Nalazite se ovdje: NaslovnicaTemeTeologijaGranična pitanjaTeško je biti dobar, a još teže pametan

Teško je biti dobar, a još teže pametan

U moru ljudskih ambicija ne smijemo zaboraviti onu elementarnu: biti dobri ljudi! No što je to stvarno dobrota i kako se do nje stiže? Pitanje je u konačnici znatno teže nego li se čini na prvi pogled.

Postoji cijeli niz poslovica i izreka koje govore o bremenitosti i bezizlaznosti situacije u kojoj se nalaze dobri ljudi, životinje, pa čak i neke materijalne stvari: „Za dobrim konjem se prašina diže“! Ili, „Dobar konj ima sto mana, a loš samo jednu: 'ne valja'!“ Ili opet vezano isključivo za ljude: „Najlakše je naći manu dobrom čovjeku, jer ih ima vrlo malo“!

Nije lako biti fin, jer od finih se očekuje da uvijek budu i ostanu fini! S druge strane, od loših se ne očekuje ništa dobro, tako da se onda od njih na kraju uglavnom ne očekuje ništa. I ova potonja datost je odavno ušla u svjetsku narodnu mudrost. Stara hebrejska poslovica u naznačenom smislu kaže: „Nikad ne prilazi jarcu sprijeda, konju straga, ni budali s bilo koje strane!“ Zapravo, vidimo, to je pomalo i stvar odgoja: već nas od djetinjstva uče kako je neke ljude najpametnije zaobići u širokom luku!

Kako već rekosmo: Od finih se očekuje da uvijek i do kraja budu i ostanu fini; uvijek spremni na pomoć, i pri tomu financijski ne zahtjevni. Valjda je to pomalo povezano i sa samim ontološkim ustrojstvom svijeta. Naime, one najvažnije i najvrijednije stvari obično dobivamo besplatno: tlo pod nogama, zrak, sunce, pa i sam život (…)toliko vrijedne stvari da su zapravo besplatne, jer da ih se naplaćuje, teško da bi bilo tko imao dovoljno za platiti ih! S druge strane, barem 90% stvari koje se na tržištu prodaju za novac, po sebi su manje ili više bespotrebne. Odatle i potreba za disciplinom zvanom „marketing“, koja se na kraju zaokuplja uglavnom jednim jedinim pitanjem: Kako uvjeriti čovjeka da mu je potrebno ono što mu realno i nije potrebno?

Također, mogli bi smo reći da jedna izvanredna ljudska dobrota evocira kod onih drugih nesvjesne uspomene na rano djetinjstvo; na ono povlašteno doba kad su mogli biti centar svijeta svojih roditelja, oslobođeni pri tomu bilo kakve osobne odgovornosti i obveze uzvraćanja dobro za dobro. I psihologija tvrdi kako se u svakom od nas krije jedan nerazumni razmaženi trogodišnjak koji i dalje vreba svoju priliku. Zapravo, u ovom smislu svaki se čovjek suočava sa stanovitom ambivalencijom, tj. podvojenošću unutar samih sebe. Svi mi posjedujemo onu tendenciju napretka i osamostaljenja, ali isto tako, u svima nama istovremeno egzistira i neprežaljena uspomena na zaštićenost i neodgovornost ranog djetinjstva.

Ako se ovi konflikti ispravno i na vrijeme ne nadvladaju, stvari itekako mogu otići u krivom smjeru. Npr. pokušajmo sagledati današnju učestalu tendenciju ljudi prema dobro plaćenim uredskim poslovima. Ovdje je na djelu itekako prisutna –navedena- nutarnja podvojenost: s jedne strane takvi ljudi pokazuju kako žele biti netko i nešto u životu, poštovani i solidno plaćeni pripadnici gornjeg društvenog sloja. No istovremeno, oni žele biti zaštićeni, kako od izazova napornog fizičkog rada, tako i od izazova učestale i napete (šalterske) međuljudske komunikacije. Također, čak i u okvirima ostvarene sigurnosti ureda, oni će nastojati dodatno pronaći nekog surogat tatu ili mamu, koji će mjesto njih raditi sve zahtjevnije stvari u okvirima toga ionako laganog posla. I kad ga se jednom dohvate, teško će ga popustiti.

