Ono ljudsko i svakodnevno „što više, to bolje“ i ne uklapa se baš najbolje u suptilnu recepturu života. Za život bi prije mogli reći da je zakleti umjerenjak!
Ono ljudsko i svakodnevno „što više, to bolje“ i ne uklapa se baš najbolje u suptilnu recepturu života. Za život bi prije mogli reći da je zakleti umjerenjak!
Filmski kritičari znaju reći da na filmskom platnu ništa ne izgleda tako lijepo poput saharske ili arapske pustinje. Tako, moglo bi se reći da je pustinja vrlo fotogenična, međutim, praktično gledajući, ona nije puno više od toga što je fotogenična. Pored čistog, ali vrlo suhog zraka i beskonačnih pješčanih dina tu skora da nema ničega drugog. Bez odgovarajuće logistike i umijeća preživljavanja u ekstremnim uvjetima, čovjek tamo ne bi imao previše šanse na duže vrijeme. Pustinja je također –kažu- i mistična. Sveti spisi je predstavljaju kao mjesto čovjekovog susreta s Bogom, ali također i kao mjesto demonskog napastovanja. Međutim, i ova datost se uklapa u opće određenje pustinje kao ekstremnog i za čovjeka smrtonosnog mjesta, jer tamo gdje život ubrzano kopni, počinju se otvarati stvarnosti „s onu stranu“ života.
Pustinja ne izgleda samo lijepo na filmskom platnu. Još je ljepša u živo! Osobito, ukoliko vas iz nekog luksuznog hotela u Dubaiu tamo odvezu premium terencem. Malo uzjašete kamilu, provaljate se po pijesku, popijete šalicu beduinskog čaja i bježi natrag u hotel! Jednostavno, lijepa je, ali nije za svakoga!
Ima još puno toga što izgleda prelijepo na filmskom platnu, moguće i u živo, ali svejedno nije pogodno za duže čovjekovo zadržavanja i preživljavanje: vrhunci planina, morske dubine, polarni pejzaži, svemirska prostranstva ... čak i prirodne katastrofe mogu lijepo izgledati na filmskom platnu, ali samo i isključivo na filmskom platnu ili tv-prijemniku! Slično je i s ratnim filmovima. Doduše, ženski rod je poprilično imun na njih, ali malo što može mladom muškarcu tako zagolicati maštu te probuditi agresivnu čežnju poput ratnih filmova. Rat u živo je naravno sasvim druga priča. Iskusih ga i sam iz prve ruke. Zanimljivo, nisu me toliko bili izludili meci i granate ... sad mi se čini da sam puno više patio od onih popratnih sadržaja fronta: blato, vlaga, krpelji, žohari, štakori, kronična prljavština, jednolična ishrana, dugi iscrpljujući marševi s tridesetak kilograma opreme na leđima, zimsko smrzavanje i promrzavanje ... U takvoj situaciji nekadašnji snovi o junaštvu postaju sasvim trivijalni. Tome naprotiv, svaki dan postaješ svjesniji da si izložen radikalnom i ubrzanom procesu dehumanizacije. Neki bi opet rekli da se ovdje radi baš o humanizaciji, ali naravno, o nekoj ekstremnoj i teško shvatljivoj humanizaciji, kojoj je valjda jedina svrha da te nauči kako možeš izdržati više i gore nego što si ikad mislio da možeš.
Dakle, mnoge stvari i stvarnosti imaju privlačnu snagu kojom neodoljivo privlače čovjeka k sebi. Međutim, čovjeku bi u ovakvim slučajevima bilo pametnije zadržati distancu, da ne bi završio poput mušice opčinjene farovima jurećeg automobila.
