Nalazite se ovdje: NaslovnicaPopularna teologijaUBI NAS APSTRAKCIJA!

UBI NAS APSTRAKCIJA!

Dietrich Bonhoeffer kaže da je glupost po sebi opasnija i od samoga zla, jer dok zlo uvijek tendira prema vlastitom uništenju, a pri tome postoji i mogućnost da se jednom ipak preobrati u dobro, glupost je postojana, vitalna, nepromjenjiva i neuništiva! Pred njom padaju svi razumski argumenti i sva pozitivna ljudska nastojanja. I najpametniji ljudi će se u susretu sa ovakvim glupostima i glupanima osjetiti potpuno jadno i bespomoćno.

Usprkos tomu što je naspram vjere grijeh, a za svjetovni bonton sramota, ogovaranje opstaje već dugo kao jedna od omiljenih društvenih zanimacija (skoro pa igara) čovjeka. Neki sociolozi i psiholozi danas pokušavaju ogovaranje i trač svrstati čak među pozitivne društvene mehanizme. Oni pokušavaju ustvrditi da ogovaranje igra važnu ulogu u međuljudskom zbližavanju i formiranju grupe. To bi otprilike išlo ovako: svi znamo da opasnost i nevolja imaju moć zbližiti ljude, čak više nego neke radosne prigode. I u tom smislu onda, kada govorimo o nečijim lošim djelima i osobinama, nesvjesno sebi stvaramo privid opće opasnosti, koji će nas zatim međusobno –opet na nesvjesnoj razini- čvršće vezati. Ovoga svakako ima, no, i dalje ostaje pitanje koliko je to sve skupa moralno? Jer ogovarana osoba je obično netko od zajedničkih prijatelja ili –barem- poznanika, i zato se pitamo: je  li u redu žrtvovati jednog prijatelja kako bi smo se malo bolje povezali sa onim drugima?

Jedna od najčešćih ljudskih reakcija u susretu sa osudom zbog njihovog ogovaranja je ono: „Pa ne radim ništa loše, samo iznosim istinu“! To stoji, ali samo djelomično. Naime, ogovaranje i kleveta svakako nisu jedno te isto: kleveta podrazumijeva iznošenje izmišljotina o nekomu ili nečemu, dok se u ogovaranju iznosi negativna istina. Međutim, ta negativna istina je obično samo dio šire istine o naznačenoj osobi. Pitajmo se sada: tko to od nas nema loših strana, i tko to nema barem i poneku dobru? Naravno da svi sa sobom postojano nosimo i jedno i drugo, i zato upravo s tim i pogađamo samu suštinu nećudorednosti ogovaranja: ono se po sebi uvijek temelji na poluistinama, a u konačnici poluistine se često pokazuju kao najokorjelija sorta laži. Naime, svi znamo kako „čiste“ laži i nemaju prevelik domet. To jest, što je neka izmišljotina veća, to će je ljudima biti i lakše raskrinkat. Npr., ako zajedničkog prijatelja kroz ogovaranje optužim za sve probleme svijeta, uključujući tu i II. svjetski rat, to svakako neće lako proći. Ali, ako ga optužim za probleme naše grupe, argumentirajući to detaljnim recitiranjem njegovih mana, to će se već puno bolje primiti. Dakle, u pitanju je vrlo suptilna izmišljotina, utemeljena u stvarnosti! Recimo, njegove mane jesu stvarne i realno predstavljaju zajednički problem. Međutim, ima tu još i mojih mana, kao i ostalih - njihovih, no to smo lukavo prešutjeli, vodeći se prikrivenom logikom žrtvenog mehanizma, koja nastoji potencijalno kaotični „svi protiv svih“ sukob svesti na društveno prihvatljiviji „svi protiv jednog“.

Mickey Mouse eksperiment

Rat definitivno bolje izgleda na filmskom platnu nego uživo … znaju svi koji su ga uživo prošli! Međutim, ova –usputno- nagovještena provalija između svijeta mašte i jave ne pogađa samo stvarnost rata, nego i mnoge druge stvari, pa i one –po sebi- posve infantilne i bezazlene.