Dobar ili lud …

Isto kao što postoji cijeli niz izreka o općenitoj tegobnosti dobrote, tako postoji i cijeli niz izreka i poslovica koje se ne zadržavaju samo na opisu i konstataciji spomenute tegobnosti, nego prelaze i u konkretan protunapad protiv ljudskosti i dobrote: „Dobar ili lud, jedno te isto“! Ili: „Pomozi sirotu na svoju sramotu“! Veliki Meša Selimović reče: „Čuvaj se onoga kome si pomogao“! A Mujo – tragikomični junak iz domaćih viceva ovaj bi put dodao: „Kome si jednom pomogao, budi siguran da će te se sjetiti kad mu opet bude trebala pomoć“!

Kod citiranja ovakvih i sličnih izreka čovjek se lako identificira s likom napaćenog pravednika, čak što više, ovdje lako dolazi do poistovjećivanja, uz usputnu konstataciju: „Fakat, dosta sam vala više bio dobar“! No, ovdje bi trebali biti vrlo oprezni. Rekli smo već da ovo preopterećivanje dobrote izgledno spada na samo ontološko ustrojstvo stvari, a to bi onda značilo da smo u konačnici svi barem pokatkad skloni podcjenjivanju i preopterećivanju dobrote, tj. onom stanju i praksi gdje se od nekoga i nečega očekuje još, a da ga se pri tome i ne cijeni previše.

Npr. koji nas tehnički kvarovi najviše živciraju? To sigurno nije kvar neke stvari ili uređaja kojeg rijetko koristimo. Naprotiv, što je nešto korisnije i za upotrebu svakodnevnije, tu će se javljati i veća „napast“ ljutnje kad stvari krenu u neželjenom smjeru. Također, to vjerojatno neće biti ni nešto veliko, kockasto i glomazno, a što nam ipak treba na svakodnevnoj razini. Na primjer, teško da ćemo se puno uzrujati zbog kvara štednjaka ili frižidera, premda se radi o korisnim i nezaobilaznim dijelovima svakog kućanstva - bez kojih se jednostavno ne može. Naime, u spomenutom primjeru se radi o i suviše kockastim, glomaznim i sterilnim stvarima, tako da intimno vezivanje za njih i nije moguće, a samim tim ni jača afektivna reakcija. Dakle, za ljutnju će osim svakodnevne koristi biti potrebna i mogućnost afektivnog vezivanja za dotični predmet ili stvar. Zbog toga ćemo se daleko više uzrujati zbog kvara osobnog automobila, kompjutera, TV-a i mobilnog telefona. Na njih se galami ili ih se čak udara kad ne slušaju, a ponešto od toga se zna čak i tresnut od zid.

Nezdrave ljubavi i navezanosti

Zanimljivo je da prethodno nabrojene stvari spadaju u red onih koje po sebi lako izazivaju ovisnost kod čovjeka. Npr. atraktivan automobil u muškom mozgu dokazano stvara sličnu, pa čak i snažniju reakciju kao kod susretanja lijepih i atraktivnih žena. A sve ostalo (kompjuter, mobitel, TV) može stvoriti podjednako snažnu ovisnost, kako kod muškaraca, tako i kod žena.

Ovisničko ponašanje po sebi je obilježeno upravo stanovitim pomiješanim emocijama. S jedne strane, ovisnik želi uvijek još toga što želi. Moglo bi se reći da je zaljubljen u predmet svoje ovisnosti, no, s druge strane, on istovremeno i mrzi svoju ovisnost, baš zbog toga što je toliko nepomozivo ovisan o njoj. Tako na primjer heroin predstavlja smisao narkomanovog postojanja. Cijeli njegov dan je vezan za nabavku i uživanje istog. No, istovremeno on će za njega reći „prokleti heroin“, baš zato što se njegova cjelokupna egzistencija svela na potragu za bijelo-žućkastim prahom, koji ga usput dodatno još i ubija. Isto tako, ima i ona „prokleta rakija“, „prokleta kocka“, „prokleta kladionica“, ali također i ono „prokleto muško“ i „prokleto žensko“. Ova zadnja dva „prokletstva“ se izgledno odnose na stanja zaljubljenosti, koja se u svojim težim oblicima također odvijaju pod zakonitostima ovisničkog ponašanja: „Toliko je (ga) volim i trebam, da je (ga) zbog toga pomalo i mrzim“!

