Iškariot je bio malo mjesto uz rimski garnizon. Od kako sam prvi put otvorio oči u mene je ušao osjećaj mržnje prema okupatorima. Mrzio sam sve što je imalo veze s Rimom. Njihovu moć, raskoš, vojsku, orla koji se ponosno isticao na njihovim zastavama, njihove kohorte, njihove mačeve, koplja i štitove.
Prvi put sam susreo rimskog vojnika kao dječak od sedam godina. Vraćao sam se s ocem Benjaminom iz polja. Bilo je vrijeme proljetne žetve usjeva. Umoran i gladan nosio sam očev srp u rukama, dok je otac na leđima nosio snop svježe požnjevene pšenice. Sunce se polako spuštalo prema brdu na zapadu iza kojeg se nalazio veliki grad Jeruzalem. Maštao sam o odlasku u Jeruzalem. Čuo sam priče o njegovoj veličini i ljepoti. Škiljeći na sunce koje je ugodno grijalo moje lice nisam primijetio siluetu koja nam je dolazila u susret. Otac stane. Skine zavežljaj. Pogledam u smjeru u prema kojem se otac okrenuo. U susret nam je dolazio visok čovjek. Plašt mu se lagano vijorio na vjetru. Na glavi je imao željeznu kacigu pričvršćenu kožnim pojasom ispod njegova vrata. Uz njegovo bedro ljuljao se kratak mač s velikom drškom o pojasu. Stranac zastane i pruži ruku mome ocu. Otac se nasmije i uzvrati pozdrav. Rukuju se i zagrle. Rimski vojnik grlio se s mojim ocem. Mržnja me prožme i prema ocu i prema tom vojniku. Vojnik razmjeni nekoliko riječi s ocem na aramejskom. Pogleda me, osmjehne se i dodirne mi kuštravu crnu kosu teškom i ispucalom rukom. Izmaknem se. Otac me u čudu pogleda. Rimski vojnik nije obraćao posebnu pozornost na moj potez. Kasnije upitam oca zašto se rukovao i zagrlio s tim vojnikom. Otac mi objasni da se vojnik zove Poncije Pilat i da je zapovjednik garnizona i da su već godinama moj otac i on prijatelji i da zapovjednik pomaže našem mjestu tako što smanjuje poreze i ne uzima sve što je propisano oko usjeva i stoke, nego dosta ostavlja i nama da možemo živjeti. Očevo svjedočanstvo o rimskom zapovjedniku nije promijenilo moj osjećaj mržnje prema okupatorima. Što više, moja mržnja je rasla sa spoznajom da ovisimo o milosrđu čovjeka koji nas je okupirao i koji ima vlast nad nama. Ocu to izgleda nije smetalo. Svake subote išao bi u sinagogu na molitvu i vraćao se. I ja sam išao s njim. Nezadovoljan, gledao sam gomilu staraca s bradama i pokojeg mladog čovjeka kako čitaju Toru i tumače Božji zakon. Rabin koji bi nakon čitanja govorio o pročitanom nikada nije spominjao rimske okupatore i borbu protiv njih. Govorio je kako će Jahve izbaviti svoj narod i kako obećani Mesija uskoro dolazi.
Negdje u dječačkoj dobi kada sam imao trinaest godina u Iškariot je došao novi zapovjednik garnizona. Poncije Pilat s kojim je otac gajio prijateljstvo premješten je. Novi zapovjednik garnizona rimski general bio je ambiciozan, zao i pokvaren. Uskoro je u Iškariotu počelo ponestajati hrane, porezi su narasli i postalo je nepodnošljivo živjeti pod teškim nametima. Jer sam navršio propisanu dob bilo mi je dopušteno samostalno pohađati subotom sinagogu. Jedne subote rabin je tumačio redak iz proroka Izaije o Sluzi Božjem ističući kako se moramo nadati, jer Mesija uskoro dolazi. Prožet bolom i ljutnjom ustanem i optužim rabina da zavodi stanovnike Iškariota i da se protiv rimskog okupatora i novog zapovjednika garnizona moramo boriti, osvojiti garnizon i njih protjerati. Jedan od starijih stanovnika Iškariota Ruben, koji je uvijek sjedio na desnoj strani iza hramskog svijećnjaka, oštro me ukori kao mladog i neobuzdanog. Još se nekoliko starijih javi optužujući me za mladost i sirovost koreći pri tom i moga oca što me pušta da sam dolazim i govorim na subotnjem bogoslužju. Ljutit i povrijeđen iziđem iz sinagoge. Što izlapjeli starci znaju o slobodi i želji da se bude slobodan? Zatvoreni kao ptice u kavezu boje se razmišljati o slobodi, svijetu bez kaveza zato radije biraju da ostanu zatvoreni. Otac me ukori zbog ponašanja prema starijima i zabrani mi ubuduće ići u sinagogu bez njega ili nekoga starijeg da me prati. Od te subote prestadoh ići na bogoslužje. Dok bi većina muškaraca Iškariota subotom molili u sinagogi ostajao bih kod kuće razmišljajući o Mesiji koji je trebao doći. Zamišljao sam velikog vojskovođu koji će nas osloboditi rimskog biča i mrskog i pokvarenog zapovjednika garnizona. Noću bih sanjao potoke rimske krvi koje je Mesija pobio svojim mačem. Zamišljao sam kako mi Mesija pruža mač da odsiječem glavu rimskom generalu koji je mučio i otimao našu zemlju, usjeve i vodu. S ocem sam sve češće prepirao oko toga. Otac je bio pobožan i ponizan Židov koji je vjerovao u dolazak Mesije koji će osloboditi naš narod od ropstva. Smatrao je da ne trebamo činiti ništa. Trebamo čekati.
