Jutarnja kavica, slušalice na ušima ('doza' glazbe za dobro jutro), i idemo pročitati najnovije vijesti... Prva vijest me odmah natjerala da ju pročitam par puta, čist' da budem sigurna kako i takve čudne stvari na svijetu postoje…
„U Švedskoj problemi – Zdravo!“
Vijest se odnosila na to kako Švedskoj pod hitno trebaju kvalificirani radnici, i to jako puno kvalificiranih radnika… U protivnom im prijeti gospodarska stagnacija i prestanak rasta. Čekaj malo, oni imaju snažan gospodarski rast, doslovno vape za radnicima i to kvalificiranim, dok kod nas kvalificiran il' nekvalificiran – posla jednostavno nema. E Balkane moj... Ono kad ne znaš bi li se smijao ili plakao…
A kad pogledaš oko sebe...
Osvrnimo se sad malo oko sebe. Savršena priroda, šume, polja, ravnice, planine, more... Mnoštvo mogućnosti za raznovrsnu turističku ponudu, mnoštvo prilika za poljoprivredu, stočarstvo, ali i snažnu industriju… Čisti izvori pitke vode, koje u svijetu sve više nedostaje itd. Ali – sve to kupuju neki drugi ljudi, ljudi koji nikad nisu znali niti vidjeli što znači živjeti ovdje... A svatko tko može i ima gdje vani – bježi glavom bez obzira, pogotovo mladi. Ne, ne krivim ih, dapače – i ja sam vani otišla, doduše ne baš toliko daleko, ali sam otišla. Hoću li morati i ja ići vanka, ovaj put malo dalje… A tko zna što nam život nosi? – u to sam jedino sigurna da ne znam. Za sada nemam namjeru.
Izvor: www.scancomark.com
Okrenuti ka…?
Zašto ovo pišem? Zato što je sve skupa blago rečeno suludo, bez ikakve logike i s hrpom ironije... Ono – imamo sve, bukvalno sve – a opet nemamo ništa... Dotle zemlja na sjeveru koja baš i nema takve prirodne mogućnosti – ono što ima, zna iskoristiti i dobro naplatiti. Kako, zašto…? Jer nisu kao i mi zapeli u nekim povijesnim raspravama, blesavim podjelama i glupostima. Ljudi u razvijenim zemljama upravljaju s onim što imaju, unaprjeđuju to, pokušavaju izvući iz svega toga maksimum. Okrenuti su ka budućnosti i uspjehu. A mi? Mi smo dotle debelo u prošlosti, još uvijek se svađajući oko nje. I kao da to nije dosta i previše, pokušavamo se sve dublje i dalje vratiti u prošlost... na redu je izgleda pluskvamperfekt – davno prošlo vrijeme iliti pretprošlo vrijeme. A oni koji ne kuže smisao tog beživotnog historicizma, rukama i nogama kopaju kako bi što prije -glavom bez obzira pobjegli- s brdovitog Balkana.
Hrabrost ili očaj?
Kako ne bi bilo zabune i zavaravanja, nije ni najmanje lako početi ispočetka cijeli svoj život u zemlji u kojoj nit' poznaješ kako treba jezik, niti propise i zakone, a najmanje lako je uspjeti unajmiti stan, pogotovo ukoliko imaš djecu. Dobri poslovi također definitivno ne padaju s neba; valja dobro zapeti, a usput imati i solidne kompetencije te nemalu dozu sreće. Zato ipak treba imati poštovanja prema onima koji su se odlučili na takav korak. Je li to bio korak hrabrosti ili očaja – samo svatko pojedinačno od njih može dati odgovor na to pitanje.
Post scriptum…
Odgovor na pitanje iz naslova – „smijati se ili plakati?“ – izgledno ni jedno. Smiješno definitivno nije, a plač i kuknjava nikad ništa nisu uspjeli izgraditi, pa vjerojatno neće ni sad. Odgovor je valjda stisnut zube i nastaviti sa životom, s nadom kako će možda jednog dana i ovdje biti bolje. Kažu kako nada umire posljednja, ali ipak, ona je samo pretpostavka života, ali ne i život sam.
15.10.2017.
crucix