Tanko pleteno uže duboko se zarezalo u moja zapešća. Osjećao sam tu i tamo toplinu na vrhovima prstiju. Gubio sam osjećaj u rukama. Od umora sam jedva stajao. Napuklo rebro probadalo je moja pluća žestokom boli svaki put kad bih udahnuo. Osjećao sam hladnoću. Vezanih ruku, bos, omotan u grubi plašt rimskog vojnika stajao sam i slušao gubavca kojega sam izliječio kako govori velikom svećeniku o meni. Nije bilo u njegovim očima povjerenja kad je onomad u Jeruzalemu stao pred mene i molio da ga ozdravim. Oči su mu bile ispunjene mješavinom straha, lukavosti, proračunatosti i pohlepe. Ljudske oči. Prijevarne i prijetvorne. Jednom su me molile, a sada su me prezirale očekujući nagradu za svoju rabotu. Nekada gubavac, a sada čist čovjek govorio je o meni i protiv mene.
Veliki svećenik ustade i priđe mi. Vidjelo se da me želi nešto pitati, pogled mu je gorio zluradom znatiželjom. Upita me. Šutio sam. Upita me ponovo. Stražar koji je stajao do mene udari me drškom mača u rebra. Bol propara pluća, izgubim dah i srušim se. Priđe drugi stražar. Usprave me. Pluća su pulsirala od boli. Povraćalo mi se i gubio sam svijest na trenutke. Okrenem se i pogledam stražara koji me udario. Njegov pogled bio je prijeziran. Iako sam ozdravio njegovu kćerku sada me je promatrao kao posljednjeg nitkova. Nije imao takav pogled kada me je sreo u jednom malom selu blizu Jerihona. Pogled mu je bio drugačiji. Veliki svećenik se vrati na sudačku stolicu. Svečano ustane. Ustanu i drugi članovi Vijeća. Bol u rebrima se pojačavala. Izrekne presudu i odluči da me pošalje Upravitelju da presudu potvrdi.
Do Upraviteljeva dvora bilo je nekoliko stotina metara. Nekoliko puta sam pao i onesvijestio se od bolova. Uz niski kameni zid prema dvoru stajalo je nekoliko žena i muškaraca koji su podrugljivo vikali. Jedan muškarac uzme sa zemlje kamen i baci ga na mene. Kamen me pogodi u glavu. Srušim se. Stražari me svezanog usprave. Oštra zrna pijeska sjekla su moje bose tabane. Stražar me gurnu da krenem naprijed. Teškom mukom pokušam pružiti korak. Krajičkom oka pogledam čovjeka koji je bacio kamen na mene. Podrugljivo me i slavodobitno gledao. Sjećam ga se. Iz njega sam istjerao zloduha i poslao ga u krdo u svinja. Stražar me još jednom gurnu. Krenem naprijed.
Upraviteljev dvor bio je na blagoj uzvišici. Morao sam se popeti stepenicama. Hladnoća izlizanog kamena godila je mojim krvavim tabanima iza kojih je ostajao krvav trag. Upravitelj je sjedio na mramornom prijestolju. Pored njega stajala je žena. Žena skrenu pogled s mene. Upravitelj me pogleda s nelagodom u očima vidjevši kako izgledam u rimskom plaštu i s krunom na glavi od krutog bodljikavog granja koje se duboko zarilo u moje čelo i potiljak. Naredi da se kruna i plašt skinu s mene. Ogrnu me običnom haljinom iz dva dijela. Krunu se ne usudiše skinuti. Čim su počeli neopisiv bol prošao je kroz mene i opet se onesvijestim. Poliju me vodom. Na mramornom podu ostadoše pomiješani krv i voda. Kruna ostade na mojoj glavi.
