Koliko puta smo nakon xy godina u drugome tražili ili očekivali onakvu istu osobu od prije mnogo godina kada smo ju zadnji put vidjeli? Jesu li se ispunila naša očekivanja?
Što sad!?
Stara narodna kaže „mnogo vode ispod mosta je prošlo...“ U ovom slučaju – mnogo godina. I OK, došao je taj dan, sjećate se prijatelja/ice onakvih kakvi su bili, očekujete takvu osobu. Ipak, već na početku susreta počinjete opravdavati „zapinjanje“ u komunikaciji time što se jako dugo niste vidjeli. Ali... uskoro uslijedi „šok“ kada shvatite da ta osoba nije ona ista osoba koje se sjećate, koja je bila dio vašeg života... Samo stranac s poznatim crtama lica i poznatim imenom. Što sad!?
Odbijanje prihvaćanja stvarnosti
Prva reakcija je odbijanje shvaćanja situacije onako kakva doista jeste. Ljudski, sasvim normalno, uvjetovano prvenstveno našim emocijama. Kasnije tek, kad prođe još neko vrijeme, neki od nas prihvate da je stanje takvo kakvo jeste, da se druga osoba promijenila tijekom godina te da više nije ono što su nekad poznavali. Druga pak skupina, i dalje ustrajava i vjeruje kako je toj osobi „samo bio loš dan“ ili „malo zahrđala“ ili što li već sve ne... Onako – opet ljudski... Mozak može smisliti svakakve načine samozavaravanja... Rijetki su oni koji odmah ili jako brzo prihvate situaciju takvom kakva jeste i osobu takvom kakva jest. Većina ne shvaća kako su tu neki novi svjetovi za tu osobu te kako su ju oni i oblikovali u to što je danas.
Neki novi svjetovi
Svatko od nas ima svoju svakodnevnicu, svoj mali „svijet“. Promjenom stila, načina života, selidbom u veliki grad, zasnivanjem obitelji, prestankom bavljenja nekim poslom, i kojim sve ne razlozima (da dalje ne nabrajam) mnoge osobe se prilagođavaju novonastaloj situaciji i stvaraju svoj novi mali „svijet“ (drugačiju, novu svakodnevnicu) koji ih onda istovremeno oblikuje u malo drugačije ljude od onih koje smo poznavali i koji su nam u sjećanju. E problemi nastaju upravo tu – kad se sudare stari i novi svijet, kad osoba iz svakodnevnice koja je kod druge osobe postala prošlost očekuje prijatelja/icu iz drugačije, nove svakodnevnice, istovremeno očekujući istu onu osobu kakva je ostala u prošlosti, u sjećanju. I tu cijela paleta emocija zasja u punom sjaju – od sreće, ushićenja, zbunjenosti, tuge, samozavaravanja, pa do ljutnje... A zbog čega sve to? Zbog čega cijeli taj cirkus? Samo zbog naše ljudskosti... Zbog naše „navike“ da osobu kad ode daleko od nas „zarobimo“ u vlastitom sjećanju onakvu kakva je bila kada je bila tu uz nas. Pri tome ne razmišljamo je li se promijenila, koliko se promijenila... Ne, za nas je ta osoba uvijek onakva kakva je bila. Iluzija, samozavaravanje, sjećanje ili pak nešto sasvim drugo? Iskreno – ne znam. Osobno smatram kako tu ima od svega ponešto. Što će prevladati, ovisi pak od osobe do osobe. Dok neki i dalje ustraju u sjećanju koje počinje postajati sve više iluzija, dotle drugi prihvaćaju polako tu osobu, znajući da, iako se dosta promijenila, druga osoba je negdje duboko unutar sebe još uvijek ona ista osoba koja joj je, unatoč razdvojenosti i drugačijim „svjetovima“ i dalje uvijek željela i uvijek želi dobro. A to onda još više osnažuje prijateljstvo i tada i fizička udaljenost prestaje biti prepreka. Što smo i koliko spremni prihvatiti i koju soluciju od svih navedenih u tekstu – to ipak ostaje na svakom od nas ponaosob.
Za kraj, srećom postoje u životu i oni susreti kad s nekim koga niste vidjeli godinama možete nastaviti najnormalnije i srdačno komunicirati kao da ste se jučer razišli. Valjda to i jest pravo prijateljstvo, a možda je to i ono prvo... Kažu da sve što je lijepo kratko traje... moguće, ali bolje da potraje duže.
18.06.2017.
Crucix