Mogli bi smo ići s jednim bizarnim primjerom … nazvao bih ga proizvoljno „Mickey Mouse eksperiment“. Generacije i generacije su odrastale uz ovoga dopadljivog miša. Rekli bi smo čak puno prikladniji lik za djecu od ovih današnjih poremećenih junaka crtića. No, probajte sad zamisliti kako šetate ulicom u realnom prostor-vremenu. Zato možda najbolje zamisliti neku svakodnevnu rutu do posla, fakulteta ili škole … i zatim nenadano sretnete na ulici čovjekolikog uspravnog miša od pola metra! Ne ujeda naravno … dobro je raspoložen, pjevuši te radosno poskakuje u ritmu pjesme. I što bi ste rekli? Kakva bi vam bila reakcija? Vjerojatno bi to bilo vrlo uznemirujuće iskustvo – jedna od onih desetak uspomena koje bi svakako voljeli zaboraviti! Odavde bi smo mogli otprilike nastaviti promišljati u dva različita smjera:

1) Slijedeći Kantov kategorički imperativ mogli bi smo osporiti samu prikladnost navedenog crtanog lika. Naime, po Kantu je dobro samo ono što je za sve ljude i u svim okolnostima dobro, a ovdje smo vidjeli da je za nas puno bolje da Mickey Mouse ostane isključivo u svijetu mašte. No, ovoj objekciji bi se moglo prigovoriti kako ona ni izbliza nije objektivna, jer realno ne postoji niti teoretska šansa da će Mickey Mouse jednog dana oživjet i postat dio naše objektivne stvarnosti. 

Međutim, kad smo već kod Kantovog kategoričkog imperativa, mogli bi smo navesti i jedan puno životniji primjer, u smislu postojanja navedene provalije između svijeta mašte i stvarnosti: Tako, nažalost često čitamo kako je neki pijani mladić očevim autom pregazio neku ženu, ili još gore dijete. Tada forumi „pucaju“ od komentara: „Kakav zatvor, ubit životinju“!? Međutim, i taj komentator –recimo- ima dijete, ili će ga tek imati. I to će dijete –zatim- jednog dana u svom odrastanju prolaziti neku „blesavu“ –najčešće- prolaznu fazu, a ova faza opet po sebi vrlo često uključuje divljanje očevim automobilom. Nije 100% sigurno da će zbog toga nego smrtno stradati, ali za to ipak postoje nemale šanse. Recimo čisto primjera radi, to se na kraju i dogodi … I što će sada reći strogi komentator pod bremenom krivnje vlastitog djeteta? „Ubit!?“ Skoro pa nemoguće! Šanse su puno veće da će pozivati na smilovanje i razumijevanje: „Vjerujte on je dobar mladić, ne bi nikome zla učinio … sad ga malo ove mladalačke bubice spopale … proći će njega to … molim vas, dajte mu šansu“! Također, roditelji će se složiti da je par godina zatvora i više nego dovoljna kazna za njegovo problematično dijete, premda bi naravno puno više voljeli da mu se ta ista kazna propiše uvjetno, pa da poslije suđenja „mali nevaljalko“ može na miru ići kući na obiteljski ručak. Dobro, ali zašto strogi komentator nije tako sudio kad je onomad neko drugo dijete bilo u pitanju? Iz jednostavnog razloga, baš zbog toga što je to tuđe dijete i što ne posjeduje nikakvu pozitivnu afektivnu vezu prema njemu. Općenito govoreći, ljudi u ovakvim situacijama puno lakše suosjećaju sa žrtvom, a ne sa agresorom, jer i sami brinu da bi njihovi najbliži –ne daj Bože- mogli jednom postati nevine žrtve nekog obijesnog agresora. Zbog toga javnost u svakodnevnici prema agresorima nema suosjećanja i smilovanja. No, što kad sam bližnji postane agresorom? Vidimo, takav razvoj događaja u potpunosti mijenja naše viđenje zločina i kazne. Stoga bi smo mogli privremeno zaključiti kako su moderni državni zakoni ipak pravedniji od nepisanih pravila prosječnog građanina, i to upravo stoga jer oni računaju na različite, ovdje- suprotstavljene vidike. Ono, ako je ovom tragedijom jedna obitelj već uništena, zar bi zbog toga trebalo uništiti i onu drugu?

Inače, računanje s različitim vidicima jedne te iste stvarnosti predstavljalo je  oduvijek pouzdan put prema istini. Već su stari Rimljani znali da pravednog suđenja nema bez davanja mogućnosti optuženom da iznese svoju obranu. Još prije toga, Buddha je smatrao da se sve na svijetu može promatrati iz dvije različite perspektive, već stoga što je svako dešavanje na ovom svijetu istovremeno posljedica nekog prethodnog uzroka te novi uzrok neke buduće posljedice. A po prirodi stvari, često se iz neke loše situacije izrodi nešto dobro, kao što se i obratno, loše stvari mogu dogoditi na temelju nečeg dobrog. Upravo zato je istina ljubitelj šireg konteksta, odnosno, perspektive.