Astronomska distanca
Proučavajući putanje nebeskih tijela, njihove međusobne udaljenosti i gravitaciona međudjelovanja, Isac Newton će unutar svega toga uočiti postojanje jednog izvanrednog, ali također i potpuno nužnoga sklada. Naime, učenjaku je bilo postalo jasno da bi samo malo drugačije postavke kretanja i udaljenosti nebeskih tijela –recimo- unutar našeg sunčevog sustava, dovele do kolapsa istog. Na primjer, ukoliko bi brzina kretanja zemlje oko sunca bila samo malo niža nego što jeste, gravitaciono djelovanje sunca bi postupno nadjačalo zemljinu centrifugalnu silu, a sve bi to rezultiralo približavanjem zemlje suncu i njihovom konačnom kataklizmičkom kolizijom. S druge strane, ukoliko bi se brzina zemlje povećala, centrifugalna sila bi nadjačala sunčev gravitacioni utjecaj te bi zemlja počela odmicati dalje od sunca ... sve dok ne bi završila u ledenom, mračnom i beživotnom međuzvjezdanom prostoru. Međutim, navedeni zloslutni scenariji ipak se ne događaju, upravo, jer postoji jedna izvanredna usklađenost, koja sve stvari drži na optimalnom mjestu i na optimalan način. Newton je bio mišljenja da iza ovako precizne kozmičke usklađenosti mora postojati neka uzvišena inteligencija, tj. Božja opstojnost, i nije vidio šanse da se ovakvo nešto može slučajno, odnosno, samo od sebe dogoditi, tj. posložiti.
S vremenom je dolazilo do novih spoznaja, ali i pitanja ... Tako je na red došlo i pitanje uvjetovanosti života na Zemlji s obzirom na specifične astronomske relacije unutar Sunčevog sustava. Naravno, učenjaci su se bavili ovim pitanjem i prije Newtona, ali na temelju jedne arhaične astrološke perspektive. Radilo se o uvjerenju – i sada popularnom – da pozicije nebeskih tijela izravno utječu na čovjeka, njegove osobine i njegovu sudbinu. No, s vremenom se počelo razmišljati na osnovu jednog novog pristupa, tj. paradigme. Tako je u narednim epohama poznati svemir za čovjeka postajao sve veći i veći, dok su teleskopi omogućili jasan pogled u nezamislivo daleke svjetove. Kroz sve to došlo se do jednog važnog zaključka: naime, vidljivi svemir očito nije bio mjesto pogodno za život. I to, ne samo za neki napredni oblik života, nego ni za bilo kakav život. Jednostavno, uočeno je previše praznog prostora, kao i preveliki broj nebeskih tijela, koja obzirom na svoje osobine nisu mogla podržati nastanak i daljnje održanje života. Onda su se znanstvenici počeli s pravom pitati zbog kojih razloga planeta Zemlja podržava život? Da li je to sve samo slučajnost ili ipak postoje i neki logični te za čovjeka vidljivi razlozi Zemljine izvanredne posebnosti?
Već početkom dvadesetog stoljeća, a s obzirom na nova zemljopisna otkrića, postaje jasno da život na planeti Zemlji nije ravnomjerno koncentriran i raspoređen. Tako, u amazonskoj prašumi postoji znatno veća koncentracija i raznovrsnost života nego –recimo- u prosječnoj europskoj šumi. Ova potonja je, međutim, puno životnija od spomenute saharske pustinje. S druge strane, ili bolje rečeno s donje strane planete Zemlje, unutrašnjost antarktičkog kontinenta je skoro pa sterilna u odnosu na život. Već ovaj kratki uvid u šaroliku rasprostranjenost života na našem planetu pokazuje ovisnost života u odnosu na konkretne materijalne uvjete. Koji su to? Prije se govorilo: voda, sunčeva svjetlost i toplota, a danas se kaže samo: tekućina i toplota! Zašto? Naime, u međuvremenu su otkriveni tako zvani ekstremofili. Radi se uglavnom o primitivnijim oblicima života koji mogu egzistirati u ekstremnim uvjetima: Npr. na dnu oceana, a u blizini tzv. vulkanskih dimnjaka postoje cijeli minijaturni ekosustavi koji opstaju bez ikakvog dodira sa sunčevom svjetlošću, dok je temperatura vode u kojoj prebivaju i do „užarenih“ 400 stupnjeva Celzijusevih. Tako se nedavno mogao pročitati zanimljiv znanstveno-popularni članak pod nazivom: „Kako skuhati škampu koja živi na 400 stupnjeva?“ Pored ovoga, neke druge sorte ekstremofila su otkrivene i u dubinama mračnih špilja, ili duboko unutar guste zemljine kore, a neke opet pronalazimo u izrazito kiselim i vrelim barama na području aktivnih vulkana. Otkriće ekstremofila sugerira da bi života ipak moglo biti i na nekim mjestima koja su se do nedavno smatrala beživotnima (npr. ispod površinskog leda Saturnovih i Jupiterovih prirodnih satelita). Međutim, ovdje se radi o izuzecima koji u konačnici -vrlo moguće- samo potvrđuju pravila. Napredni materijalni oblici života bi izglednije zahtijevali uvjete slične onima na površini Zemlje. A zašto ovi postoje baš na Zemlji, postaje jasnije iz nekih novijih astronomskih saznanja. Već je rečeno da tekuća voda predstavlja svojevrsni ključ u zagonetci života ... a voda u tekućem stanju postoji samo na planetima približne veličine kao što je Zemlja. Manja nebeska tijela poput planetoida ili asteroida uobičajeno su suha, dok velike planete poput Jupitera, Saturna i Urana uopće nemaju čvrstog tla koje bi moglo držati tekuću vodu. Naime, za njih kažemo da su plinoviti divovi.