Upravitelj priđe. Upita me jesam li kralj, revolucionar, kriminalac? Šutio sam. Upravitelj me pogleda s visoka. Njegove oči prezrivo i cinično se zagledaju u mene. Reče kako ima svu moć i može učiniti sa mnom što hoće. Šutio sam. Nakon nekoliko minuta moje uporne šutnje izvedu me na trijem pred skupinu od dvadesetak ljudi. Vikali su i galamili. Upravitelj sjede na visoku stolicu. Digne ruku i rulja ušuti. Pored mene je stajao neki čovjek. Lice mu je bilo pokriveno gustom bradom i prljavom kosom. Ljutitim i gnjevnim pogledom gledao je oko sebe. Onda pogleda prema meni i pljunu mi u lice. Upravitelj ustade. Žena koja je stajala maloprije unutra proviri iza debelog zastora. Pogled joj je bio preplašen. Nešto šapnu sluzi. Sluga priđe Upravitelju. Upravitelj ustane i uđe unutra. Tada netko iz rulje povika i baci kamen prema meni. Kamen me pogodi u prsa. Rulja se priključi vikom i galamom. Spazim ženu u rulji. Pogledom punim mržnje gledala je prema meni i pokazivala prstom u mene. Sjetim se njenog pogleda. Bio je drugačiji. Pun straha, šoka i neizrecive sreće kad se dodirnula moje haljine i ozdravila. Upravitelj se vrati. Rulja ušuti. Pokaže rukom stražaru da me dovede. Njegov pogled se promijenio. Gledao me je sumnjičavo i s nepovjerenjem. Upita me odakle sam. Šutio sam. Nervozno i ljutito pokaže stražaru da me vrati na moje mjesto. Tada Upravitelj upita rulju o čovjeku koji je stajao pored mene. Rulja je vikom i skandiranjem odobravala Upravitelju.
Tada pokaže prstom na mene. Rulja se uznemiri i nekoliko kamenova doletješe prema meni, jedan pogodi Upravitelja u nogu. Upravitelj se vrati na svoje mjesto. Sluga donese pozlaćeni pehar i posudu od srebra. Voda se prelijevala u zlatnim i srebrnim bojama dok je Upravitelj prao ruke. Upravitelj nešto reče, a jedan čovjek istupi iz rulje i prihvati Upraviteljevu riječ i pokaza prstom na mene. Pogledom punim cinizma i oholosti gledao me i držao uperen prst. I njega sam znao. I njegov pogled pun ljubavi i zahvalnosti kad sam se dotakao njegovih očiju pored bunara da mu vratim vid.
Upravitelj sjede. Dade znak sluzi i sluga priđe. Tada sluga stane pred rulju i glasno izgovori odluku Upravitelja. Prljavi i bradati čovjek se grohotom nasmija oči mu se užare mješavinom radosti i pakosti, a rulja odgovori bjesomučnim i veselim skandiranjem i vikom. Bradati čovjek me pogleda. Na trenutak se prestade smijati. A onda zlurado pogledom pokaže na prolaz na drugoj strani s druge strane rulje koja je još uvijek vikala. Stražari me uzmu svaki s jedne strane. Zbog boli u tabanima i prsima više nisam mogao ni hodati. Vukli su me prema ulazu kroz rulju koja me je pljuvala i udarala štapovima i rukama.
U prolazu je stajao visok i krupan vojnik. U ruci je držao bič. Pred njim je bio veliki i visoki drveni stup s metalnim lancima koji su visjeli s vrha stupa do sredine. Bič je bio načinjen od metalne palice i nekoliko kožnih traka koje su bile pričvršćene za vrh palice. Na kraju traka bili su mali metalni završetci poput metalnih kuglica ili čavala. Stražar podigne moje ruke. Bol u prsima se pojača i ponovno povratim i onesvijestim se. Hladna voda probudi moje oči. Bio sam vezan za stup. Na leđima sam osjećao kao da mi netko pali kožu užarenim željezom. Kriknem od boli i ponovno padnem u nesvijest. Probudim se. Bilo je mračno. Ležao sam na prljavom i hladnom podu punom tragova izmeta i prljavštine. Leđa su gorjela kao da mi je netko zario čavle u svaku poru kože.