2) Vratit ćemo se još samo malo „Mickey Mouse eksperimentu“. Već smo rekli da bi slavnog miša bilo strašno vidjeti uživo, međutim, ovdje bi se moglo prigovoriti kako bi to bilo strašno samo prvi put, ili možda prvih nekoliko puta. Ukoliko bi se Mickey počeo redovito pojavljivati na našim ulicama, kroz neko određeno vrijeme bi smo se u potpunosti navikli na njegovu prisutnost, a šoka i straha više ne bi bilo. Da, ali sasvim moguće da bi se onda javilo nešto drugo – bigotizam naravno. Pod pojmom bigotizma podrazumijevamo različite oblike društvene mržnje, kao što su šovinizam, nacionalizam, rasizam i sl., a Mickey je po sebi idealan kandidat da ga se na javi počne mrziti. Zašto? Tko su uopće specifične žrtve bigotizma? Svi oni koji po sebi nečim odudaraju, tj. strše izvan uobičajenog društvenog prosjeka. Npr. crnci – sasvim normalni ljudi, ali s drugačijom bojom kože i ponešto različitim mentalitetom i kulturom. To mogu biti i homoseksualci, ateisti u većinski religioznim društvima, ili vjernici u većinski ateističkim društvima, ili opet vjernici u društvu gdje većinu čine pripadnici neke druge religije. Navedeno odstupanje može ići u posve različitim smjerovima, te može obuhvaćati najrazličitija područja društvenih raslojavanja: tako, u bogatim društvima postoji nelagoda od beskućnika i siromaha, kao što se u siromašnim društvima počesto mrzi bogate i uspješne.

Dakle: Za Mickey Mousa je definitivno bolje da ostane na filmskoj vrpci, jer prosječni čovjek nije svjestan da bi ga duboko uznemirilo njegovo pojavljivanje u stvarnosti, kao što nije ni svjestan da bi ga jednom –kad bi se konačno privikao na njegovu prisutnost- vrlo moguće počela izjedati mržnja prema ovom posve čovjekolikom, ali ipak potpuno drugačijem liku. I onda se još javnost začuđeno pita, glede vanzemaljaca, zašto se ne pokažu javno ako ih ima!? Pa ako ih ima, mogli bi smo sa sigurnošću reći: Nisu ludi da se pokažu!

Dosezi apstrakcije

Što je to uopće apstrakcija, i što je to apstraktno? Čini se kako u svakodnevnici ovaj pojam počinje preuzimati ponešto iskrivljeno značenje. Tako će prosječni čovjek ovaj atribut pridodati nečemu što je po sebi inače ezoterično, mistično, ekscentrično ili jednostavno groteskno i bizarno. Međutim, sve ovo skupa uopće ne mora biti apstraktno, kao što u nekim slučajevima i može biti. Dakle, apstrakcija je općenito govoreći induktivni misaoni proces gdje se iz promatrane stvarnosti nastoji izvući ono bitno i općenito, na račun onog akcidentalnog, odnosno sporednoga. Isto se može izreći i na izokrenut način: proces odstranjivanja sporednog i manje važnog kako bi se došlo do onoga bitnog i općenitog.

Kao primjer predstavljamo jedan uobičajeni apstraktni crtež čovjeka:

man-symbol-940-NB-Man-Symbol

 

Bilo tko ovo da pogleda, bit će mu posve jasno da se ovdje nesumnjivo radi o prikazu čovjeka, čak što više, to je muškarac! Ali, čekaj, o kakvom je čovjeku ovdje riječ? Pa on nema ni oči, ni uši, ni nos, ni kosu, ni prste; čak nema ni vrata, nego mu glava sablasno  levitira desetak centimetara iznad ramena. Da ne spominjemo nedostatak imena i identiteta. Opet kao u prethodnom „Mickey Mouse“ slučaju, ni ovu spodobu ne bi bilo dobro negdje susresti na ulici, no, s druge strane, ovaj lik ima svoje uhodano mjesto u čovjekovom apstraktnom načinu izražavanja. Kad ga gledamo na papiru ili kompjuterskom zaslonu, to je jednostavno čovjek, i to nam ne stvara bilo kakav problem.

