Nalazite se ovdje: NaslovnicaTemeTeologijaGranična pitanjaPsihopatologija vlasti: Smiju li se idealisti baviti politikom?

Psihopatologija vlasti: Smiju li se idealisti baviti politikom?

Trebaju li se plemenite duše baviti politikom ili to ipak treba ostati u nadleštvu onih neplemenitih?

Spominjali smo ovdje već u nekim ranijim tekstovima znamenitog francuskog kultur-antropologa Renéa Girarda. Također smo barem jedanput do sada spomenuli i njegovu tezu kako se politika nije značajnije mijenjala u zadnjih 3.000 godina. Naravno, Girard s time nije htio zanijekati objektivnu promjenu društvenih uređenja i političkih sustava koji su se nepobitno tu i tamo događali. Naprotiv, on je svojom izjavom prvenstveno ciljao na nepromjenjivost nekih rudimentarnih političkih motiva i mehanizama koji su bili i ostali zajednički svim dosadašnjim političkim sustavima i ideologijama, misleći pri tome osobito na sablasnu stvarnost žrtvenog mehanizma, koji između ostalog diktira da se društveno neprihvatljivi oblici sveopćeg nasilja među ljudima nadomještaju onim društveno prihvatljivim oblicima („svi protiv jednog“ ili jedne specifične društvene grupe umjesto onog destruktivnog „svi protiv svih“).

Ovdje donosimo jednu 3.000 staru političku priču koja se pokazuje svojevrsnom političkom paradigmom svih vremena. Tamo nekad u starozavjetnom Izraelu (Palestini), u tzv. razdoblju sudaca, Izrael je funkcionirao kao nezavisni savez plemena koja su se ujedinjavala samo u slučaju rata. Unutar samih plemena red su zavodili plemenske starješine, a ponekad se radilo i o cijelim obiteljima zaduženim za tu svrhu. U tom kontekstu IX. poglavlje Knjige o Sucima svjedoči da su u povijesno važnom gradu Šekemu vlast provodili 70 sinova Jerubaalovih. Naravno, u orijentalnom smislu riječ „sin“ se odnosila počesto ne samo na sinove, nego i na nećake, pa i drugu rodbinu, a gospodar kuće je mogao sinom proglasiti čak i nekog slugu koji bi mu bio vrlo drag i mio. Uglavnom, jednog dana jedan od njih – imenom Abimelek odlučio je preuzeti svu vlast u svoje ruke. Građanima je iznio prijedlog u smislu, zašto bi vladalo njih 70; zar nije bolje da samo jedan vlada (čak bi se i veliki Aristotel složio)? Građani pristaju, opskrbljuju Abimeleka srebrom, a on se zatim okružuje plaćenicima i kojekakvim ološem, i prvo što čini, odlazi u kuću oca svojega i pobi tamo svu braću svoju. Jedino se uspio izvući najmlađi brat Jotam, koji zatim -vidno rezigniran- okupljenim građanima iznosi slijedeću priču/basnu:

„Jednom se zaputila stabla da pomažu kralja koji će vladati nad njima. Pa rekoše maslini: `Budi nam kraljem!` Odgovori im maslina: `Zar da se svog ulja odreknem što je na čast bozima i ljudima da bih vladala nad drugim drvećem? `Tad rekoše stabla smokvi: `Dođi, budi nam kraljem!` Odgovori im smokva: `Zar da se odreknem slatkoće i krasnoga ploda svog da bih vladala nad drugim drvećem?` Tad rekoše stabla lozi: `Dođi, budi nam kraljem! `Odgovori im loza: `Zar da se odreknem vina što veseli bogove i ljude da bih vladala nad drugim drvećem?` Sva stabla rekoše tad glogu: `Dođi, budi nam kraljem! `A glog odgovori stablima: `Ako me doista hoćete pomazat` za kralja, u sjenu se moju sklonite. Ako nećete, iz gloga će oganj planuti i sažeći cedrove libanonske!`“ (Suci 9, 8-15).

