Rijetko se tko želi sjetiti ljudi koji su ga ostavili. Ostavljanje je protkano gorčinom, pitanjima, osjećajima krivnje i zbunjenosti. Jesmo li sve učinili kako treba, gdje smo pogriješili, zašto smo na kraju ostavljeni? Ostavljanje je protkano strahom pred životom i budućnošću. Može li se i treba li se početi ponovo? U strahu od ostavljanja sve se manje vjeruje u novi početak, novi susret, novu osobu, novu budućnost. Ostavljanje slabi volju i želje za novim pokušajem. Povlačenje u sebe čini se kao najprirodnije rješenje, ali to povlačenje u sebe zamagljuje mogućnost za neki novi početak.

Gorčina

Gorčina ostavljanja javlja se u onim trenutcima kada smo pružili sve, a zauzvrat smo dobili puno više. Ali to puno više su bile laži, prijevare i manipulacije. Nismo dobili zauzvrat ono što smo darovali. Prevareni smo, zavedeni i na kraju ostavljeni. Sve što nam je obećano nikada nije ni bilo stvarno. Obećanja su bila zlatna prašina bačena u naše oči da ne vidimo stvarnost. Gledali smo zlatnu prašinu, dok se stvarnost skrivala od nas. U trenutku kad smo progledali kad se zlatna prašina laži, prijevara i manipulacija povukla, pred nama se otvorio pogled na stvarnost. U toj stvarnosti nije bilo zlata, ljubavi, žrtve i sebedarja za drugoga. Ali je bilo sebičnosti, prijetvornosti, laganja…

Gorčina koja prožme naše biće jer smo ostavljeni nije gorčina zbog same ostavljenosti. Gorčina koja struji i teče kroz nas kao bujica je gorčina zbog toga što smo se darovali do kraja, a zauzvrat ne samo da nismo dobili ništa, nego i to ništa nam je oduzeto jer se i ništa izgubilo u zlatnim nitima interesa, laži i manipuliranja. Gorčina nas ispunjava ne zbog ostavljenosti, nego zbog naivnosti kojom smo se divili zlatnoj prašini koju nam je netko bacio u oči da bi od nas sakrio stvarnost i ono što stvarno od nas želi. U nemogućnosti da se oslobodimo gorčine zbog vlastite naivnosti prestajemo misliti na mogućnost novog početka.

Prestajemo vjerovati da će ponovno biti netko tko nam neće baciti zlatnu prašinu u oči i prevariti nas. Prestajemo vjerovati da bi nam netko želio pokazati stvarnost u kojoj bi se drugi zaista za nas darovao i žrtvovao. I već tu ispunjeni gorčinom polako gubimo sebe jer se zatvaramo za stvarnost i zatvaramo se za mogućnost da bi se netko za nas stvarno htio i mogao boriti i predati nam se. Ostavljenost zarezuje duboko svoje posjekotine u čovjekovo biće. Dubina posjekotina koje ostavljenost stvara mjeri se gorčinom. Što je gorčina jača posjekotina je dublja i bolnija i obrnuto. Što je posjekotina nastala ostavljenošću dublja to je gorčina moćnija nad čovjekovim životom. Ostavljenost, rana i gorčina su recipročni i prate jedno drugo. Ostavljen čovjek je ogorčen i ranjen čovjek uvijek. Gorčina iz nekog nama nepoznatog razloga ustupa mjesto i krivnji.

Krivnja

Krivnja nastaje jer mislimo da se nismo dovoljno trudili i dali sve od sebe. Uvjereni kako da smo se više trudili i borili ne bismo u očima imali zlatnu prašinu laži i manipulacije, nego bismo vidjeli stvarnost dobrote, ljubavi i žrtve drugoga za nas. I bjesomučno vrtimo u svom umu situacije, trenutke gdje mislimo da se nismo dovoljno trudili. Potpuno zaboravimo da je drugi od samog početka imao na umu baciti nam zlatnu prašinu u oči i slagati nas.

Preuzimamo na sebe krivnju. Preuzimamo je onda kada ostavljenost gledamo isključivo kao vlastiti i samo vlastiti neuspjeh nesvjesni da dio krivnje ako ne i veći dio snosi zapravo onaj drugi, a ne mi. Nesposobni da se oslobodimo krivnje i prebacimo je na drugoga kao stvarnog krivca krivnjom sebi ponovo bacamo zlatnu prašinu sebi u oči. Krivnjom pretvaramo tuđe laži i manipulacije u nešto dobro, a svoje darivanje i žrtvu za drugoga u neugodan osjećaj i teret kao da nismo učinili dovoljno. Pod teretom krivnje dopuštamo da drugi ponovno baci zlatnu prašinu u naše oči i prevari nas.

Osloboditi se krivnje znači vidjeti stvarnost. Osloboditi se krivnje znači izbaciti zlatnu prašinu iz svojih očiju. Ali ne samo stvarnost nego i drugoga, onoga koji nas je tako bezočno izmanipulirao. Osloboditi se krivnje znači vidjeti ga u svoj njegovoj bijedi njegove izvitoperene ljudskosti kojom nas je prevario. Tek sa oslobođenjem od krivnje možemo se osloboditi i gorčine jer iako se gorčina javlja prva,  krivnja je ta koja potiče gorčinu da nam onemogući neki novi početak i neku novu budućnost. Biti ostavljen i osjećati se pri tom krivim pod uvjetom da smo bili spremi dati se do kraja je pogrešno i nepotrebno. Biti ostavljen i osjećati se pri tom ogorčenim pod uvjetom da smo bili spremni dati se do kraja je ispravno i potrebno.

Osloboditi se gorčine moguće je samo ako se oslobodimo krivnje, jer iako ogorčeni nismo krivi ako smo bili spremni žrtvovati se za drugoga, a on je to prepoznao i zloupotrijebio. Jednom kad se oslobodimo krivnje i ogorčenost će nestati. Sve dok se ne oslobodimo krivnje bit ćemo ogorčeni i nećemo vjerovati niti biti spremni na susret s drugim.

Umjesto zaključka

Ogorčenost dolazi prva, ali je potrebna i ispravna. Krivnja dolazi druga ali je pogrešna i nepotrebna. Zato je nemoguće osloboditi se ogorčenosti prije krivnje. U ostavljanju ogorčenost prethodi krivnji. U stvarnosti krivnja prethodi ogorčenju. Zato da bismo mogli vidjeti stvarnost i prepoznati u njoj one koji se za nas žele žrtvovati  prvo se moramo osloboditi krivnje. Kada krivnja nestane s njom će nestati i ogorčenost. Tada ćemo biti spremni za neki novi početak i neku novu budućnost.

U Sarajevu, 22.7.2017.