Apstrakcija, tj. apstraktni način razmišljanja ima puno veće značenje za čovjeka nego što to prosječni čovjek uopće može zamisliti. Bez apstrakcije ne bi bilo moguće posredovanje i prenošenje složenijih znanja. Dakle, ne bi bilo matematike, fizike, kemije, a pogotovo ne filozofije i teologije. U svojoj podjeli znanosti, Aristotel je označio fiziku kao znanost I. stupnja apstrakcije, matematiku kao znanost II. stupnja apstrakcije, dok se u slučaju metafizike govori o III. stupnju apstrakcije. Što sve ovo znači? To bi značilo da je među ondašnjim znanostima fizika bila najmanje apstraktna. U njoj se govorilo o težini, brzini, slili, tijelima, kretanju, pri čemu je sve ovo bilo lišeno (apstrahirano) od boje, mirisa, identiteta i sl. U matematici apstrakcija uzima još većeg maha. Tamo više nema ni težine, brzine, sile (itd) … ostaje samo čista protežnost, odnosno, kvantitet. Na kraju, u metafizici nema više ni protežnosti. Pa što onda ima? Jednostavno, tamo nema više ničega što nam je poznato po našim čulnim sposobnostima, te ostaje samo promišljanje o počelima i pretpostavkama postojanja. U tom smislu se susrećemo s pojmovima biti, bitka, kategorija, univerzalija, akta, potencije i sl.

S jačanjem novovjekovnog znanstvenog empirizma i pozitivizma, metafiziku se pokušalo diskreditirati kao znanost. Između ostaloga, za Poppera će ona biti posve besmislena, a za Carnapa još uvijek smislena, ali svakako ne pozitivna i egzaktna. No, moguće da se pri tome nije vodilo dovoljno računa o ulozi apstrakcije i u samim egzaktnim znanostima. Tako, fizički proračuni i eksperimenti po sebi nikada ne predstavljaju cjelovitu presliku stvarnosti, nego samo njezin pojednostavljeni model. Dobri modeli su svakako poprilično kompatibilni sa preuzetim uzorima iz prirode, ali ipak nikada nisu identični.

Cjelina Jezika

Kolika je rasprostranjenost i značenje fenomena apstrakcije, možda se ponajbolje vidi na primjeru ljudskog govora, odnosno jezika. Naime, jezik je pretpostavka svih ljudskih aktivnosti, od obiteljskog života, preko druženja, pa do najsloženijih radnih i političkih aktivnosti. A jezik je sam po sebi izrazito apstraktna stvar. Npr. ja i moje ime nismo identični. Ja sam ja, a moje ime je samo riječ. Međutim, ako sam napišem tu riječ ispod nekog važnog dokumenta ili ugovora, bit će isto kao da sam i ja sam tamo, odnosno, neki organ vlasti će me zbog danog potpisa moći teretiti i proganjati: ne onu riječ, nego baš mene. Tako je i sa svim ostalim riječima u jeziku: sve one predstavljaju apstraktni izraz različitih ljudi, stvari, radnji, karakteristika itd.

U tom smislu da se izuzetno dobro naznačiti i prethodno izložena „šupljikavost“ znanosti. Uzet ćemo za primjer učenje stranog jezika. Svi koji su to iskusili znaju kako ovo uopće nije lako, s tim da se težina učenja jezika ispostavlja proporcionalno sa ozbiljnošću pristupa onoga koji uči. To jest, što ga više i ozbiljnije učimo, postajemo sve svjesniji težine preuzetog izazova. Tako će za engleski jezik reći da je vrlo lagan samo oni koji vrte u krug dvjesto-tristo riječi. Tko želi govoriti ozbiljan književni engleski, taj će se dobro pomučiti.

