Kroz san čujem iritantni zvuk, polako shvaćam kako je to zvuk alarma na mobitelu koji znači buđenje i ustajanje... Ok, nerado se i nespretno izvlačim iz kreveta, na jedno oko onak', još uvijek u polusnu, vidim brojke na električnom satu – nešto ne štima...
Prvotni „šok“
Dok u mislima jos uvijek „mozgam“ što nije u redu sa satom i gdje su nestale brojke s njega, „odlebdim“ do kuhinje jer – trebam kavu i to što prije, prije nego se maleni probudi. Pristavljena voda za kavu, ok, ali nakon nekog vremena i dalje je – hladna?!? Pokušaj paljena klime i kompjutera, te interneta – također bezuspješan... ?!?
U redu, vjerojatno je osigurač pregorio, niš', nema druge nego na ljestve i zamijeniti ga, ipak će i malenom trebati spremiti doručak... Za svaki slučaj, prije nego krenem penjati se na ljestve (ipak su osigurači na dosta višoj nadmorskoj visini od moje), idem provjerit cijeli stan. Što god pokušam upaliti – nema...
U trenu razbuđena, polako shvaćam – „genije“, nema – struje!?! Nema baby phone-a, nema kave, nema interneta, nema tople vode, nema klime na +30, nema – NIŠTA?!?! Panika i nevjerica u isto vrijeme...
Nema ničega...
Nakon prvotnog šoka, potom panike i nevjerice, ok, idem se malo presabrati i pokušati preko mobitela pristupit internetu do kada neće biti struje – uspijem, „iskopam“ info – narednih 8 sati zbog „xy“ održavanja „xy“ nečega?! E tu su mi već „sve lađe potonule“. OK, za malenog ako ništa drugo već ne mogu, ima dosta voća, kruh, maslaca, pa s tim izgurat nekako dok ponovno struju ne uključe budući da je cijeli kvart ostao bez struje. Pri pokušaju da nazovem Elektru i ljubazno upitam zbog kojeg razloga uredno plaćam račune, a oni po više od 8 sati ostave ljude bez električne energije, polago shvaćam kako je i baterija na mobitelu prazna... A ja ju nemam gdje napunit (fiksni telefon nemam, ne treba mi). Tada shvaćam kompletnu sliku – pa meni je u stanu sve isključivo NA STRUJU... Dakle – ne radi apsolutno ništa?! Da stvar bude gora – i pumpa za toplu vodu u zgradi je – NA STRUJU.... Dakle, nema ni tople vode... Ok, ako je vani +30 i više, naliti ću vodu u lonac, staviti na prozor, pa valjda će se uskoro zagrijati... Rezulat: propao pokušaj neslavno... Drugi pokušaj: idemo pokušati barem napraviti kavu onu iz vrećice, ali ovog puta morat' će biti pokušaj s hladnom vodom... Rezultat: ne preporučujem nikome da isto pokuša...
Izvor: 123rf.com
Ružan osjećaj
Ništ', onak' sjedneš i skužiš da apsolutno ništa ne možeš osim vratit se natrag u krevet – a opet ni to ne možeš jer je i baby phone – na struju, tako da ni on ne radi pa svako malo (čitaj: svakih 5-10 minuta) provjeravaš dijete je li mirno spava i je li ok... Sve u svemu, taj dan - čudan i nimalo ugodan, dapače ružan osjećaj... osjećaj bespomoćnosti. Nešto što je bilo sasvim pod normalno da imaš, zapravo o čemu uopće nisi ni razmišljao nikad, jer je „pod normalno i sastavni dio života“ – sad odjednom – nema... a sam ne možeš ništa poduzeti da to promijeniš... Jednostavno – bespomoćan si.
Svijet na koji smo naviknuti
Da, ovo je slika jednog „svijeta“ na koji smo naviknuli, koji se uzima „zdravo za gotovo“, jer je „pod normalno“. Da, danas u 2017. godini itekako je normalno da imaš električnu energiju doma. Ali... što u slučaju kvara, ovog, onog...? Shvaćamo li električnu energiju i sve što danas imamo kao neku vrstu „blagodati“ ili pak ne? Imamo li „backup“ za slučaj potrebe? Bilo kako bilo, hvala Alessandru Volti, Nikoli Tesli, André-Marie Ampère-u, Thomasu Edisonu i svim drugim znanstvenicima prije i nakon njih na uspješnom otkrivanju i primjeni električne energije... Namjerno pišem „otkrivanju“ jer magnetizam koji je u samoj suštini svega i od kojega je sve krenulo je postojao oduvijek... Samo je trebalo mnogo pametnih glava da mnogobrojnim otkrićima omoguće nama, ljudima današnjice, ovakav svijet kakav poznajemo i gdje je električna energija nešto što je najnormalniji i uskosastavni dio života svakoga od nas...
Sve čega nema i čega neće biti…
Sve me ovo na kraju podsjeti na ono pitanje Duška Radovića, otprilike: Zašto mi ljudi uvijek primijetimo ono nešto čega nema, a ne ono čega ima? Bez koliko stvari, a naravno i osoba bi još morali ostati da shvatimo da bez njih ne možemo? Valjda u tome i jest onaj koncept „svjesnog“ življenja. Ne radi se tu o nekoj ekstra naprednoj mistici, nego puno jednostavnije, da znamo što imamo, da znamo koliko nam to znači, te koliko bi zbog toga zapravo trebali biti zahvalni.
26. 7. 2017. godine
Crucix