Nalazite se ovdje: NaslovnicaTemeTeologijaGranična pitanjaSasvim čudna prilika: Neljudska stvarnost današnjice kao poticaj za stvaranje nove osobne paradigme

Sasvim čudna prilika: Neljudska stvarnost današnjice kao poticaj za stvaranje nove osobne paradigme

Po Charlesu Darwinu vrsta se mijenja tek i samo onda kad se nalazi pred prijetnjom izumiranja. E realno mi se čini da je došlo jedno takvo vrijeme …

Što je to i kako se postiže osobna psihološka i duhovna zrelost, ovisi već od autora do autora, ali možebitno i od epohe do epohe, kao i od društva do društva. Na primjer, u primitivnim društvima obredi zrelosti nerijetko uključuju dokazivanje lovačkih i ratničkih vještina. Ponegdje se provode i vrlo bolni rituali nad mladim ratnicima, što će reći da takve zajednice ne stavljaju prvenstveno naglasak na konkretne životne vještine nego na sposobnost dragovoljnog trpljenja za druge. Opet, u nekim afričkim plemenskim zajednicama, obredi zrelosti uključuju poprilično bizarne seksualne rituale, što će reći da ovakve zajednice svoju šansu za preživljavanjem vide prije svega u plodnoj i uspješnoj reprodukciji i stvaranju brojnog potomstva.

U modernim društvima u područje punoljetne dobi se ulazi prvenstveno navršavanjem određenog broja godina - najčešće 18. Sa ovim godinama osoba postaje odgovorna pred zakonom, ali ne nužno i zrela u osobnom smislu. Čak što više, danas se upravo sve češće govori o pomicanju granica zrelosti. Školovanje dokazano produljuje trajanje adolescencije … Čovjek zapravo dobiva priliku za sazrijevanje tek sa zasnivanjem kontinuiranog radnog odnosa i braka.

Prije nekih stotinjak godina Freud je smatrao kako proces osobnog čovjekovog sazrijevanja ide u smjeru pronalaska životnog balansa između međusobno suprotstavljenih zahtjeva nesvjesnog i hirovitog Ida te djelomično svjesnog Super-ega (glas odgojitelja u nama, a tu je i splet kulturoloških zahtjeva i očekivanja; nerijetko se brka s pojmom teološke savjesti). Po Freudu, ovaj proces ukoliko je uspješno proveden okončava s trajnim i skladnim vezivanjem uz jednog životnog partnera. Sve ostalo je neuroza i samo neuroza … Nešto mlađi Jung je osobnu zrelost vezao prvenstveno uz proces individuacije koji se ostvaruje kroz oslobađanje Jastva (Selbst - vlastitost, osobnost) iz usiljenog plašta Persone (Maska - lažna, “namještena” osobnost, formirana pod tlakom društvenih konvencija i zahtjeva), ali i od sugestivne moći nesvjesnih slika - arhetipova. Slične ideje, doduše u nešto drugačijem „pakiranju” možemo pronaći i kod Heideggera, Frankla, Girarda i još puno ranije kod Sv. Ignacija Lojolskog. Svi oni na sebi svojstven način ističu važnost osobnog odvajanja od onog međusobno-oponašajućeg kolektivizma, koji opet po Franklu može biti konformistički (radiš što vidiš da drugi rade) ili totalitaristički (radiš što ti drugi narede da činiš).

Svaki mogući kolektivizam s neizostavno pratećom uniformacijom sadrži u sebi nešto duboko neprirodno. Jer ako se zagledamo u prirodu, ona doduše stvara slične stvari, ali nikad identične: npr. ne postoje na svijetu dvije identične planine, dva identična drveta ili dva identična otiska prsta! Stvari i živa bića sadržavaju međusobne sličnosti unutar kategorija roda i vrste, no i pored toga, svatko je u konačnici neponovljiv i jedinstven. Takva bi valjda trebala biti i sudbina čovjeka: svatko je od nas jedinstven i poseban, i zato moramo potražiti svoju specifičnu životnu zadaću, a ne oponašati druge, i pogotovo ne pokušavati oteti njihove stvari, pa čak i sam identitet (po Girardu se ovo naziva mimetički pretjerani zahtjev – nasilno staviti sebe na mjesto drugoga).