Vrijeme je prolazilo. Sve više sam shvaćao da u Iškariotu živi grupica preplašenih ljudi koji se ne usude ustati i boriti za svoja prava i svoju slobodu. Najviše što su činili jest što su subotom u sinagogi molili za strpljenje i šutke davali sve što bi teškom mukom stekli rimskom satrapu. Prezirao sam ih. Prezirao sam njihov kukavičluk i poniznost, prezirao sam svoga oca i njegovo strpljivo čekanje koje mi je više ličilo na bunilo čovjeka koji čeka utopiju da se ostvari, nego na stvarni pogled čovjeka koji se mora ako treba i silom usprotiviti vlasti koja ga je tlačila. Godinama se prijezir u meni skupljao i prema mojim sumještanima, i prema ocu i prema rimskoj vlasti.
Jedne jeseni kroz selo naiđe skupina pobunjenika i napadnu garnizon. Iako su bili poraženi s nekoliko ubijenih i ranjenih, krišom noću uzmem veliki očev bodež za klanje i pobjegnem s njima prema Jeruzalemu. Sviđali su mi se. Zvali su se bodežari ili sjekači. Bila je to mala skupina mladih muškaraca koja je povremeno napadala rimske stražarske kule i rimske vojnike. Njihov vođa zvao se kao i ja Juda. Bio je visok, krupan i plećat sjajnih crnih očiju. Kad bi govorio protiv Rimljana i kako ih trebamo ubijati oči bi mu luđački sjale od zanosa. Bili smo zaneseni njegovim nastupima i govorima. Smatrao sam da bi on mogao biti Mesija i bio sam spreman položiti život za njega. Uskoro se o nama pročulo. Počeli su nam pristupati i drugi Židovi iz drugih mjesta oko Jeruzalema i širom Galileje. Uskoro smo postali veliki pokret od nekoliko stotina naoružanih muškaraca. Jednom nakon nekoliko mjeseci uspješnih napada na rimske vojnike i stražarske kule Rimljani nam postave zasjedu. Okruže nas i napadnu. Pobiju nekoliko stotina muškaraca. Nas stotinjak zajedno s Judom zarobe. Odvedu nas u Jeruzalem. Judu odmah pogube na gradskom trgu odsijecanjem glave. Ostale strpaju u tamnice.
