Koliko puta smo svi čuli onu poznatu „očevi jednoše kiselo grožđe, a sinovima zubi trnu...“ ? Osobno – jako puno puta sam ju čula. Također, na žalost mnogi još uvijek kao da ne shvaćaju bit tog upozorenja…
Neka stara vremena ili?
U vrijeme kada je ta rečenica i nastala, ne, nisu postojali psiholozi i slično. Naravno da su se stoga pogreške roditelja/odgajatelja i koga sve ne prenosile na mlađe generacije. Jer – mlađe generacije nisu znale za bolje od onoga što su naučili od vlastitih roditelja. Kako bi i znali? Tko da ih usmjeri? Još pogotovo u vrijeme kad je žena bila smatrana za nešto što bi po današnjim definicijama kršilo barem 15-16 zakona, konvencija i slično. Konkretna situacija: žena je maksimalno podčinjena, ona je tu da kuha, sprema, rađa i odgaja djecu i „skače“ odmah na svaku suprugovu „naredbu“. Da, namjerno pišem „naredbu“ jer to tada doista i jest bilo. Nažalost, takvav „tretman“ i dandanas imaju žene diljem svijeta... Tko zna, možda upravo u vašoj kući ili vašem susjedstvu? Samo, dok je nekima to nepojmljivo i neshvatljivo, drugi okreću glavu, trećima je „tabu“ tema, četvrtima „nešto pod normalno“, a peti se pokušavaju boriti protiv toga, šesti to sve skupa pokušavaju staviti u kontekst normalnoga, itd... Tragikomično, ali ipak više tragično …
A djeca?
A djeca dotle sve skupa gledaju, upijaju i takvo nešto im se urezuje duboko u njih oblikujući ih istovremeno u ljude kakvim će postati kasnije... Osim ako budu imali jako mnogo sreće pa nalete na odličnog -pače- vrhunskog psihologa koji će imati dovoljno znanja i želje pomoći. I koji će i uspjeti u tome. Inače – sve je uzalud. Izuzetci su ona djeca čiji broj se na prste može nabrojati koji su se uspjeli sami izvući iz svega toga. Ali – od viđenog nasilja i ponašanja u obitelji rijetki se izvuku... A još i da ih ne progone viđene slike iz prošlosti vlastite obitelji – e to je doista rijetkost...
Izvor (foto): 123rf.com
Opomena iz davnina
Djećje duše, srce i um su osjetljivi, jako ranjivi, upijaju kao spužve. Na nama je odgovornost da ih oblikujemo u prave i poštene ljude, a ne da ih uništavamo. Ako već govorimo o nekom tajnovitom „grijehu predaka“, njega ne treba uopće mistificirati. To je ono isto nasilje, nepoštovanje i rigidnost kojima smo i sami ponekad skloni u naše vrijeme. To je ono "loše" koje smo u djetinjstvo naučili ne znajući za bolje. A da bi se bolje naučilo, čovjek uglavnom neće biti dovoljan samom sebi … odnosno, potrebna mu je pomoć. Moguće je da mnogi ne pronalaze dovoljno motiva da si pomognu i da im se pomogne, ali ako to već ne pronalaze u sebi, trebali bi pronaći motiv u svojoj djeci. Jer – dijete je DAR i ono zaslužuje dobru priliku; mogućnost za jednu sretnu budućnost - slobodnu od spona prošlosti.
Zanimljivo je kako se svi roditelji strahovito brinu kad su im djeca bolesna ili kad se radi o nekoj izvanjskoj ugrozi. Poznata je ona istinita priča o majci koja je u naletu adrenalina podigla čitavu stranu kamiona ispod kojeg joj je ležalo pritisnuto čedo… No, zabrinjavajuće je kako roditelji teško uviđaju onu ugrozu koju sami nerijetko stvaraju svojoj djeci: svojom lošom komunikacijom, međusobnim nepoštovanjem, učestalim svađama ili u nekim slučajevima jednostavno višetjednom sablasnom šutnjom… Mislim da će te se svi složiti da djeca trebaju bolje, zaslužuju bolje, ali ne samo ona, nego i njihovi roditelji.
I za kraj još nešto o spolnoj jednakosti:
Nedavno sam na nešto naletjela i doista nisam sigurna tko je to rekao/napisao, ali je bio ili bila jako u pravu: „Žena je stvorena iz rebra muževog, ne iz njegovog stopala da se po njoj gazi, ne iz njegove glave da se njome vlada, već iz njegovog boka da mu bude jednaka, ispod ruke da bude zaštićena, pored srca da bude voljena...“ Ovo bi zbilja trebalo imati na umu … ako je spomenuti ideal i ostao neostvaren u prošlosti, onda bi mu trebalo širom odškrinuti vrata budućnosti. Ipak, u XXI. stoljeću smo i ne trebamo ostajati izgubljeni u prijevodu...
17.10.2017.
Crucix