Bilo kuda, anksioznost svuda

Već rekosmo kako kriteriji osobne zrelosti, kao i načini njezinog postizanja variraju od autora do autora, ali i od epohe do epohe. Svako vrijeme nosi neku svoju specifičnu težinu i točno određene zamke. U tom smislu, po američkom „jungovcu“ James Hollisu osoba u današnje vrijeme postaje zrela onda kada ima dovoljno kapaciteta da se izbori sa slijedećim tropletom problema i izazova: sa anksioznošću, neizvjesnošću i ambivalencijom. Sve ovo troje je međusobno duboko povezano i jedno uvijek implicira ono drugo. Anksioznost (duboki strah i tjeskoba) stoji u tijesnoj vezi sa osjećajem životne neizvjesnosti, a ova se opet najčešće hrani posvemašnjom egzistencijalnom ambivalencijom (nutarnji sukob iniciran postojanjem sasvim oprečnih osjećanja i stavova naspram pojedine osobe, situacije, stvari ili ideje). Spomenuti troplet se na kraju izgledno javlja kao svojevrsni nusprodukt prevladavajućeg liberalno-kapitalističkog društva današnjice, koje je pojedincu kadro ponuditi manje-više sve osim naznačenog osobnog mira, kao i osjećaja sigurnosti i stabilnosti. Tako, nema više 100% sigurnog i stabilnog radnog mjesta; nema više ni stabilnih društvenih istina. A čovjek, zaražen radikalnim konformizmom, konzumerizmom i individualizmom svakako postaje netko na koga se u svom životu više uopće ne možete osloniti – barem ne u potpunosti!

Ubijanje emocija

U takvom vremenu i životu čovjek je svakako sve češće u napasti da si nekako umrtvi emocije. Naime, ono što je po sebi toliko ljudsko i životno, u današnjem neljudskom tehnicističkom svijetu postaje posve suvišno. Izgledno, čovjek je primoran slijediti one koji su i stvorili spomenuto okruženje. Osamdesetih godina XX. stoljeća u Americi počinje stasavati jedan novi soj beskrupuloznih mladih, agresivnih poslovnih ljudi kojima apsolutno ništa nije sveto osim goleme količine novca koju sumanuto pokušavaju stvoriti. Moderna kultura ih naziva yuppie-jima. Oni su vrlo bezdušni, neki od njih već zbog vlastite psihopatske prirode, a neki su to postali uz pomoć goleme količine psihofarmatika. Naime, morali su se nekako umrtviti kako bi uhvatili ritam sa onim urođeno bezdušnim konkurentima. Upravo je za yuppie-je specifično to da uzimaju Valijume i Xanaxe „šakom“ kao da su Kiki karamele u pitanju. I onda, oslobođeni u potpunosti od emocija, uključujući tu i sasvim korisne prizive savjesti, te u maniru istinskih ekonomskih vukodlaka i vampira počinju stvarati horor od stvarnosti, u kojem prosječni čovjek i nema puno izbora, nego ili da se povuče od svega, ili da poput ovih potonjih uz pomoć emocionalnog samouništenja pokuša uloviti komad kolača u bespoštednoj tržišnoj utakmici današnjice.

Može li se nekako drugačije?

Briga (Sorge) je u Heideggerovoj antropologiji imala prevažno mjesto i značenje. Tu se govorilo o brizi kao o čovjekovom adekvatnom stavu prema cjelokupnosti stvarnosti. No, možda je ovaj koncept u međuvremenu jednostavno postao potrošen, i to zbog realne promjene objektivnih okolnosti. Danas se čovjek –kako već rekosmo- suočava s jednostavno prevelikim brojem razloga za brigu, tako da briga po sebi postaje poprilično suvišan i bespotreban koncept. Ovdje bi se mogli prisjetiti Fuchsovog razmatranja očaja: „Očaj je privilegij onih ljudi kojima u životu zapravo dobro ide (…) tko se nalazi u istinskoj egzistencijalnoj ugrozi, taj nema kad očajavati. Njemu je potreban svaki atom snage za preživljavanje“! Ili ono, kako njemački teolog Medard Kehl začuđujuće primijeti tijekom posjeta nekim od najugroženijih područja Sudana, kako se usprkos i ratu, i bolesti, i gladi, prosječni Afrikanac još uvijek nekako čini puno sretnijim, prirodnijim i spontanijim od prosječnog zapadnog Europljanina.

Zbog svega ovoga, a kako smo već nedavno pisali, smatram da je danas previše paušalno reći ono „misli pozitivno“. Tu bi se nekako još uvijek nalazili u području normalne ljudske egzistencije, gdje se počesto očajava, ali ne zbog postojanja nekih velikih egzistencijalnih problema, nego baš zbog nedostatka istih. Međutim, ovo se više ne može reći za današnju stvarnost u kojoj se čovjek suočava s realnom prijetnjom za vlastito psihičko, a samim tim i duševno zdravlje. Napad na normalnost jest i napad na samog čovjeka. Na kraju krajeva, i sam Gospodin Isus reče da nam se nije čuvati prvenstveno onih koji ubijaju tijelo nego onih koji su kadri ubiti i tijelo i dušu (Mt 10,28).

Jednostavno, vrijeme je tako da je od svih opcija najopasnije ono sad nešto posebno brinuti i očajavati. Kad god se na nas sruče crne misli i brige trebali bi smo pokušati biti smireni, razumni i kreativni. Osobito bi trebalo naglasiti ovo „smireni“, jer danas su već mnogi zaraženi teškim ludilom i svim silama nastoje ovo širiti dalje. Smisleno kod nas pokušavaju prouzročiti impulsivnu reakciju, očito tražeći sablasnu satisfakciju kroz potvrdu pretpostavke da ste ludi jednako kao i oni. Ne dajte se zavesti! Prvo šutite, malo se smirite, zatim promislite i pametno odgovorite. Ili, još bolje, nemojte ništa reći (…) nek' prvo postanu dostojni vaše pameti i dobrote.