Pouka basne je vrlo jednostavna: plemenite duše se ustručavaju od vlasti. Čak što više, na to gledaju kao na moguću izdaju samih sebe i svojih talenata. S druge strane, neki užasni tipovi nemaju ništa protiv toga da budu vladari. Čak što više, već unaprijed svečano najavljuju kako neće imati milosti, a opet, što je na kraju najčudnije, čini se da narodu to sve skupa sasvim odgovara…

I eto, kako je bilo nekad davno, tako je čini se i u naše doba… Zanimljiva je ona priča kad su tamo nekad 1948. Einsteinu ponudili da bude prvi predsjednik novooformljene izraelske države, slavni fizičar je tada navodno odgovorio: „Politika je za sadašnjost, jednadžbe su za vječnost“. Dakle, ponovno vidimo taj motiv „plemenitog stabla“ koje se ne želi odreći svoje plemenitosti radi navodnih blagodati vlasti. S druge strane, oni neplemeniti -kako i samo znamo- nikad s tim nemaju problema.

Staljinovo „poštenje“

Jotamova basna se počesto navodi kao poticaj dobrim i poštenim ljudima da se prihvate politike, jer eto, ako oni neće, ološ svakako hoće. Kako bi se ono reklo: „Kad pametniji popuštaju, budale zavladaju“ ili još striktnije od Andrića: „Dođe tako vrijeme: pametan zašuti, budala progovori, a fukara se obogati.“

Međutim, zasigurno nije sve tako jednostavno kako se čini, jer ima i ono Talleyrandovo: „Svaka vlast kvari, a apsolutna vlast apsolutno kvari!“ Vlast je nerijetko sposobna i od -po sebi- vrsnog čovjeka napraviti zvijer.

U tom smislu ima ona jedna paradoksalna zagonetka: Trebate sebi izabrati predsjednika između tri političara. Jedan je teški poltron i ulizica, drugi notorni pijanac, a treći vegetarijanac, zakleti nepušač i veliki ljubitelj i zaštitnik životinja. Onako od oka, svi se skoro opredijele za ovog trećeg, a tad ih se iznenadi upadicom: „Čestitamo, izabrali ste Hitlera!“ Inače, u zagonetki poltron je Roosevelt, a pijanac tko drugi nego Churchill. No, kako Hitler u imaginaciji većine ljudi poprima naprosto jednu arhetipsku dimenziju zla, tako uopće nije lako govoriti o nekim njegovim eventualnim dobrim ljudskim osobinama, pa čak i u slučaju da ih je stvarno imao.

Zato ćemo radije malo o Staljinu. Veliki sovjetski diktator i progonitelj vlastitog naroda Josif Visarionovič Staljin je -kako kažu- imao i nekih dobrih osobina. Tako, općenito se misli da je uz famoznog Josea Mujicu, Staljin bio najskromniji političar svih vremena. Iza njega je ostao samo jedan skromno uređen stan i neznatna ušteđevina. Praktično, Staljin nije imao niti čestita građanskog odijela, jer je najradije nosao ona vojna i to posve standardna, a ne neka gizdava, posebno izrađena kao naš Maršal. Koliko je poznato, jedini luksuz koji je Staljin sebi dopuštao bile su večere. Poslije napornog radnog dana volio je da ga na stolu čeka nekoliko njegovih gruzijskih specijaliteta, ali ni to svakako nije jeo sam, nego sa obitelji i prijateljima.

Svoju rodbinu apsolutno nije protežirao na bilo koji način i ovi su zbog toga bili poprilično isfrustrirani. Anegdota kaže kako su se ovi jednog dana zajednički najavili kod Staljina na razgovor; pojedinačno nisu imali hrabrosti. I zatim su počeli otvoreno iznositi zahtjeve: jedan je htio mirovinu, premda se nije nešto naradio u životu; drugi je htio stan, treći povoljan kredit da obnovi kuću itd. Na kraju nitko nije završio u Sibiru, no anegdota kaže da se Staljin na njih dobro izvikao, i to otprilike slijedećim riječima: „Jeste li vi normalni, pa zar želite da moj narod pomisli da sam ja nepošten vođa!?“ Dakle, Staljin je u suštini bio vrlo karakteran čovjek… još samo da nije pobio onih 20 milijuna, i to svojih…

I tako dolazimo do stanovitog paradoksa. Istina da je u povijesti politike bilo dobrih političara-idealista. Neki od njih su proglašeni čak i svetima, poput engleskog državnika Thomasa Morea. No isto tako, mnoge dobre je politika pokvarila do same srži, tako da se naspram njih oni prosječni politički poltroni,  interšđije i mutikaše čine sasvim pozitivnim i svijetlim likovima.

