Iz nekog razloga odrastanje ujedno za većinu ljudi znači i uranjane u sivilo svakodnevnice… Posao, djeca, odlazak doma, tu i tam' možda neki izlet, financije, računi, krediti itd. I sve ukrug, iznova i iznova…
Što vidiš?
Životna svakodnevnica doista nesmiljeno zna uhvatiti u žrvanj svakog čovjeka. Ipak, nerijetko, promatrajući onak' i sa strane – dojam je kao da odrastanje ujedno znači i sivilo s tek ponekim bljeskom radosti ili pak tuge, a ipak najviše nekog nedefiniranog sivila koje kasnije vodi u potpunu ravnodušnost prema svemu i svima oko sebe. Ako se pogledate u ogledalo, što ćete vidjeti? Osobu punu života koja je još uvijek zadržala ono nešto dječje u sebi, onu iskru radosti ili pak osobu koja puca pod teretom života? Odgovor na to pitanje može samo svatko ponaosob od nas dati za sebe, drugi ne mogu. Odnosno mogu, ali tek samo djelomično. Pravi, iskreni odgovor – samo sami sebi.
Sreća je u…???
Mnogi filozofi, psiholozi, pjesnici i ini su kroz povijest pokušavali dati odgovor na pitanje što je sreća i koji je put k njoj? Bilo je i neuspjelih odgovora i donekle uspjelih, a sve iz jednog jako jednostavnog razloga – naime, odgovor je ovisio o onoj osobi koja piše ali i o onoj tko čita. Taj pojam - kako biti sretan – samo osobno možemo dati odgovor. OK, možda će nam neko filozofsko ili ino rješenje biti poticaj da uklopimo sve to skupa u svoj koncept, ali opet – odgovor leži u nama samima. Stoga, da bi uopće krenuli u potragu za odgovorima, valja nam se prvo susresti sa samima sobom. Jer – odgovori su u nama, „samo“ ih treba izvući na površinu. Namjerno pišem ovo „samo“ u navodnicima jer taj dio mnogima baš i nije jednostavan…
„Začahureni“ u svakodnevnicu
E sad dolazimo do nekih od glavnih „kočnica“. Naime, u osnovi svih tih „kočnica“ leži – strah. Dok je kod jednih strah od susreta sa samim sobom, kod drugih je strah od osude okoline, strah od odmicanja ustaljenih obrazaca svakodnevnice… itd. Kao da odrastanjem na pleća dobivamo i jako jako tešku vreću strahova koje dalje nosimo sa sobom kroz život. Kako bi stvar bila žalosnija, istovremeno se zaboravljamo smijati, radovati se svakom novom danu, uživati u šuškanju otpalog lišća pod nogama, mirisu pečenih kestena, skakati po lokvama, pjevati iz sveg glasa pa ma kako loše pjevali… Zaboravili smo doista živjeti ovaj život. Odustali od svojih snova, obeshrabreni, uklopljeni u sivilo svakodnevnice i dosta dobro „začahureni“…
Izvor: 123rf.com
Hoće li ostati samo sivilo?
Da, svakodnevna stvarnost zna biti jako okrutna, pogotovo danas kad veliku većinu pritišće i nedostatak posla i krediti i što sve ne. S pravom odatle pitanje kako uz sve to biti sretan? Iskreno – teško. Ali, ima jedna jako dobra stvar kod nas na Balkanu – naime, znamo se smijati i od muke. S druge strane, imam ovaj dan da ga proživim što kvalitetnije mogu. Jutro hoće li svanuti – to nitko od nas ne zna? Koji će nam dan biti posljednji ovdje – ni to ne znamo? Život je težak i trebaju nam „pune baterije“ za sve bitke koje nam nosi. A te „baterije“ ne pune se u otuđenosti, strahovima, začahurenosti, sivilu svakodnevnice, mrmljanju, psovkama… Pune se u prijateljstvu, druženju, ljubavi, uživanju u zalasku sunca, šumu vjetra, valovima mora, zvonkom smijehu, glazbi, slikanju, odlascima u prirodu, itd. Hoće li ostati sivilo ili će naš život ipak biti obojan pozitivnim bojama na kojima ćemo „puniti baterije“ – to ovisi o nama samima i želji, volji i snazi da nadvladamo strahove i pesimizam, te svoju svakodnevnicu, unatoč gruboj stvarnosti, pretvorimo u mali kutak „raja“ za sebe i svoje bližnje nalazeći radost u malim stvarima a koje nerijetko i život znače.
22.10.2017.
Crucix