No, u svemu ovomu se nazire i jedna pozitivna stvar. Čovjek je očito po svom nutarnjem ustrojstvu ipak slobodno biće. Odatle i spomenute strahovite afektivne reakcije u situacijama kad osjećamo da smo izgubili svoju slobodu. Jednostavno, nenormalne situacije podrazumijevaju i nenormalne reakcije, koje po sebi predstavljaju opomenu našeg tijela i psihe da nešto pod hitno trebamo mijenjati.

Preispitivanje cjelokupnog koncepta ljudske dobrote

Zbog svega navedenog, moglo bi se reći da mnogi oblici ponašanja koji se društveno redovito percipiraju kao dobri, i nisu baš toliko dobri. Svaka pomoć čovjeku u nevolji treba ići prema osposobljavanju istog za samostalno funkcioniranje i rješavanja problema. Upravo ono, što je neki mudri Kinez smislio još prije par tisuća godina: „Ako gladnom čovjeku daš ribu, nahranio si ga za jedan dan; ako gladnog čovjeka naučiš pecati ribu, nahranio si ga za cijeli život“! U protivnom, ukoliko gladnom čovjeku svaki dan nastaviš davati po jednu ribu, a radi se o zdravoj i pokretnoj osobi, na kraju će doći do toga da ćeš mu stalno morati davati, a on vas svejedno zbog toga neće poštivati. Čak što više, smatrat će vas ponajvećim krivcem za svoje stanje. Pa živ je i zdrav, a vi mu omogućujete to da živi poput invalida. S jedne strane, njegova nezrela infantilna strana uživa zbog postojećeg stanja; to mu i prijeći da stane na svoje noge. Međutim, s druge strane, njegova prigušena i zaostala zrelost se buni iz dubine i vreba priliku za osvetu.

Slično ovomu, a na obiteljskoj razini, zahvalnost prema roditeljima će na kraju daleko više iskazivati ona djeca koja su od malih nogu učena da aktivno sudjeluju u kućanskim poslovima te da odgovorno izvršavaju svoje školske obveze, negoli ona djeca koja nikad ništa nisu morala sama. Takva djeca se nažalost nerijetko kasnije pretvaraju u zlostavljače svojih roditelja (…) ili to, ili im jednostavno i trajno okrenu leđa kada shvate da više od njih nemaju što dobiti i primiti.

Suština ljudske ljubavi je u konačnici vrlo jednostavna: istinski možemo voljeti i poštivati samo ono i one koji su nam omogućili da postanemo bolji, zreliji i sposobniji ljudi.

Učiti od Božje dobrote

Isus nas poziva da učimo od Očeve – božanske dobrote: „Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani? Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski“ (Mt 5,43-48)!

Već na početku rekosmo kako su one najvažnije i najpotrebnije stvari besplatne ili barem vrlo jeftine. Ne moramo Bogu otplaćivati kredit niti zbog toga što smo se rodili, ni zbog sunca, zraka, ni tla pod nogama! Uz to, On besplatno daje i vodu (…) doduše, treba nešto platiti ljudima zbog prijenosa iste do naših kuća i stanova, s tim da su čak i sami ljudi poprilično obzirni kad je u pitanju naplaćivanje te usluge. Tako, voda spada među najjeftinije stavke u kućnim režijama, a čak ako je i ne plaćate, Vodoprivreda vas zbog toga može tužiti, ali vam je svejedno po zakonu ne mogu isključiti, jer ista spada u elementarne ljudske potrebe. Dakle, Bog daje puno toga, daje besplatno, i daje svima. No, to ne znači u konačnici da Bog „trči“ kako bi ljudima ispunio baš svaku želju i potrebu. Puno toga, On ostavlja samom čovjeku da se za to Izbori. Dao nam je razum, slobodu, ekstremitete (…) Dakle, On daje preduvjete, a samoostvarenje ostavlja nama. Isto tako, iskustvo pokazuje da Bog također ne trči uvijek kako bi ljude izbavio od različitih pogibli i prirodnih katastrofa. Ali opet, eto nama prilike da se sami bolje povezujemo, surađujemo i radimo na zajedničkoj sigurnosti i prosperitetu. Po Isusu, to su otprilike i odrednice koje bi trebali slijediti i ljudi u svojem vlastitom nastojanju oko dobrote. Društvo bi se izgledno trebalo pobrinuti oko temeljnih prava i potreba ljudi. To znači da među ljudima ne bi smjelo biti gladnih i žednih, te onih bez ikakvog krova nad glavom. To također znači da među ljudima ne bi smjelo biti „naših i njihovih“. To opet znači da među ljudima ne smije biti i suviše povlaštenih, kao i onih drugih - lišenih bilo kakvih prava. To također znači da bi društvo moralo sprječavati privatizaciju prirodnih resursa te omogućavati ravnopravan pristup istima.

