„Nijedan čovjek nije otok sam za sebe“ – kaže John Donne. Ipak, moramo li baš svakome „udovoljavati“, odbacujući vlastito dostojanstvo, puštajući da nas se gazi do kraja? Kao odgovor nameće nam se ona općepoznata: „bolje sam nego u lošem društvu!“. Ali... što kada je riječ o tzv. 'nevidljivom' zlostavljanju, odnosno emocionalnom i psihološkom zlostavljanju?
Nevidljive rane
Fizičko zlostavljanje je vidljivo. Barem onima koji žele vidjeti. OK, živimo na žalost u vremenu gdje drugi u velikoj većini okreću glavu (da se razumijemo, ni prije nije ništa bolje bilo, čak naprotiv). Ali – što je s onom nevidljivom vrstom zlostavljanja? Što je s emocionalnim i psihološkim zlostavljanjem i ljudima za koje se kaže kako su 'emocionalni vampiri' jer uništavaju svoju žrtvu doslovno do samog kraja, malo po malo? Te rane bole mnogo više nego fizičke... A nevidljive ili teško vidljive prema vani.
Znakovi...
Takve osobe koriste svaku moguću prigodu da vas ismiju, ponižavaju, optužuju i okrivljuju za ono što niste krivi (i s čim najčešće ni blage veze nemate)... Samo i jedino oni/one moraju biti u centru pažnje jer su samo i jedino oni/one bitni/e... Kasnije već nije strano ni ispadi bijesa, posesivnost i ljubomora van svake normalne pameti, izoliranje vas od prijatelja, obitelji, itd... Pitate se kako mogu? Tako, pokazuju vam to svaki put – bez osjećaja, narcisoidni, sami sebi „kraljevi“, manipuliranjem i slično. Dovode vas dotle da se jako dobro zapitate jeste li uopće više pri zdravom razumu ili je vrijeme za posjet psihologu/psihijatru. Konstantno 'nabijanje na nos' kako 'ne valjate, niste sposobni, dovoljno dobri', grč u želudcu prije nego išta i pomislite kako mu ili joj se morate obratiti (ne daj Bože tražiti nešto!), itd... sustavno uništavaju i vas i vaše samopouzdanje... Sve do kraja. Oni koji se i uspiju izvuci iz takvih veza trebaju obično jako dugo vremena da se oporave, ali i stručnu pomoć kako bi povratili davno izgubljeno samopouzdanje i ponovno na vlastitim ruševinama izgradili svoje ja.
Slika 1: Da, oni vam doslovno pojedu srce. Izvor: 123rf.com
Tko su te osobe?
Mogu biti bilo tko – od partnera/ice, supruga/e, kolega na poslu, poznanika, nadređenih na poslu pa do roditelja ili nekoga iz kruga obitelji. Zajedničko im je: isisati svu moguću energiju iz vas, uporno vam dokazivati koliko ste bezvrijedni pa nadalje... Da li bi im se našla „kakva dijagnoza“ kada bi otišli na psihijatriju? Vrlo vjerojatno. Što učiniti s takvima? Samo je jedan izlaz – spašavaj sebe i vlastito zdravlje i bježi glavom bez obzira, pa makar i posao bio u pitanju. Jer kad sam ili sama završite na psihijatriji kao odbačena krpa i oronula ruševina iznutra, odavno već dotaknuli dno i duboko uvjereni kako za ništa više niste sposobni... Onda vas ionako najvjerojatnije čeka otkaz...
Obitelj?
Ukoliko su roditelji vam ili član rodbine u pitanju – ajd skinite lijepo te ružičaste naočale s nosa i prestanite ih konstantno opravdavati teškim životom/lošim djetinjstvom/ i čime sve ne... Jer – tu opravdanja nema. Shema spasa: u bijegu i prekidu svih kontakata je spas. Isto vrijedi i za veze/brakove i slično. Neki će možda reći: „treba se suprotstavit“. Žao mi je, ali vam nikakvo suprotstavljanje ne može i neće pomoći... Ako nekim ludim čudom i kratkoročno pomogne, dugoročno ne nosi ništa dobroga, samo još gore stanje.
Pogotovo problem nastaje ukoliko su i djeca sudionici svega toga budući da to jako loše utječe na njihov cjelokupni razvoj na svim poljima. Ako ni zbog čega drugoga – onda zbog djece spašavajte i sebe i njih. Jer... posljedice odrastanja u takvoj okolini ostaju trajno i ne zacjeljuju, čak i onda kada se naizvan vidi kao da nema ništa – kad tad će postati vidljive. A svako dijete ima pravo na zaštitu, sigurnost i odrastanje u zdravom okruženju. Nemojte se dovesti do toga da vas dijete preklinje da idete što dalje... Dijete ne bi smjelo odrastati u takvom okruženju. Dijete ne bi smjelo nositi terete odraslih.
Za kraj
Umjesto kraja samo nešto: molim vas zapamtite - niste na ovom svijetu da se po vama gazi, ponižava, da vas se uništava, da nakon nekoliko godina od zdrave i normalne osobe završite kao odbačena krpa za pod. Istina, svi smo mi upućeni jedni na druge i nitko od nas nije otok... Ali – upućeni jedni na druge kroz uzajamno poštivanje, uvažavajući dostojanstvo druge osobe, kroz ljubav. Nitko nema pravo oduzimati samopoštovanje, dostojanstvo drugome i uništavati život. I ne, ljubav nije maltretiranje i sve gore nabrojano, niti će (Bogu hvala!) ikada biti.
Kako ono netko pametno reče, postoji ta nekakva specifična vrsta boli koju čovjek jedino sam može nadvladati. Zato se emotivnim nasilnicima ne može olako pomoći izvana; oni se moraju prije ili kasnije suočiti sa samima sobom! Premda možda na prvu može zvučati okrutno, ali najbolje će te ih i pomoći ostavljajući ih same sa sobom…
24. 7. 2017. godine
Crucix