Stoga se na kraju 'nako više otvoreno nego sugestivno pitamo što zapravo želi reći Jotamova politička basna? Potiče li ona idealiste na politički angažman ili se ovdje radi samo o potvrdi činjeničnog stanja? U smislu, nek' plemeniti i dalje budu plemeniti, a nek' vladaju oni kojima je to dano? U svakom slučaju, visoki osobni standardi i kriteriji u kombinaciji sa apsolutnom vlašću su se kroz povijest više puta pokazivali vrlo nezgodnom kombinacijom.

Marko Aurelije

Rimski imperator i filozof Marko Aurelije (121-180.). Izvor:

CC BY-SA 2.5, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=649779

A što je to idealizam?

Možda i suviše pojednostavljujemo, ali postoje barem dvije vrste idealizma. Prvi je čestit, ali je hladan, i upravo zato opasan. Takav idealist ne voli nered, ne voli nerad, ne voli nepoštenje, ne voli grešne kompromise i zato ako se nađe u adekvatnoj poziciji, iste će početi rješavati s nasiljem začinjenim cinizmom. Baš poput famozne Staljinove maksime: „Ima čovjek, ima problem; nema čovjek, nema problem“. A završni „račun“ svojih nemilosrdnih čistki je sveo na ono: „Ubojstvo jednog čovjeka je zločin, a ubojstvo milijun ljudi samo statistika“.

Pitamo se zašto su tipovi poput Hitlera i Staljina još uvijek mnogima vrlo inspirativni? Pa valjda zato što je svijet još uvijek pun ledenih idealista. Njihov život je obično užas; savjest ih uništava zbog njihove hladnoće, a njima ništa jasno… pa oni su idealisti, oni mrze bezakonje i zlo te valjda zato imaju prednost pred svima? Zato se jednom ledenom idealisti na kraju nije problem okrenuti ni protiv Boga. Kao Bog nema pojma kako se svijet vodi, oni znaju… Bog to nešto mlitavo i popustljivo, oni će to već riješiti kako spada…

Zato valjda istinskog idealizma nema bez ljubavi. I to ne one paušalno-paradne, poput nakinđurene poluobnažene misice na TV-u: „Volim sve ljude i želim pomagati gladnu djecu u Africi…“, nego one koja je spremna krvariti, dok po tko zna koji put iznova potiče, opominje, prašta i poziva na poštenje i razum. Kako to lijepo još davno uobliči Marko Aurelije: "Ljudi su rođeni jedni za druge, pa ih zato pouči ili ih podnosi" („Samome sebi“ VIII, 59).

U Sarajevu, 9.8.2017.

M. B.

Katolički kalendar

pon, 16. listopada 2017. Hedviga, Marija Margareta Alacoque Svjetski dan hrane
uto, 17. listopada 2017. Ignacije Antiohijski, Vatroslav Međunarodni dan borbe za iskorjenjivanje siromaštva
sri, 18. listopada 2017. Luka evandelist Justus, Flavijan, Lukša Zaštitnik Informativne katoličke agencije
čet, 19. listopada 2017. Ivan Brebefski, Pavao od Križa, Izak, Joel  
pet, 20. listopada 2017. Kornelije, Adelina, Miroslava  
sub, 21. listopada 2017. Uršula, Kajo, Hilarion, Zvjezdan  
ned, 22. listopada 2017. 29. NEDJELJA KROZ GODINU - MISIJSKA NEDJELJA
Marija Saloma, Marko Jeruzalemski, Dražen, Filip
 
pon, 23. listopada 2017. Ivan Kapistran, Teodor, Severin, Borislav  
uto, 24. listopada 2017. Antun M. Claret, Proklo Carigradski

Dan Organizacije ujedinjenih naroda 24.-30.

Tjedan razoružanja

sri, 25. listopada 2017. Darija, Katarina Kotromanic Kosača Dan dragovoljnog darivanja krvi

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

Važni datumi

16. 10. - Svjetski dan hrane

 

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

Misli poznatih

_________________________

Vratio sam se Bogu kao izgubljeni sin.

Zahvaljujem moje rasvjetljenje čitanju jedne jedine stare i jedinstvene knjige,

koja ne razočarava, knjige koja nas gleda s blagoslovom i dobrotom.

Ta knjiga je Biblija.

 

Heinrich Heine

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 66 gostiju i nema članova online

Idi na vrh