Nalazite se ovdje: NaslovnicaPopularna teologijaNa rubu kaosa...

Na rubu kaosa...

 

„Da bi dočarao nerazlučenost praćenu nasiljem, kao u vrijeme Postanka ili žrtvene krize, Shakespear se često vraća na metaforu potopa, kad sve prelazi u tečno stanje a čvrsti svijet se pretvara u nekakav bućkuriš“ (R. Girard, Nasilje i sveto).

Smrtno biće zvano čovjek

Na početku ovog razmišljanja postavit ćemo jedno pitanje. Koja je naime veza između čovjeka i njegove smrti i na koji ga način ona pogađa? Antički filozof Epikur je još davno pokušao dati odgovor na ovo pitanje. Po njemu, između čovjeka i njegove smrti ne postoji nikakva dodirna točka, jer dok čovjek postoji smrti nema, a kad smrt nastupi, čovjeka više nema. Dakle, po tome se čovjek ne bi trebao uopće baviti pitanjem smrti, niti se radi nje brinuti. Ona je samo suprotnost postojanju i onaj koji postoji ne treba da misli o ovoj suprotnosti, pa makar bila i njegova osobna. No, mnogo kasnije, njemački filozof Martin Heidegger će ispisati neka nova poglavlja o ovom odnosu. Po Heideggeru je čovjek duboko smrtno biće. Smrt se ovdje ne pojavljuje samo kao nešto što stoji onakraj ljudskog života. Naprotiv, smrt je duboko prisutna  već u živućem čovjeku i dozrijeva slično kao što voćka prispijeva svojoj zrelosti. Smrt se ovdje pojavljuje kao pritajena avet, što doziva samu sebe. Ne treba čovjek uistinu biti velik filozof poput Heideggera da bi uočio ovu prisutnost smrti u još živućem čovjeku. Kako naime objasniti najrazličitije oblike čovjekovog riskantnog ponašanja, osim kao užurbano i ishitreno prispijevanje vlastitoj smrti. Zašto mnogi voze neoprezno i prebrzo premda znaju da je to opasno po život i živote? Čemu služe svi ti takozvani ekstremni sportovi koji natjecatelje redovito liferuju na granicu smrti, a katkad i preko nje? Zašto neki ljudi bezrazložno provociraju druge ljude i tako neminovno navlače njihov gnjev na sebe?  I osim toga, zašto ti isti provokatori ostanu duboko razočarani, ukoliko njihove žrtve izbjegnu zamku gnjeva te ostanu hladnokrvne i mirne? A tek sve te droge i alkoholi? Već ovdje upada u oči da svi ovi riskantni oblici ponašanja nisu tek nešto slučajno u čovjekovom životu. Naprotiv, oni čovjeku izgledaju duboko izazovno i uzbudljivo. Iz njih kao da za čovjeka zrači neka pozitivna vrijednost. Oni tako često nose prefiks „zabavno“, ili kako reče ona američka poslovica: „No risk, no fun“ (bez rizika nema ni zabave)!

Tragika ljubavi: fatalni muškarci i žene

Kao svećenik počesto imam priliku razgovarati sa ženama, koje su žrtve obiteljskog nasilja. Naravno, ovdje se misli prvenstveno na nasilje njihovih osornih i okrutnih muževa. Razgovarajući sa svima njima, uvijek sam pokušavao saznati jednu stvar koja me je duboko kopkala. Naime, zanimalo me je to, da li su one već prije braka opažale ili barem naslućivale nasilnu prirodu svojih odabranika, ili je to nasilje bilo nešto, što se tek mnogo kasnije pojavilo. Na to pitanje sam dobivao (barem do sada) uvijek isti odgovor: Sve su one naime već puno prije braka uočavale nasilnu prirodu svojih odabranika, ali svejedno su ih do kraja odabrale. Možda će netko sada reći: „Pa dobro, možda jadne nisu imale izbora; možda su se ravnale po onome: daj što daš, važno je da se udam“! Pa rekao bih da ovo svakako stoji u nekim slučajevima, ali ne u svim, jer mnoge od ovih žena su imale mogućnost izbora. Bio je tu uobičajeno u igri pored nasilnika i neki fini, čestiti mladić. No, ove su nesretnice ipak izabirale svog dragog nasilnika.

Naravno, nisu samo žene žrtve nasilja. Ponekad su – premda zvuči čudno – žrtve muškog roda. Ovdje se zapravo ne radi o eksplicitnom fizičkom nasilju, već više o onom psihičkom. Tako se zna nerijetko dogoditi, da se solidan muškarac smrtno zaljubi u kakvu zločestu ženu, što sustavno vara, laže i vrijeđa. I premda mu je sve ovo jasno, on se ipak ne uspijeva othrvati svojoj tragičnoj ljubavi. Normalno, ovakve situacije nije lako jednodušno protumačiti. Mnogi bi jednostavno rekli da se suprotnosti međusobno snažno privlače. No, mogli bi smo ovo također sagledati u svjetlu Heideggerovih riječi. Možda se i ovdje radi tek o svojevrsnom ishitrenom prispijevanju  vlastitoj smrti. Dakle, prvi stav ističe nutarnju dramatičnost ljubavi, a drugi nam kaže da se po katkad lupež zvani smrt zaogrne plaštem ljubavi te da tako zavara naivnog i lakoumnog čovjeka. Ali, sasvim je moguće da su stvari još složenije od ovoga. To se osobito da primijetiti u Starom Zavjetu. Tamo se naime prikriveno provlači jedan troplet, kojeg sačinjavaju Bog, ljubav i smrt. Ljubav je jaka kao smrt, veli Pjesma nad pjesmama. Na drugim mjestima susrećemo mišljenje starozavjetnih pisaca, koji su jednodušni u procjeni da živ čovjek ne može i ne smije vidjeti Boga, jer bi to značilo čovjekovu smrt, a Bog je u konačnici ljubav, koja je opet jaka kao smrt. Rekao bih zato, da se u starozavjetnom kontekstu pojmovi „Bog“, „ljubav“ i „smrt“ ponekad uopće bitno ne razlikuju. Bitna razlika se tek počinje provlačiti u novozavjetnom kontekstu. Tamo se opetovano snažno naglašava da su Bog i ljubav nešto što ima veze prvenstveno sa životom vječnim i sadašnjim, a ne sa smrću i propadljivosti.