Nekoliko tjedana proveo sam u tamnici. Jednog dana u moju tamnicu uđe rimski zapovjednik. Odmah prepoznah Poncija Pilata nekadašnjeg zapovjednika garnizona u Iškariotu i prijatelja mog oca. Reče mi kako se u Galileji pojavio neki čovjek kojega narod zove Mesijom i da spasim život ponudi mi da se priključim pokretu tog Mesije i izvijestim ga o svemu. Koliko god sam prezirao i mrzio rimsku vlast znao sam da nemam izlaza. Pristanem obećavajući sebi da ću jednog dana kad sve prođe sam Pilatu odsjeći glavu. Rimski vojnici mi skinu okove i izvedu me van. Dadnu mi upute gdje trebam ići i zavežljaj hrane i nešto novaca u maloj kožnoj kesi. Uputim se prema vanjskim zidinama Jeruzalema. Nekoliko dana hodao sam kuda su me uputili rimski vojnici. Konačno nakon četiri dana stignem do jednog malog mjesta nekoliko kilometara udaljenog od Jeruzalema. Na ulazu u selo pored bunara susretnem nekoliko muškaraca. Sjedili su u krug. U sredini je sjedio čovjek i nešto govorio. Zastanem. Bilo ih je jedanaest. On je bio dvanaesti. Zastane. Svi usmjere pogled prema meni. Čovjek u sredini upita me kako se zovem i odakle sam. Rekoh mu. Upita me bi li ostavio sve i pošao za njim. Htjedoh reći da me rimski upravitelj Pilat prijatelj mog oca poslao da uhodim nekoga tko se predstavlja Mesijom. Prešutim. Nešto je bilo u njemu što me odmah privuklo i opčinilo kao da sam bio zaljubljen. Poslije tolikog vremena osmjehnem se i bez osjećaja prijezira i mržnje sjednem s ostalima na travu. Nazva me Judom Iškariotskim. Upoznah i druge. Petar, Ivan, Andrija, Matej, Tadej....On se zvao Isus i kako sam čuo od onih koji su ga pratili bio je iz Nazareta. Nazaret je bio blizu Iškariota. Nazvah ga Isus Nazarećanin. Svidjelo mu se. Nakon razgovora ostali se upute u mjesto. Mene uzme za ruku i odvede ma stranu. Dade mi veliku kožnu kesu punu novaca i reče mi da ću biti zadužen za hranu. Imao je pogled poput sanjara koji ide za nečim velikim, činilo se dok mi je govorio za kesu i hranu da uopće ne misli o tome, nego da su mu misli negdje drugo. Dadne mi kesu i ode za ostalima. Krenem za njim. Nekoliko sati je ostao u tom mjestu. Govorio im je o kraljevstvu, ljubavi, milosrđu. U jednom trenutku doveli su pred njega čovjeka koji je imao usahlu ruku. On zagrli tog čovjeka nešto mu prošapće na uho i odmakne se. Čovjek ispruži ruku. Bila je zdrava. Uzvik oduševljenja se prolomi kroz okupljeno mnoštvo. I sam ostanem osupnut. Nisam mogao vjerovati. Mislio sam da je to bio trik koji je smislio u dogovoru s nekim iz sela. Tada reče ljudima da ušute. I poče im govoriti o dobrima i lošima, o jarcima i ovcama, o lijevima i desnima. Mnoštvo je opčinjeno slušalo. Nitko nije treptao, protestirao, gotovo se činilo kao da gledam zamrznutu sliku na kojoj se nitko ne pomjera dok njegov glas kroz sliku čini da ljudi odjednom postaju živi. Njegov glas je bio blag, smiren i melodičan. Govorio je aramejski, ali kao da je govorio aramejski koji je jedino njemu bio poznat i kojega nitko drugi nije poznavao osim njega. Bio sam opčinjen načinom na koji je govorio. Tu večer smjestili smo se na maloj uzvišici izvan naselja. Skupio nas je u krug. Tumačio nam je sve što je taj dan govorio mnoštvu. Nakon toga odmakne se od nas nasamo. Nisam mogao odoljeti znatiželji, pa mu priđem i upitam ga tko je on i je li on Mesija? Osmjehne se i ništa ne reče.
Dani i tjedni su prolazili. Hodali smo Galilejom uzduž i poprijeko. Propovijedao je i činio čudesa. Nakon nekoliko tjedana shvatim da je on taj kome me Pilat poslao da izvidim tko je i da mu javim. Jednog dana dok smo boravili u blizini Jeruzalema krišom pošaljem poruku Pilatu o Isusu Nazarećaninu. Bio sam razočaran, jer to nije bio Mesija kojeg sam očekivao i kojeg sam sanjao kao dječak. Bio je putujući sanjar sa skupinom istomišljenika koji su živjeli izvan stvarnosti. Nisam želio Mesiju koji govori o milosrđu, ljubavi, grijesima i oproštenju. Želio sam Mesiju koji će mačem pobiti mrske Rimljane, ali i sve one koji su s Rimljanima surađivali. Na moju žalost on je činio suprotno. Ne samo da je među njegovim sljedbenicama bio meni mrski carinik Matej, nego je