Meni se to svojevremeno dogodilo s njemačkim jezikom. Sjećam se, dok sam ga učio tamo, tijekom postdiplomskog studija u Austriji, postalo mi je u jednom trenutku vrlo deprimirajuće što i nakon nekoliko mjeseci mukotrpnog cjelodnevnog učenja od profesora uvijek dobijem natrag posve iskrižane pismene radove. I tako sam se jednom prilikom ozbiljno zainatio. U petak smo dobili za zadaću da napišemo pismeni rad o tomu kako smo proveli vikend. Bila je dovoljna jedna „A4“ stranica. I ja sam se cijeli vikend bavio samo tom jednom stranicom. Stavio sam ispred sebe sve rječnike i gramatike koje sam imao, i polako … riječ po riječ, rečenica po rečenica. U ponedjeljak sam to predao profesoru, a u utorak s nestrpljenjem čekao rezultate. I donosi meni profesor Schumacher rad, a ja još izdaleka vidim da ništa nije križano. Ja već u sebi slavodobitno pomišljam: „To je to“! Ali, profesor mi tada reče 'nako zbunjenim tonom: „Herr Bernadić, ne znam što bih Vam o ovome rekao … ovo je naizgled sve točno, ali ja nemam blage veze što ste Vi sa ovim htjeli reći“!  Vrlo čudan obrat: dok sam pisao netočno, i to vrlo netočno, on je uvijek razumio o čemu govorim. No, kad sam napisao točno, točnost je doduše bila tu, ali je ista nekako potisnula jasnoću značenja po sebi jednostavnih misli i rečenica. I tako stižemo do onog holističkog principa američkog filozofa Donalda Davidsona. Po njemu jezik nikada nije samo skup riječi i gramatičkih pravila. I kada ovo dvoje marljivo naučimo po propisanim edukativnim normama mi još uvijek ne znamo posve ispravno govoriti jedan strani jezik, odnosno još uvijek ne možemo zahvatiti ono što Davidson naziva „cjelinom jezika“. A kako se to zahvaća? Pa samo na jedan mogući način: trebate duži niz godina živjeti, učiti i raditi na stranom govornom području! Dakle, ni najbolji tečajevi stranih jezika nam ne mogu jednostavno prenijeti totalitet znanja o jednom jeziku. To ne mogu učiniti jer se sam proces prijenosa znanja bazira na apstraktnim formama učenja, dok se stvarnost može zahvatiti samo živeći duže vremena u samoj stvarnosti. Kao što jezik nije samo hrpa riječi, začinjena jasnim gramatičkim pravilima, isto tako se ni poznavanje tajni života i univerzuma ne može svesti isključivo na eksperimente, jednadžbe, definicije i jasna pisana pravila. Ovdje svakako naglašavamo ovo „ne isključivo“! Jer, škola je itekako važna, ali ne isključivo i samodostatno važna. Zapravo, ovdje više želim dozvati u pamet ono što se zove „životna škola“. Ona je vrlo kompleksna jer obuhvaća i onu običnu školu, kao i praksu, druženje, prijateljstvo, ljubav, mržnju, rat, mir i što sve ne. Tek hodeći uporno životnim putem i osluškujući pažljivo lekcije koje nam on pruža možemo doći do onog zaokruženog, a opet jednostavnog znanja što se od davnina naziva mudrost!

I glupost je apstraktna

Nakon uvodnih 2200 riječi dolazimo i do dominantnog razloga  pisanja cijeloga ovog teksta. A razlog bi jednostavno bio strah pred čitavom epidemijom pogubnih stereotipa današnjeg društva i vremena. Naime, vidjeli smo do sada kako apstraktno razmišljanje predstavlja izvor sveg znanja za čovjeka, no pod određenim okolnostima ono postaje i izvor jedne opasne i teške gluposti. Ovdje pod glupošću ne podrazumijevamo tek neznanje, nego prije onu opasnu glupost za koju Dietrich Bonhoeffer kaže da je opasnija i od zla, jer dok zlo uvijek tendira prema vlastitom uništenju, a pri tome postoji i mogućnost da se jednom ipak preobrati u dobro, glupost je postojana, vitalna, nepromjenjiva i neuništiva! Pred njom padaju svi razumski argumenti i sva pozitivna ljudska nastojanja. I najpametniji ljudi će se u susretu sa ovakvim glupostima i glupanima osjetiti potpuno jadno i nemoćno. Dakle, ovdje se zapravo ne radi o klasičnom neznanju nego prvenstveno o vrlo ograničenom, skučenom i krivo posloženom znanju. Tu se obično dogodi da se neke činjenice prenaglase, dok se druge –njima suprotstavljene- svjesno ili nesvjesno zapostavljaju. Zatim, tu bi trebalo pridodati i cijeli niz svjesnih ili nesvjesnih logičkih pogreški, i još ako se u svemu ovome razgovara o osjetljivim društvenim pitanjima, dobili ste savršen recept za katastrofu. 