Otvore se vrata. Uđe stražar. Podigne me. Bol u prsima i leđima se pojača. Od boli suze mi pođoše teći niz lice. Stražar me izvede. Bili smo iza Upraviteljeva dvora. Dvojica stražara držali su drvenu gredu dok su drugi stražari nijemo gledali. Stražar me uspravi. Dva stražara priđu s drvenom gredom. Stave je na moja ramena i svežu kožnim uzicama za moja zapešća i iznad laktova. Bio je to komad grube drvene i oble grede, taman i s nekoliko grbavih izbočina. Zbog bola u prsima i leđa koja su gorjela od bolova padnem. Prašina i pijesak ispune moja usta, nos, oči i dušnik. Pođem se gušiti. Stražari se nastave smijati. Jedan od njih pritrča i stane nogom na moju glavu i gurne je dublje u pijesak. Ostanem bez svijesti i daha. Usprave me. Stražar koji je stao nogom na mene pogleda me s dubokom mržnjom i udari šakom u lice. Iz nosa i usta poteče krv. Sjetio sam ga se nakon što je bijela svjetlost od udarca prošla ispred mojih očiju. Gledao me duboko molećivim pogledom kad sam ozdravio njegovu kćer dok sam jednom prolazio u blizini Kafarnauma.
Tada me stražari izguraju van. Bilo je oko podne. Sunce je neizdrživo peklo i bio sam strahovito žedan. Pogledam pred sebe. S obje strane uskog prašnjavog puta stajali su ljudi koji su vikali i prijetili rukama. Podignem pogled i ugledam maleno brdo nekih par stotina metara ispred. Stražar me udari drškom mača po leđima. Bol me sasječe i uz bolan vrisak krenem. Prolazeći prašnjavim putem ljudi se vikali, vrijeđali, neki su bacali kamenje. U jednom trenutku hodajući nagazim na oštar kamen u pijesku koji probode moj taban i srušim se. Greda se djelomično odveže i padne mi na glavu guleći pri tom moja krvava leđa. Bol me natjera da povratim. Stražari priđu i pridignu me na koljena. Tada neka žena iziđe iz grupe ljudi i sagnu se do mene. Njene oči gledale su me sa žaljenjem i dubokom tugom. Izvuče iza leđa svoje haljine mokru i vlažnu krpu. Položi je na moja okrvavljena leđa. Stražari dopustiše. Na trenutak bol postade podnošljiva. Tada okrene krpu na drugu stranu i prisloni je na moje lice. Lagano prijeđe preko mog lica brišući krv, suze i znoj. Tada jedan od stražar priđe i grubo je odgurnu nogom. Padne u prašinu. Stražar me udari kopljem po glavi. Granje oko glave dublje se usječe u moje čelo i zatiljak. Bol me ponovno obuzme. Usprave me i ponovno privežu gredu. Tada me stražar udari bičem dajući znak da krenem dalje. Jedan od stražara koji je išao ispred izvuče mač i udari neku ženu koja mi je pokušala prići. A tako i jednog starca koji je u ruci držao krčag s vodom. Udari ga mačem, a voda se prolije po prašini stvarajući malu baricu blata i kaljuže.
Nakon nekoliko metara jedan mladić istupi iz mase ljudi i držeći u ruci kamen baci ga prema meni. Kamen me pogodi u bolna leđa i ponovno padnem. Mladić podiže obje ruke u zrak dok mu je grupica mladića aplaudirala. Pogledom punim cinizma i oholosti pristupi dok sam ležao s licem i ustima u prašini. Sagnu se do mojeg uha i nešto prošaputa. Stražari ga odgurnu i ponovno me usprave. I mladićev sam pogled znao otprije. Njegova majka me gledala ushićeno i s dubokom ljubavlju kad sam ga doveo živog i zdravog slobodna od psihičke bolesti od koje je bolovao od rođenja.
Stražari me dovedu u podnožje brda. Pokušam napraviti korak prema usponu. Nisam mogao. Srušim se opet padajući na leđa i na gredu. Jedan od stražara priđe ljudima koji su stajali sa strane i uhvati jednog čovjeka. Čovjek se otimao i borio, ali ga stražar uhvati za glavu i stavi mu mač pod vrat. Čovjek nevoljko priđe. Pogled mu je bio pun straha. Njegov pogled nisam prije vidio. Ovo je bio prvi put. Odvežu gredu i skinu je s mene. Obore ga na koljena i svežu mu gredu na leđa. Teškom mukom se uspravi. Stražar ga gurnu i on pođe. Stražari me usprave. Iako nisam imao više gredu na leđima teškom mukom sam kretao. Bol je razarala moju glavu, leđa i noge.