Dodatak: Opasna preokupacija vlastitim pravima i zaslugama

Prosječni čovjek na Zapadu tijekom života pojede oko 50 tona hrane. Dakle, oko 500 osobnih težina. Nadalje, u ovisnosti od izvora do izvora, pojedemo oko 6 tona kruha, 7 tona krumpira. Tu su i barem 3 tone mesa … Tako, prosječni čovjek za života pojede više cjelovitih velikih životinja kao što su krave, ovce i svinje. Međutim, s obzirom na veliki broj pojedenih riba i ptica, na koncu se dolazi do broja od čak 7000  pojedenih životinja po jednom jedinom čovjeku. I sad se pitamo: vrijedimo li toliko? Odnosno, jesmo li vrijedni svih tih života?

Ovo nije paušalni pokušaj vegetarijanske agitacije, jer bi se na kraju i sami vegetarijanci mogli susresti sa sličnom dilemom, doduše, u nešto ipak blažoj formi, jer istini za volju, njihove prehrambene navike ne uključuju ubijanje životinja, ali daleko od toga da se hrane kamenjem. Želim reći da bez obzira na prehrambene navike, zajedničko je svim ljudima da se hrane živim bićima, i vidimo kako prosječni ljudski život na koncu podrazumijeva oduzimanje jako velikog broja tuđih života. I opet na kraju ostaje pitanje: Zaslužujemo li to i vrijedimo li uistinu toliko? Možemo li otplatiti to nešto što sami ne možemo stvoriti, bez obzira koliko smo vrijedni i produktivni bili na svim drugim životnim poljima?

Život nije fer, a mi još manje!

Nakana ovog dodatnog promišljanja i jest suočiti se sa onim našim specifičnim ljudskim svakodnevnim jadikovkama: kako život nije fer i slično! Lako pri tomu smetnemo sa uma onu -prije spomenutu- nezasitnu potrošačku stranu naše egzistencije, kao što smetnemo i puno toga drugoga. Na primjer, najveći agitatori demokracije i ljudskih prava na ovom svijetu su obično i njihovi najdosljedniji prekršitelji. To zapravo i ne čudi, jer u korijenu svakog zakona se krije neko potisnuto i namjerno zaboravljeno bezakonje. Jer velikog i kompleksnog zakona nema bez velike i moćne države, a velike i moćne države nema bez velikih ratova i osvajanja. A ovo se na kraju tiče i onog kolektivnog i onog individualnog. Kako smo to već nekad ranije pisali: Posjedujete li možda kakvo parče zemlje i da je pri tomu u vašem vlasništvu „jedan kroz jedan”? Ako posjedujete, vjerojatno to ljubomorno čuvate i spremni ste za to da se borite ukoliko bude potrebno. Sve je to fino i s punim pravom, ali ipak, budite svjesni da je taj komad zemlje tijekom povijesti minimalno dva-tri puta bio nepravedno otiman od svojih prethodnih vlasnika. Na kraju krajeva, mogli smo bi se pitati je li uopće smisleno govoriti o ljudskom posjedovanju zemlje? Posjedujemo li mi nju ili ona nas? Ono ipak, ona može bez nas, a mi ne možemo bez nje … Po prirodi stvari trebalo bi biti dominantnije ono što je više neovisno. No život je u međuvremenu otišao u posve krivom smjeru, pa tako onda živimo pod dominacijom najrazličitijih ovisnika. Što je netko na ovom svijetu pohlepniji i nezasitniji, s tim je obično i društveno važniji. No, ovakva logika se prije ili kasnije mora promijeniti. Ili ćemo je samo promijeniti, ili će nas već priroda nekom nemilosrdnom kataklizmom svesti na pravu mjeru!

„A vi velite: 'Put Jahvin nije pravedan!' Čuj, dome Izraelov: Moj put da nije pravedan? Nisu li vaši putovi nepravedni?“ (Ez 18,25-26)

Milost, a ne zakon!

Zato, na kraju, ne brinite ni za što. Niti za vlastitu egzistenciju, jer brigom je nećete ni najmanje popraviti, niti za nekakav zakon i pravdu, jer to je ionako Božje područje, od kojeg ljudi zatim naprave grotesku –upravo- u bezuspješnom pokušaju oponašanja Boga. Radije svakodnevno molite Boga da Vam providi po svojem velikom milosrđu. Pustite se zakona, jer možda je onaj najviši Zakon protiv sviju nas. Možda jednostavno svojim radom i postojanjem nikad nećemo moći opravdati onih 7000 životinjskih života, i tko zna koliko još biljaka.

Iskreno mislim da je stara logika potrošena, te da jednostavno moramo početi razmišljati na potpuno novi način. Možda je to ujedno i naša zadnja šansa, bilo kao pojedinaca, bilo kao cijele vrste …

U Sarajevu, 15. 01. 2017. godine

M. B.

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 175 gostiju i nema članova online

Idi na vrh