Na primjer, za prije spomenuti bigotizam vrlo je važan takozvani „straw man“ (strašilo) argument, a koji po sebi predstavlja izrazitu logičku pogrešku. Tako će prosječni bijeli rasist reći da su crnci vrlo opasni, jer su skloni neradu, kriminalu i samo misle na seks! „Straw man“ argument se uvijek temelji na pretjeranom naglašavanju i karikiranju nekih negativnih osobina omražene skupine ili pojedinaca, dok se one pozitivne osobine svjesno ili nesvjesno prešućuju. Mislim da je suvišno i spominjati koliko puno i često ovakve izvitoperene objekcije određuju domaće javno mnijenje: Hrvati-ustaše, Srbi-četnici, Bošnjaci-islamski fundamentalisti i balije itd.

Prethodnom argumentu je poprilično sličan i tzv. „ad hominem“ argument, gdje se na temelju neke loše osobine pokušavaju osporiti dobre osobine nekog pojedinca. Npr. netko konstatira da je Mate odličan majstor, ali zatim dobiva eksplozivan odgovor: „Kakav on i majstor … pijanica teška“! Neumjerena sklonost alkoholu svakako predstavlja ozbiljan problem, no, to po sebi ne isključuje postojanje brojnih dobrih osobina toga čovjeka!

Kao drugo, tu je i naglašena društvena sklonost da se učestalo i strastveno raspravlja o onomu, o čemu se realno nema pojma. Ljudi raspravljaju o politici tako samouvjereno kao da tu uopće nemaju nepoznanica, a sve to bez da su pročitali u životu i jednu jedinu ozbiljnu politološku studiju. Ako se pri tomu –dodatno- ignoriraju pravi znalci, društvo tada dolazi u realnu opasnost upadanja u opći kaos.

Više o temi: http://poptheo.ba/index.php/hr/popularna-teologija/2-kriza-razlika-u-suvremenom-drustvu

Kao treće: Ljudi najradije govore o problemima, i tu se obično trajno zadržavaju, tj. ne prave odmak prema rješenju problema. Odnosno. oni pokušavaju ponuditi rješenje, ali to je po sebi, ili nešto brutalno, ili opet nešto posve nerealno. Pravog „problem solving-a“ nema ni na vidiku, jer to po sebi pretpostavlja ozbiljan, zauzet i dugotrajan timski rad. Valjda je po sebi puno lakše biti „kavanski intelektualac“ nego onaj istinski. S tim u vezi, nije slučajno da se počesto upravo lijenost navodi kao izvor svih zala. Lijepa narodna poslovica nadodaje: „Ne dopusti da te ni Bog, ni vrag nađu besposlenog“!

Dobro je maštati, ali samo donekle …

Einstein nikad nije dao dati reći za sebe da je genij! Obično bi govorio da je on samo netko tko se usudio razmišljati o stvarima, o kojima odrasli ljudi ne razmišljaju. Ono, dok odrastao čovjek razmišlja o povišici, afirmaciji, seksu, te kako će napakostiti svojim neprijateljima, Einstein je razmišljao o igri svjetlosti, relativnosti vremena, zakrivljenosti prostora i sl. Dakle, on je samog sebe vidio kao nikad doraslog maštovitog dječaka. Međutim, taj dječak se ipak na koncu sjetio konkretizirati svoje maštarije, tj. staviti ih na papir, predstaviti ih u egzaktnoj matematičkoj formi, te izložiti ih sudu stručnjaka.

Danas se općenito smatra da su ljudi skloni imaginaciji i mašti u vidnoj prednosti nad onima koji to nisu. Onaj tko najprije umije u svojoj glavi teoretski dobro posložiti stvari, lakše će ih ostvariti i u realnom svijetu. No, tu se krije i nemali problem: Imaginacija pokatkada može biti tako uspješna i snažna da se na kraju u glavi pojedinca izrodi u istinski surogat stvarnosti. Odnosno, ljudi ponekad proživljavaju svoje maštarije tako intenzivno da u potpunosti zaborave ostvarivati iste u realnom prostor-vremenu! Zato ne smijemo zaboraviti nikada da je sve ono što je u našoj glavi, upravo to: nešto što je samo u našoj glavi! Objektivni likovi, situacije, uspjeh, ljubav i prijateljstvo … sve je to negdje vani i strpljivo čeka na svoje ostvarenje.

U Sarajevu, 31. V. 2016. godine

M. B.

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 80 gostiju i nema članova online

Idi na vrh