Nalazite se ovdje: NaslovnicaTemePorodica i obiteljOpcenitoO ostavljanju

O ostavljanju

Rijetko se tko želi sjetiti ljudi koji su ga ostavili. Ostavljanje je protkano gorčinom, pitanjima, osjećajima krivnje i zbunjenosti. Jesmo li sve učinili kako treba, gdje smo pogriješili, zašto smo na kraju ostavljeni? Ostavljanje je protkano strahom pred životom i budućnošću. Može li se i treba li se početi ponovo? U strahu od ostavljanja sve se manje vjeruje u novi početak, novi susret, novu osobu, novu budućnost. Ostavljanje slabi volju i želje za novim pokušajem. Povlačenje u sebe čini se kao najprirodnije rješenje, ali to povlačenje u sebe zamagljuje mogućnost za neki novi početak.

Gorčina

Gorčina ostavljanja javlja se u onim trenutcima kada smo pružili sve, a zauzvrat smo dobili puno više. Ali to puno više su bile laži, prijevare i manipulacije. Nismo dobili zauzvrat ono što smo darovali. Prevareni smo, zavedeni i na kraju ostavljeni. Sve što nam je obećano nikada nije ni bilo stvarno. Obećanja su bila zlatna prašina bačena u naše oči da ne vidimo stvarnost. Gledali smo zlatnu prašinu, dok se stvarnost skrivala od nas. U trenutku kad smo progledali kad se zlatna prašina laži, prijevara i manipulacija povukla, pred nama se otvorio pogled na stvarnost. U toj stvarnosti nije bilo zlata, ljubavi, žrtve i sebedarja za drugoga. Ali je bilo sebičnosti, prijetvornosti, laganja…

Gorčina koja prožme naše biće jer smo ostavljeni nije gorčina zbog same ostavljenosti. Gorčina koja struji i teče kroz nas kao bujica je gorčina zbog toga što smo se darovali do kraja, a zauzvrat ne samo da nismo dobili ništa, nego i to ništa nam je oduzeto jer se i ništa izgubilo u zlatnim nitima interesa, laži i manipuliranja. Gorčina nas ispunjava ne zbog ostavljenosti, nego zbog naivnosti kojom smo se divili zlatnoj prašini koju nam je netko bacio u oči da bi od nas sakrio stvarnost i ono što stvarno od nas želi. U nemogućnosti da se oslobodimo gorčine zbog vlastite naivnosti prestajemo misliti na mogućnost novog početka.

Left out

Prestajemo vjerovati da će ponovno biti netko tko nam neće baciti zlatnu prašinu u oči i prevariti nas. Prestajemo vjerovati da bi nam netko želio pokazati stvarnost u kojoj bi se drugi zaista za nas darovao i žrtvovao. I već tu ispunjeni gorčinom polako gubimo sebe jer se zatvaramo za stvarnost i zatvaramo se za mogućnost da bi se netko za nas stvarno htio i mogao boriti i predati nam se. Ostavljenost zarezuje duboko svoje posjekotine u čovjekovo biće. Dubina posjekotina koje ostavljenost stvara mjeri se gorčinom. Što je gorčina jača posjekotina je dublja i bolnija i obrnuto. Što je posjekotina nastala ostavljenošću dublja to je gorčina moćnija nad čovjekovim životom. Ostavljenost, rana i gorčina su recipročni i prate jedno drugo. Ostavljen čovjek je ogorčen i ranjen čovjek uvijek. Gorčina iz nekog nama nepoznatog razloga ustupa mjesto i krivnji.

Krivnja

Krivnja nastaje jer mislimo da se nismo dovoljno trudili i dali sve od sebe. Uvjereni kako da smo se više trudili i borili ne bismo u očima imali zlatnu prašinu laži i manipulacije, nego bismo vidjeli stvarnost dobrote, ljubavi i žrtve drugoga za nas. I bjesomučno vrtimo u svom umu situacije, trenutke gdje mislimo da se nismo dovoljno trudili. Potpuno zaboravimo da je drugi od samog početka imao na umu baciti nam zlatnu prašinu u oči i slagati nas.

Preuzimamo na sebe krivnju. Preuzimamo je onda kada ostavljenost gledamo isključivo kao vlastiti i samo vlastiti neuspjeh nesvjesni da dio krivnje ako ne i veći dio snosi zapravo onaj drugi, a ne mi. Nesposobni da se oslobodimo krivnje i prebacimo je na drugoga kao stvarnog krivca krivnjom sebi ponovo bacamo zlatnu prašinu sebi u oči. Krivnjom pretvaramo tuđe laži i manipulacije u nešto dobro, a svoje darivanje i žrtvu za drugoga u neugodan osjećaj i teret kao da nismo učinili dovoljno. Pod teretom krivnje dopuštamo da drugi ponovno baci zlatnu prašinu u naše oči i prevari nas.

Osloboditi se krivnje znači vidjeti stvarnost. Osloboditi se krivnje znači izbaciti zlatnu prašinu iz svojih očiju. Ali ne samo stvarnost nego i drugoga, onoga koji nas je tako bezočno izmanipulirao. Osloboditi se krivnje znači vidjeti ga u svoj njegovoj bijedi njegove izvitoperene ljudskosti kojom nas je prevario. Tek sa oslobođenjem od krivnje možemo se osloboditi i gorčine jer iako se gorčina javlja prva,  krivnja je ta koja potiče gorčinu da nam onemogući neki novi početak i neku novu budućnost. Biti ostavljen i osjećati se pri tom krivim pod uvjetom da smo bili spremi dati se do kraja je pogrešno i nepotrebno. Biti ostavljen i osjećati se pri tom ogorčenim pod uvjetom da smo bili spremni dati se do kraja je ispravno i potrebno.

Osloboditi se gorčine moguće je samo ako se oslobodimo krivnje, jer iako ogorčeni nismo krivi ako smo bili spremni žrtvovati se za drugoga, a on je to prepoznao i zloupotrijebio. Jednom kad se oslobodimo krivnje i ogorčenost će nestati. Sve dok se ne oslobodimo krivnje bit ćemo ogorčeni i nećemo vjerovati niti biti spremni na susret s drugim.

Umjesto zaključka

Ogorčenost dolazi prva, ali je potrebna i ispravna. Krivnja dolazi druga ali je pogrešna i nepotrebna. Zato je nemoguće osloboditi se ogorčenosti prije krivnje. U ostavljanju ogorčenost prethodi krivnji. U stvarnosti krivnja prethodi ogorčenju. Zato da bismo mogli vidjeti stvarnost i prepoznati u njoj one koji se za nas žele žrtvovati  prvo se moramo osloboditi krivnje. Kada krivnja nestane s njom će nestati i ogorčenost. Tada ćemo biti spremni za neki novi početak i neku novu budućnost.

U Sarajevu, 22.7.2017.

O. J.

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 409 gostiju i nema članova online

Idi na vrh