i ljudima govorio kako treba ljubiti one koji nas progone i opraštati im. Počeo sam sve više prezirati i njega i njegovu putujuću skupinu. Udaljio sam se od njega iako sam stalno bio s njim. Prezirao sam njegovu blagost, njegov sanjarski pogled i njegovu fanatičnu vjeru. Počeo sam ga mrziti, jer je zavodio narod da bude pokoran i da se uzda u spasenje od Boga. Bio je gori od mog oca i staraca iz Iškariota koji su iščekivali Mesiju. Uskoro se pročulo o njemu. Počeli su ga mrziti i tražiti i Židovi i Rimljani. Rimljani, jer je bio faktor nestabilnosti i u onako nemirnoj pokrajini, a Židovi, jer su ga smatrali opasnim za religijski poredak. Posebno Veliki svećenik. Zato smo se počeli skrivati. Nestalo je onog prvotnog oduševljenja kod ostalih. I on sam je govorio kako će ga ubiti. Ostali njegovi učenici počeli su polako sumnjati u njega. Kad bi se povukao nasamo sjedili bi i raspravljali. Počeli su sumnjati u njega, u ono što je govorio i u njegovo zdravlje. Bio sam mudriji od većine od njih, jer sam davno shvatio da ovo ne vodi ničemu i da ćemo svi na kraju stradati. Govorio sam ostalima da se trebamo skloniti od njega. Neki su se kolebali, neki su bili za, neki su odbijali napustiti ga. On sam, uglavnom je šutio i sve češće se povlačio u samoću. Više s nama nije govorio, tek tu i tamo ako bi nešto trebalo učiniti. Uskoro je ostalo opasno bilo gdje pojaviti se. U dosluhu s Pilatom Veliki svećenik mi se javi. Obeća da će nas ostale sve poštedjeti ako ga predamo. Izložim to ostalima. Neki odmah pristanu. Neki su se premišljali. Petar se usprotivi i nazva me izdajicom i kukavicom.
Jednu večer sjedili smo za večerom. Govorio nam je o svojoj smrti, muci koja je pred njim. Tada progovori o uskrsnuću. Svi smo ga u čudu pogledali. Pomislih u sebi da je stvarno poludio i da ga se trebamo što prije riješiti jer ćemo zbog njega izgubiti glavu. Umoči kruh i pruži mi. S pogledom prijezira uzmem kruh i pogledam ga. U mojim očima se zrcalio prijezir, nevjera i podsmijeh prema čovjeku koji je tvrdio da je Mesija. Ponosno ga pogledam u oči nijemo mu govoreći da sam od početka znao da od njega i cijelog ovog veselog društva neće biti ništa, za nekoliko dana kada njega uhvate i ubiju.
Međutim, njegov pogled je bio drugačiji i kao da je u meni nešto izronilo iz dubine mojeg bića. Pogledom mi je govorio da sve zna, ne zato što mu je netko rekao, nego je njegov pogled prodirao duboko u mene i sjekao me na najtanje dijelove i žile. Pogled mu je sjekao moj um, srce, savjest, moju dušu. Svojim pogledom rasjekao je moje biće do temelja. Tada je iz mene izronilo nešto nepoznato, skriveno duboko u meni i to nešto se usprotivi njegovu pogledu i pogleda s mržnjom i ohološću u njega. On je i dalje šutio i gledao i njegov pogled je prestao biti obično gledanje u oči drugog čovjeka, on je gledao moju dušu kao da je drži u rukama poput predmeta okrečući je na sve moguće strane kako ništa ne bi ostalo skriveno njegovom pogledu.
Obuzme me neobičan i nepoznat strah. Bio je to pogled nekoga tko nije s ovog svijeta. Skrenem pogled. On se nagne prema meni i reče mi da pozdravim Pilata i Velikog svećenika i da učinim brzo ono što trebam učiniti. Drugi se zbunjeno okrenuše prema nama dvojici ne shvaćajući što se događa. Ustanem. Pogledam ga još jednom. Ostanem preneražen. Njegov pogled je gorio neobičnim plamenom. Kao da sam jedini u tom trenutku znao i shvatio da preda mnom stoji Mesija kojega idem izdati Pilatu i Velikom svećeniku. Rastrojen iziđem vani u noć dok je ono što se u meni probudilo pod njegovim pogledom govorilo da je za mene oproštenje vječno zatvoreno.
Nemajući hrabrosti ući natrag i ponovno susresti njegov pogled, saberem se i odlučnim korakom krenem prema Jeruzalemu dok je nešto u meni i dalje tutnjalo poput bijesne oluje koju više nisam mogao kontrolirati i koja me potpuno obuzela govoreći mi kako čovjeku poput mene koji od malena prezire i mrzi nijedan pogled ljubavi i milosrđa više ne može pomoći i da je bolje da požurim, jer Poncije Pilat i Veliki svećenik s nestrpljenjem iščekuju moj dolazak.
U Sarajevu, 20. veljače 2018. godine
Oliver Jurišić