovisi i o unutarnjoj motivaciji, želji i volji samog čovjeka kao i o psihološkoj konstrukciji osobina ličnosti osobe. Nešto što obvezno stvara neprilagođenu, nezrelu, neuravnoteženu i neurotičnu osobu je bježanje od problema, iz razloga što svaki bijeg stvara trenutni osjećaj ugode, ali uskoro nas probleme ponovno susretne i mi budući da smo jednom pobjegli nastojimo pobjeći opet, a ponekad to neće biti moguće i tad uvidimo da za to nemamo snage i tad krivimo sebe, jer smo nesposobni, Bog nam dao lošu sudbini, loše smo sreće itd. Sve su to razlozi i izgovori koji dovode do smanjenja samopoštovanja i samo-vrednovanja kod osobe, koja kroz djetinjstvo i kasnije dovodi do afektivne nezrelosti. Ukoliko već odrasla osoba posjeduje afektivnu nezrelost, tu nije kraj, sve se može popraviti i to na način da se jača samopouzdanje osobe, da se nauči služiti svojom racionalnom procjenom, kontrolirati svoje emocionalne želje i da se nauči izvršavati potrebne korekcije. Međutim ono što je bitno naglasiti je, da je bolje od početka raditi na „stvaranju“ afektivno zrele osobe, nego da se dovedemo u situaciju da su nam potrebni „popravci“. Potrebno je osobu odgajati od malih nogu, još od kolijevke. Svima nam je poznato da se novorođeno dijete oglašava plačem i da to može značiti da je dijete gladno, žedno i da ima potrebu za zadovoljavanjem osnovnih životnih potreba, međutim dijete se svemu nauči. Nauči se da svaki njegov plač znači roditeljsku prisutnost i pažnju i može to početi iskorištavati na sve moguće načine. S toga potrebno je naučiti razlikovati kad je u pitanju plač koji je izazvan potrebom zadovoljavanja osnovnih životnih potreba, a kada je to dječja potreba za roditeljskom prisutnošću i pažnjom te na taj način od malena se uče da im se ispune sve želje.

Neki konkretni koraci u svrhu ispravnog odgoja djece:

• ne ispunjavati mu svaku želju – kako dijete samo ne bi plakalo;
• ne držati ga kao kap vode na dlanu – iz razloga što je to moje dijete; ono treba na vrijeme naučiti da nije samo na ovom svijetu te da se sve živo ne treba okretati oko njega samoga;
• ne učiti dijete da ćemo mi sve za njega uraditi – neka se samo uči radnim navikama, jer iste se i mogu steći samo u djetinjstvu;
• ukoliko se dogodi nestašluk, npr. dijete ukrade tuđu igračku – ne trebate vi vratiti igračku i reći da to vaše dijete nije namjerno učinilo, jer ono je samo dijete. Nego! Naučiti svoje dijete da prizna grešku i da sam vrati ukradenu igračku te se ispriča; time će dijete osjetiti da je pogriješilo, ali i to da se sve greške mogu ispraviti ukoliko se priznaju i za njih se iskreno pokaje;
• ne treba nagrađivati loše ponašanje – ukoliko dijete opsuje, ne treba se smijati i govoriti kako je slatko, jer je ono samo dijete – nego ga upozoriti te razgovorom ukazati da je to pogrešno i ukoliko se to ponovi da će biti kažnjeno i toga se dosljedno držati;
• ukoliko ste rekli da ćete mu uskratiti omiljeni slatkiš ukoliko ponovi pogrešno ponašanje (npr. ukrade nešto ili opsuje) – to i ispunite, neka vam ne bude žao, jer time ćete naučiti svoje dijete odgovornosti, jer u kasnijoj dobi zakoni i pravila neće biti blagi i olakšavajući poput roditeljskog ophođenja;
• osobito važno: nikada se nemojte međusobno sukobljavati preko djece, odnosno, ukoliko je jedan roditelj odlučio reagirati na nestašluk svoga djeteta, drugi roditelj u tom slučaju ne bi trebao pokušavati zaštititi dijete. Tako se djeci odašilje potpuno pogrešna poruka. Rastući, oni će naučiti da uopće nije važno kako se ponašaš dok na svojoj strani imaš nekog moćnog zaštitnika. Tome nasuprot, dijete mora dobivati jasne moralne orijentire: što je dobro, dobro je; i što je loše, loše je.

Autori: dr. Mario Bernadić i Belinda Kikić, magistar psihologije