Koliko puta ste se u parku ili na igralištu s vlastitom djecom, lijepo, koliko ste dugi i široki sjeli u pijesak i igrali se, pravili brežuljke od pijeska, stazu za autiće i slično? Ako jeste, kakve su bile reakcije okoline?
Iskreno, mene su gledali kao da sam pala s Marsa - najblaže rečeno. Još k tome dodajte osuđivanje pogledom i odmicanje već u startu jer sam:
1. Došla bez tri kilograma šminke na sebi i umjesto utegnute haljinice, ja u – trenirci i tenisicama;
2. Dijete se u skupoj obući i odjeći najnormalnije igralo u pijesku bez mojih povika sa strane kako to ne smije jer je majica xy marke, tenisice xy marke... Da, totalni paradoks. Ma kakav paradoks, to je „totalno svetogrđe“. Ahaaa... mo'š mislit' kakvo...
Je li to samo odlazak na igralište ili pak više od toga?
I suprug i ja smo stava, a i svog malenog tako odgajamo, kako je odlazak na igralište samo odlazak van, za igranje. E tu dolazimo do sudara dva svijeta... Totalno različita.
Prvi svijet - izlazak s djecom na igralište znači obavezno „sređivanje“, štikle, uske haljinice i dreku „ne smiješ to, ne smiješ ovo, ne smiješ... isprljat ćeš se“ i okupljanje u grupice, odmjeravanje drugih i tračanje. Druga grupa je debelo u manjini – znači, doista izvesti dijete van na igralište da se druži s drugom djecom… igra, skače, pa se doma vrati prljave odjeće od vesele igre. Tu drugu grupu nećete čuti kako viče za djecom „ne smiješ ovo, ono, isprljat ćeš se“, tu drugu grupu možete samo čuti da kažu djeci „pazi, past ćeš... i slično, vezano za djetetovu sigurnost. Naravno, postoji i ona „međugrupa“, oni koji se uporno trude upasti u prvu skupinu, ali im baš i ne polazi za rukom. Ali, oni su opet neka druga priča za sebe...
OK, što je pak onda odlazak na igralište s djetetom – odlazak samo na igralište ili izlazak na modnu pistu uz odmjeravanje i tračanje? Mislim da je odgovor različit od osobe do osobe...
Naslijeđe ili okolina?
Što je zapravo uzrok takvim svjetovima? Naslijeđe? Okolina? „Što će svijet reći?“... Nešto sasvim deseto?
Mislim kako će odgovor na ova pitanja najbolje dočarati nekoliko situacija:
1. Situacija: spremamo se za van (u park s dječjim igralištem), suprug i ja uskačemo u šorceve i majice, dijete spremno, ruksak spreman, uzimamo igračke koje maleni želi i krećemo. Iza sebe čujem zabezeknuti glas moje mame: „Zar ćeš stvarno takva van? Pa nikad nisam uspjela nagovoriti te da nosiš lijepe haljinice, suknje, onako kako se pristoji žensku!“ – u ovom slučaju moj blijedi pogled i zadignuta obrva bili su dovoljni da odustane od daljnjih pokušaja „preodgoja“ vlastitog „djeteta“ koje je ima već tridesetak godina... Naravno, nju i dalje muči onaj dio „što će svijet reći...“
E – u ovom slučaju „što će svijet reći?“ kod mene nikad nije prolazilo niti će proći. Na žalost, ima mnogo onih kojima je to nit vodilja u životu. Neki idu toliko daleko da im je cijela svakodnevnica isplanirana po tome „što će svijet reći?“ pa ako je odgovor na to pitanje ok, onda nastavljaju s planovima, ako nije ok, brže bolje ih mijenjaju i prilagođavaju se. Suludo? – pomalo. Žalosno? – jako. Je li to spontanost, sloboda, vlastiti život? Ne. Takvi ljudi su na žalost zarobljeni nečim napola imaginarnim, napola stvarnim. Bolje rečeno, zarobljeni su u nametnutim paradoksima i istovremeno nisu slobodni da žive vlastite živote a sve samo zbog jednog jedinog pitanja: „Što će svijet reći?!“
2. Situacija: Dolazimo na igralište s malenim, grupica mama me odmjerava s netrpeljivošću u očima. Žene koje nikad u životu nisam vidjela do tada. Tisuću upitnika iznad glave, ništa mi nije jasno. Odmahnem rukom, dodam malenom loptu i idemo na ljuljačke. Prolazeći pored grupe, slučajno čujem jednu od njih kako govori: „Ja nikad ni u stanu nisam u trenirci a pogotovo ne vani. Nit' bi me suprug pustio takvu van', niti ja želim izići takva van'“... I to govori mama koja se ne može sagnuti da doda bebi dudu koja je ispala iz kolica jer joj to jako uska i kratka haljina koju je imala na sebi ne bi dozvolila. A starije dijete ju ne može nit zagrliti vani kako ono želi, da ne pokvari šminku? Stvarno???
Moglo bi se ovdje nabrajati još dosta sličnih slučajeva, ali vrijeme je da skratim tekst. Pitanje ostaje: što je na prvom mjestu: izgled, dječja zabava i bezbrižno odrastanje ili pak modna pista na kojoj ćete ispred drugih roditelja prošetati sebe i svoje dijete u najnovijoj kolekciji xy marke?
A djeca?
Jeste li kad pitali dijete što ono želi? Roditelje koji će mu braniti i najmanju flekicu na odjeći i koji zbog vlastite odjeće neće moći sudjelovati u njihovoj igri (ukoliko vas žele uključiti u igru) ili roditelje koji će paziti na njega/nju da se ne ozlijedi i koji će, poput njih i skupa s njima u pijesku graditi brežuljke, piste za autiće i šutati loptu? Djeca samo žele svoje roditelje, igru s drugom djecom, veselje, a ne 3 kg šminke, najnoviju modu i slično... Za dijete ćete uvijek biti njegova/njezina mama/tata, najbolji, najljepši i najsnažniji, pa makar izišli van i u pidžami. I nemojte molim vas zaboraviti – odgojite malene u sretne, dobre, poštene i vrijedne ljude, a ne u ljude koji će očajavati jer nemaju baš tu majicu/tenisice ili što li već iz najnovije kolekcije xy marke i koji će „strahovati“ u svakom trenutku svakodnevnice „što će svijet reći“.
Na kraju dana…
Na kraju dana, kad se ulična rasvjeta već odavno upalila, a malene spremamo na spavanje, igralište ostaje samo kvartovsko igralište, a ne modna pista... Na kraju dana ostaje samo ili dijete koje je uživalo vani s roditeljima, ili dijete koje je bilo vani, ali je i ostalo tužno jer nije moglo doista biti veselo, zaigrano dijete koje uživa u igri.
Da, na kraju dana to je najobičnije kvartovsko igralište s ljuljačkama, toboganima, vrtuljcima itd... Ne, to nije modna pista niti će ikad biti ma koliko se pojedini trudili preko dana da bude.
16.6.2017.
Crucix