Odgovarajuća veličina također se pokazuje odlučujućim faktorom i kod zvijezda koje eventualno podržavaju život u svojoj blizini. Sunca puno veća od našega nisu pogodna za podržavanje života i to iz dva razloga: kao prvo, previše griju i zrače, a kao drugo, prekratko traju da bi mogla podržavati duži evolutivni životni proces. Opet, sunca puno manja od našega, kao što su npr. crveni patuljci, doduše, jako dugo traju, ali griju i svijetle mnogo slabije od našega sunca. Dodatni problem predstavljaju njihove izrazito snažne i teško predvidljive solarne erupcije. Pri tome dolazi do silovitih izbijanja γ-zračenja, a one bi bile najvjerojatnije pogubne i za najtvrdokornije DNK strukture života.
Konačno, kad se uzme u obzir sve što je ovdje rečeno, odgovor na pitanje „zašto baš Zemlja podržava život“ glasio bi sasvim jednostavno: „Zemlja je planet otprilike optimalne veličine, koji se na optimalnoj udaljenosti kreće oko sunca optimalne veličine“! Dakle, vidimo da i ovdje distanca život znači, ali također, tu se uključuje i jedna adekvatna mjera stvari. Ono ljudsko i svakodnevno „što više, to bolje“ i ne uklapa se baš najbolje u suptilnu recepturu života. Za život bi prije mogli reći da je zakleti umjerenjak!
Ljubavna distanca
Seksualna revolucija šezdesetih godina prošloga stoljeća poprilično je uzdrmala tradicionalne vrijednosti, proizišle iz pologa kršćanske vjere i morala. Međutim, pojava AIDS-a, kao i HPV-a ponovno su tjerale ljude na razmišljanje te na preispitivanje stavova. Premda je kondom pružao određenu razinu zaštite, vjernost jednom seksualnom partneru ipak se činila kao najsigurnija opcija. Tako, opet se ono „što više, to bolje“ pokazivalo opasnim ...