Konačno dođemo na malu uzvisinu. Nekoliko vojnika kopalo je rupe u zemlji. Druga grupa tesala je sjekirama dugačku i debelu drvenu gredu. Čovjeka koji je nosio moju gredu obore na tlo. Skinu gredu s njega. Uzmu je i privežu za dugačku gredu koja je ležala na tlu pored jedne od iskopanih rupa. Tada uz brdo dođe još jedna grupa vojnika s dvojicom zatvorenika. Obore ih na tlo i privežu za grede. Tada nekoliko vojnika konopima uspravi grede i polože ih u rupe iskopane sa strane. Dvojica zatvorenika visjeli su na gredama nogama i rukama svezani po nekoliko debelim kožnim konopima.
Dva vojnika priđu i polože me na gredu. Prvo mi svežu ruke i noge. Onda jedan čovjek priđe noseći u rukama čekić i metalnu posudu. Sagnu se pored moje glave i spusti posudu. Izvadi iz nje veliki metalni čavao i položi ga na moje zapešće. Podigne ruku i čekić u njoj. Zamahne. Neopisiva bol probije moju ruku i cijelo tijelo. Izgubim svijest. Visio sam na križu. Slomljeno rebro je probilo plućno krilo. Svaki udisaj bio je do te mjere bolan da bih nakon nekoliko udisaja potpuno malaksao viseći samo na rukama. Kruna na glavi pritiskala je još više moj potiljak. Bolovi u rukama i nogama bili su nesnosni poput ugriza otrovnice. Neki čovjek koji je stajao u rulji koja mi se podrugivala iziđe nekoliko koraka ispred ostalih. Okrene se prema rulji. Govorio im je visokim gotovo vrištećim glasom. Čuo sam povremeno kroz zvuke vjetra riječi poput prorok, Sin Božji, Ilija, siđi ako možeš. Okrene se prema meni i približi se podnožju križa. Njegov pogled bio je pogled luđaka koji uživa u zlu. Bio je to paklen pogled. I njega sam se sjećao. Itekako sam se sjećao njegovog pogleda punog poštovanja i poniznosti dok sam često dolazio u njegovu kuću i govorio i ozdravljao mnoge koji su dolazili. Sjećam se i njegovog pogleda punog patnje kad me molio za svoju kćer. Sjećam se njegovog pogleda punog vjere kada je ugledao svoje dijete živo i zdravo. Sjećam se da je klečao preda mnom i molio me da mu oprostim grijehe. Sjećam se da sam mu sve oprostio i rekao mu da ga je vjera njegova spasila i da ne griješi više.
Pogledam rulju. Uglavnom poznata lica. Tu su bili neki koji su me slušali s oduševljenjem, neki koje sam ozdravio, neke kojima sam oprostio neoprostivo, neki koji su me slavili kad sam prije nekoliko dana dolazio u grad. Sjećam se njihovih pogleda. Pogleda svakoga od njih. Bol prođe kroz moje tijelo. Podignem pogled prema nebu. Udahnem još jednom duboko dok me bol razarala. Pogledam ih sve. Opraštam vam. I opet ću vam oprostiti. Jedan stražar priđe s motkom s nečim na vrhu. Pruži je mojim ustima. Jak miris na trenutak probudi moje tijelo i moje oči. Spazim ženu koja je stajala sa strane. Očima je molila da patnja prestane. Pogledam je. I ona je pogledala mene. Naši pogledi su se susreli. Okrenem glavu na stranu. U tom trenutku tlo zadrhti i munja propara oblake koji su se nakupili. Iz mene se ote krik pomiješan sa strahom, bolom, nadom i ljubavlju. Neki pomisliše da nekoga zovem pa naglo zašutješe. Zbog tamnih oblaka izgledalo je kao da je već noć. Bilo je tri sata. Posljednjim naporom uspravim svoj pogled prema nebu. Tiho i jedva čujno prošapćem, i spustim glavu, i mrak se spusti na brdo i prekri cijeli grad.
U Sarajevu, 15. veljače 2018. godine
Oliver Jurišić