René Girard: kriza razlika

Ovdje bih podvukao nešto, što se opetovano provlači u dosadašnjem djelu razmatranja. Ljudi, pa i cijela društva pokatkad rade nešto, za što se nadaju da će im donijeti blagostanje; no, nisu pri tome ni malo svjesni da zapravo srljaju kao one „Radićeve guske“ u maglu. U današnjem svijetu tako postoji jedna snažna tendencija dokidanja kulturnih i društvenih razlika, a to se sve čini pod izlikom jednakosti među ljudima. Cijeli svijet je uniformiran u američki Jeans. Hamburgeri, pizze i Hot dogovi neumoljivo istiskuju tradicionalna jela pojedinih naroda. Svećenici se ponašaju sve više kao laici, a kraljevi i prinčevi se sve češće naokolo šetkaju u bermudama s šlapama na nogama. Brojni umjetnici pokušavaju u svojim djelima izbrisati razliku između visoke, srednje i niske kulture te kulture ulice. Globalna uniformacija se želi prikazati –kako rekosmo- kao obećanje jednog boljeg i pravednijeg društva koje neodgodivo dolazi, a tako uistinu i izgleda, barem na prvi pogled. No, nisu svi u kontekstu ovog procesa tako optimistični. Francuski filozof kulture i religije René Girard, čak što više, vidi u ovom procesu globalnog uniformiranja izričitu opasnost za cjelokupni zapadni svijet. Polazeći od analize društvenih, kulturoloških i religijskih zbivanja u primitivnim i arhaičnim društvima on pronalazi da su upravo kulturne razlike unutar društva temelj njegovog jedinstva i blagostanja. Zašto su kulturne razlike toliko važne za normalno funkcioniranje ljudskog društva, ako znamo da na prvi pogled izgledaju čak vrlo štetno? Pa ovdje bi smo mogli argumentirati na vrlo jednostavan način. Društvo treba različite ljude, koji su osposobljeni opet za različite zadaće i poslove. Pri tome, oni bi trebali biti svjesni svoje specifične uloge i mjesta u društvu i trebali bi se dalje razvijati opet unutar svog mjesta i uloge. A to znači: ako sam svećenik trebam ostati svećenik i ne postati političar; ako je netko umjetnik, treba to i ostati i pri tome ne glumiti vjerskog vođu. Ako je netko radnik, taj svakako ne bi trebao planirati da postane kralj. Što se događa kad ljudi počnu iskakati iz svog specifičnog konteksta i počinju uskakati u neki sasvim drugi? Pa tada raste opasnost od nastanka radikalnog rivalstva među ljudima i nasilja, koje s njim dolazi. A, ako ovo „iskakanje“ pogodi cijelo društvo i svakog čovjeka u njemu, tada će se isto društvo naći u kaotičnom sukobu. Jer kako je društvu ipak potrebna stanovita diferencijacija i hijerarhija, a ona kulturna je već pala, sada će se ista moći uspostaviti samo na najprimitivniji i najbolniji način: krvavom borbom!

Ni diplome nisu više što su bile

Jedna od naj više suludih situacija koje me počesto zadesi u mom svećeničkom radu jeste ona, kad me poneki laik poprilično marginalni vjernik pokušava uvjeriti da se on bolje razumije u vjeru i teologiju nego ja. Uzalud mojih šest godina filozofsko-teološkog studija, uzaludan mi doktorat i plus jedanaest godina pastoralne prakse; ljudi iako pojma nemaju, čvrsto vjeruju, da su stručniji u mom području od mene samog. Bilo je tu svakojake klijentele. Bilo je tu masnih kamiondžija, nakinđurenih studentica i pripitih intelektualaca; no, uvijek se ponavlja isti obrazac: „Ma velečasni! Nije to tako ... slušaj bolan mene“! A, ovo obezvrijeđivanje univerzitetskih diploma i stručnjakove stručnosti je po Girardu upravo jedan od najeklatantnijih primjera krize razlika unutar ljudskog društva, a vrhunac same krize predstavljaju oceubojstvo i incest. Premda onaj prije navedeni delikt nepoštivanja univerzitetske diplome izgleda potpuno bezazleno naspram ova dva posljednja, svi oni po Girardu imaju potpuno isti uzrok, a to je navedena kriza razlika. U njoj ljudi počinju da zaboravljaju tko su i što su te pokušavaju pronaći svoj novi identitet kradući identitet drugoga. Biti netko drugi i biti pri tom nešto što po svojoj prirodi ne možeš biti; nije li to izvor svakog zla?

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 63 gostiju i nema članova online

Idi na vrh