No, preispitivanje stvari može ići i puno dublje. Prvo ćemo krenuti od jednog subjektivnog, ali vrlo čestog ljudskog dojma. Naime, mnogi će reći kako su s vremenom shvatili da im je u nekoj vezi bilo najljepše dok je sve to skupa bilo u „nevinoj“ fazi. Ovo naravno ne znači da im je automatski postalo grozno u onom trenutku kad su se upustili u seksualne odnose, ali znači da nevino ljubovanje ipak ima neke svoje posebne draži koje ni najstrastveniji seks ne može olako nadomjestiti. Međutim, ovdje se ne radi samo o subjektivnom ljudskom dojmu. Ovdje ima i nečeg dubljeg, a što bi se moglo potkrijepiti s konkretnim materijalnim činjenicama. Naime, medicinska istraživanja dvadesetog stoljeća su pokazala i dokazala da hormoni poput serotonina, β-endorfina i oksitocina imaju veliki utjecaj ne samo na ljudsko zdravlje, nego i na čovjekov osjećaj sreće i raspoloženja. Pri tome, osobiti naglasak ćemo staviti na „prirodni analgetik“ β-endorfin te na „hormon ljubavi“ oksitocin. Od prvog se osjećamo ugodno, a drugi nam pomaže –između ostalog- da ostvarujemo trajne veze, i to ne samo ljubavne, nego i one društveno-prijateljske. Zanimljivo je da oba navedena hormona preferiraju „nevine kontakte“, odnosno, točnije, nevini kontakti poput poljupca, zagrljaja, milovanja i držanja za ruku potiču našu hipofizu da obilnije izlučuje ove hormone. Pri tome, β-endorfin osobito „voli“ dodire po glavi, ali, iznenađujuće, prija mu i bijeli šum, kakav produciraju električni uređaji poput sušila za kosu ili klima uređaja. Zato uopće nije čudno da feniranje kose za većinu ljudi predstavlja vrlo ugodno iskustvo. Ovdje ciljamo na onaj osjećaj slatke pospanosti ... do njega dolazi u trenucima kad je naš mozak preplavljen spomenutim endorfinima. Također, zanimljivo je to da je navedeni efekt puno snažniji kad nas netko drugi fenira, a ne mi sami sebe. S druge strane, oksitocin preferira više one obične „suhe“ poljupce, kao i nježno držanje za ruku.
Naravno, tko god je iskusio silovitu snagu seksualne privlačnosti, sve navedeno bi mu se moglo učiniti nekakvim paušalnim banaliziranjem problema. U konačnici, svako se mora izboriti sam sa sobom te samostalno donositi temeljne životne odluke. No, ipak nije na odmet malo bolje upoznati sebe, kao i zajedničku ljudsku narav koju svi dijelimo. Nizozemski katekizam opisuje seksualnost kao Božji dar, s kojim se radi njezine velike snage treba oprezno postupati. Otprilike, ovdje se o seksualnosti kaže ono što bi narodna mudrost rekla za vodu: „Dobar sluga, ali zao gospodar“! Mnoge karijere su zbog navedene „snage“ ostale neostvarene. Mnoga zdravlja su bila narušena i brojne obitelji rastavljene. U svakom slučaju, istinska sloboda ne podrazumijeva samo slobodu od izvanjskih faktora, nego i od različitih nutarnjih prisila, a današnja tehnicistička civilizacija baš kao da to zaboravlja ...
Teološka distanca – definirati obvezatno
Osebujna bosanska misao zna izreći ono „da se ni Bogu ne valja previše moliti“! Istina je da zvuči kontraverzno, no, ova nas misao vodi direktno u ontološku pozadinu svih problema predstavljenih u ovome tekstu. Naime, iskustvo života kao da stalno pokazuje krhkost one specifične granice što razdjeljuje put života od stranputice smrti. Vjernici ponekad olako ustvrde da su baš oni, takvi kakvi jesu, na putu života ... valjda samim tim, jer su vjernici, a ne nevjernici. Međutim, stvari izgledno nisu tako jednostavne.
Krenut ćemo od Biblijskih tekstova: Naime, u Bibliji pronalazimo jednu čudesnu isprepletenost pojmova Bog, ljubav, smrt i život. „... Jer ljubav je jaka kao smrt, a ljubomora teška kao grob ...“- veli Pjesma nad pjesmama (8,6). S druge strane, kaže se da je Bog ljubav (1 Iv 4,16), a On sam za sebe nadodaje i to kako je On Bog ljubomoran (Izl 20,5; usp. Izl 32,12; Ez 36,22, Iz 48,11). U konačnici, nijedan čovjek ne može vidjeti Boga „licem u lice“ te ostati na životu (Izl 33,20-23; usp. Iz 6,5). Sa ovim svakako ne bi smo mogli ishitreno zaključiti da Biblija percipira Boga kao eventualnog Boga smrti. Upravo naprotiv, ona stalno ističe to kako je on Bog živi, ali i Bog živih (Jš 3,10; Ps 42,3; Dn 6,21; 1 Kr 18,10.15; Suci 8,19; 1 Sam 19,6 ...). Ipak bi se s velikom sigurnošću moglo reći da komplikacija postoji, jer čovjeku nije lako povezati ove suprotstavljene aspekte vjere. S tim u vezi, vjernik promatra život kao najveći Božji dar, dok ga nevjernik promatra kao veliku šansu. Međutim, i jedan i drugi po katkad, pritisnuti teškim bremenom života pomisle da je taj život ipak kazna. Bez obzira na to dal' se radilo o Sartreovom sumornom egzistencijalizmu ili o bolnoj tužaljki proroka Jeremije (usp. Jr 20,14-18), čovjeku se ponekad smrt čini puno boljom opcijom od života.