Mudra kineska poslovica u raljama korporacijskog poslovanja

E sad, dolazimo do velikog aktualnog problema današnjice: Čuli smo kako se nekad davno problem ekstremnog siromaštva mogao riješiti jednostavnim prenošenjem nekih jednostavnih radnih vještina, međutim, spomenuti primjer s ribolovom danas bi se neminovno suočio s brojnim komplikacijama. Naime, danas siromah ne može tek tako otići pecati ribu, jer prije toga trebat će mu ribarska dozvola koja na dnevnoj razini na našim prostorima košta deset do petnaest KM (ukoliko niste član lokalnog ribarskog udruženja; ukoliko jeste, bit će popusta na tu cijenu). Dakle, pored svoje ribe, siromah će  morati uloviti još minimalno kilogram ribe kako bi zaradio za dozvolu. No, to opet nije sve, jer ukoliko želite redovito prodavati ulovljenu ribu, morat će te registrirati nekakav obrt, a tada će te mjesečno morati izdvajati –recimo- barem 500KM za različite poreze, osiguranja i ostala davanja. Tako dolazimo do stvarnosti da će spomenuti siromah prije nego li sebi išta uhvati, morati dnevno uloviti nekoliko kilograma ribe za državu. Ok, nije to sad baš sve samo za državu. Nešto od toga ide i za održavanje ribljeg fonda, isto kao što dosta toga ide za siromaškov PIO/MIO. No, bilo kako bilo, njemu će sada trebati i neki ozbiljniji ribolovni pribor, a vrlo moguće i čamac, pa makar onaj neki manji gumenjak na vesla. Sve to ima smisla i logike, s tim da on jednostavno nema novca da sve to nabavi i podmiri. Opet, čak i ako uspije naći nekog izdašnog darovatelja koji će mu sve to omogućiti, to opet ne znači da je zasigurno stao na svoje noge. Možda i pored svega nabrojanog neće uspjeti dovoljno uloviti. Ili još izglednije, ako bude uspješan ribolovac, možda će to probuditi zavist kod nelojalne konkurencije, pa će mu isti već nekako napakostiti. A možda će na kraju neka velika ribarska firma iz inozemstva kupiti koncesiju na izlov ribe na tom cijelom području, tako da će na kraju svi lokalni ribari ostati kratkih rukava.

Tako se i susrećemo s ponajvećim ekonomskim paradoksom današnjice. Nitko nije dužan raditi za druge, osobito ukoliko su ovi dovoljno zdravi da se sami pobrinu za svoje živote. No, vidimo, danas mnogima jednostavno nije lako doći do prilike da sami rade i zarađuju. Radnih mjesta je sve manje, a uvjeti pokretanja vlastitog posla su za mnoge i suviše zahtjevni i komplicirani. S druge strane, pravo na rad je temeljno ljudsko pravo, i to ne samo unutar sekularnog prava, nego i onog božanskog.

„Ne sam Safete“!

S legendarnim nogometnim uzvikom na kraju želimo reći kako bilo kakav koncept ljudske dobrote i međupomoći mora biti posao šire ljudske zajednice. Tko posve samostalno u svom životu pokuša oponašati Majku Terezu taj će se na koncu najvjerojatnije grdno razočarati, uz već spomenutu konstataciju: „Dobar ili lud, jedno te isto“! Jer kad smo već kod Majke Tereze, ni ona nije pokušavala raditi posve sama i samostalno. Stvorila je veliku redovničku zajednicu koja je zatim u svojoj misiji pomaganja siromašnima uspostavljala suradnju i s drugim, što vladinim, što ne vladinim humanitarnim organizacijama i udrugama. Ali i za sve drugo danas podjednako važi: problemi svijeta su i suviše veliki i kompleksni da bi ih mogli rješavati usamljeni pojedinci. Svijet danas ima samo jednu dobru soluciju u moru onih loših: raditi na široj međuljudskoj suradnji i općenito povezivanju.

U Sarajevu, 24. 12. 2016. godine

M. B.

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 95 gostiju i nema članova online

Idi na vrh