Isti bi se problem mogao postaviti i na jedan drugi, manje dramatičan način. Ne samo kršćanski, nego i svaki drugi koncept teističkog vjerovanja ne podrazumijeva Boga samo kao čovjekovog stvoritelja i održavatelja, nego i kao njegovu konačnu sudbinu. Znak je zrele vjere ukoliko je vjernik uspio svladati strah od smrti te ukoliko se raduje „konačnom susretu“ sa svojim Tvorcem. Međutim, to ne znači da bi čovjek-vjernik smjeo navedeni „susret“ na svoju ruku provocirati i požurivati. Bilo ubojstvo, ili samoubojstvo, vjera i na jedno i na drugo gleda kao na smrtni grijeh (s tim da se u novijoj teologiji i jedno i drugo više promatra kao svojevrsna bolest)! Čini mi se da se baš u ovoj točki susrećemo s temeljnim paradoksom života, a koji se ne podržava samo od strane vjerskih sustava, nego i od strane onih ateističko-sekularnih: Čovjek je već rođenjem osuđen na smrt i svaki novi dan svoga života bliži joj je za novi korak ili dva. Ali ipak, nije mu dopušteno da ishitreno i „na juriš“ umre. Usprkos svim poteškoćama i manjkavostima, život se predstavlja kao ultimativni dar koji se mora do kraja i po mogućnosti plodno proživjeti. Zato će i čovjekova vjera biti tek onda zrela ukoliko se ne ukloni samo navedeni strah od smrti, nego i onaj strah od života. Vjera nas ne bi smjela dovoditi do toga da po cijele dane blaženo iščekujemo Sudnji dan. Tome naprotiv, ona nas treba poticati na život: aktivan, čestit i pravedan!
No, upitno je na koji to način pritisci kulture mogu kvalitetno utjecati na onog čovjeka koji se zaista umorio od života? Strah od vječne kazne može biti važan motiv daljnjeg preživljavanja, ali ne i kvalitetan motiv. Strah po sebi i jeste sredstvo prisile, ali ne i uzrok istinske životne radosti. Zato je itekako važno da čovjek pronađe svoju nutarnju životnu motivaciju iliti ono što se počesto naziva smisao života. Ova potraga je pretežito osobne prirode, međutim, neke izvanjske natuknice itekako mogu biti od pomoći. Njemački teolog Ottmar Fuchs primijeti kako je „očaj privilegija onih ljudi kojima u životu inače dobro ide. Tko se nađe u istinskoj egzistencijalnoj krizi, taj nema vremena za očajavanje, jer mu svaki atom snage treba za preživljavanje“. A zašto bi se netko baš tada počeo borio za goli život ako je u nekom prethodnom trenutku zrelo promislio te zaključio da život definitivno nema smisla!? Pa upravo u tome i leži paradoks čovjekovog života. Čovjek tek počinje strastveno željeti živjeti u trenucima dok mu taj isti život počinje izmicati ispod nogu! O tome je lijepo pisao –još jedan- njemački teolog Medard Kehl. Šokirao se dok je uživo gledao posljedice ratnih pustošenja u nekim područjima ionako uboge Afrike. No, zatim je još više ostao iznenađen pozitivnim životnim stavom preživjelog stanovništva. Uvijek im je jako malo trebalo da započnu plesat', pjevat' te zbijati svakojake šale. Kehl se onda logično počeo pitati o tome zašto se europljani više ne znaju veseliti i radovati životu! Možda je konačno ona „sitost životom“ zaista i doslovno „sitost“, misleći pri tome na jednu nezdravu pretrpanost i zagušenost. Moguće da i ovdje život ponovno pokazuje da on ima neku svoju posebnu mjeru te da neumoljivo diktira distancu prema suprotstavljenim totalitetima obilja i ništavila.