POPTHEO -

Kako sebi odgojiti kriminalca?

„Pustite ga na miru, još je dijete“. Na ovakav odgojni pristup jednom je prilikom svoj osvrt pokušala dati teksaška policija. U poprilično čudnoj izjavi za javnost izrecitirali su deset savjeta za što vam je činiti „Ako želite da vam dijete postane kriminalac“.

Naučena bespomoćnost ili psihologija odustajanja

Jedini način da definitivno utvrdimo jesmo li za nekog ili nešto jest da pokušamo. Sve ostalo je naučena bespomoćnost.

Sve je uredu!

Sada smo u vremenu kada je sve lako, brzo i efikasno, a sve tako teško, sporo i neefektivno.

Dužnost za veće dobro

Čovjek je često sposoban sebi gocoriti da ga nitko i ništa nije vrijedno. Nakon svake, pa i manje, povrjede duše sposobni smo sebi reći da smo sebi najbitniji, da smo sebi najvažniji. Često se povlačimo po tim stazama samoopravdanja. Istina, dobro je da čovjek ima pozitivnu sliku o sebi i poštovanje prema sebi, jer bez toga smo opet nitko i ništa. Ključ nije u tome trebamo li govoriti o postojanju samopoštovanja, već o granici koja dijeli samopoštovanje od bahatosti.

Sve je do obitelji (Kad ne ide, ne ide II)!

„Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo“ (Post 2,24).

ASERTIVNOST – ČOVJEKOVA ZLATNA SREDINA

Ranije smo već govorili o tomu kako čovjek upoznaje samog sebe obično tamo nekad u zrelijim godinama. Jednostavno, dinamika razvoja i odgoja je takva da smo u ranijim fazama života primorani usmjeravati pozornost dalje od samih sebe: prvo upoznajemo bližu okolicu, smiješak roditelja, zatim svladavamo temeljne životne vještine poput hoda, govora i elementarnog snalaženja u prostoru i vremenu; onda za koju godinu dođe škola: jedna, druga i treća; zatim posao, kućenje, pronalazak životnog partnera. I obično tek nakon svega toga ili barem pred kraj svega toga, čovjek se počinje pitati o samom sebi, kao i o smislu svoga cjelokupnog dotadašnjeg života. U sklopu toga šireg promišljanja nerijetko se raspoznaju i nezadovoljstva zbog vlastite pozicije u životu i svijetu, te zbog frustrirajućih odnosa s drugim ljudima.

Konačno, velikim se životnim ostvarenjem (ako ne i najvećim) pokazuje pronalazak svojevrsnog srednjeg puta između kooperativno-pasivnog i agresivnog načina ponašanja. Sve obično započinje već u roditeljskom domu: dok neki roditelji djecu uče rigidnom „u se', na se', poda' se'“ životnom stavu, drugi opet ne uspijevaju pravilno socijalizirati svoju djecu, bez obzira je li istu pri tomu drže u debeloj sjeni vlastitog autoriteta ili se pak radi o sjeni pretjerane roditeljske ljubavi i brige, iz koje će djeca na koncu izaći poprilično nespremna za realni život i njegove izazove…

Mi ili oni? Naši ili vaši? Ili na kraju ipak bildanje samopoštovanja?

Govoriti o temi nacionalnog ponosa na Balkanu nije ni malo jednostavno i lako, pogotovo što je uvijek gotovo, pa sigurno da će nekome neka riječ biti trn u oku.

Jesmo li doista ono što mislimo da jesmo?

Kad ne želimo biti ono što jesmo ili bježimo od stvarnosti svi ćemo posegnuti za određenim riječima da prikrijemo da smo to doista mi, odnosno stručno rečeno svi smo bar jednom koristili obrambene mehanizme kao načine da se zaštitimo od onoga što nam ne odgovara kod nas samih.

Ljubav je samo riječ ili ipak nešto više?

Čuvstva ili emocije su doživljaji izazvani nekom vanjskom ili unutarnjom situacijom, karakteristični ponajprije po tome što su većinom ili ugodni ili neugodni (a katkada su istodobno i ugodni i neugodni). Čini se da su čuvstva primarni doživalji, koji se javljaju prije svih drugih u razvoju živog bića. Iako nam je svima donekle poznato što su to emocije, jedno je sigurno. Pojam emocija u psihologiji je jedan od jako nedefiniranih pojmova. Ponajprije nije potpuno jasno gdje je razlika između emocija i motiva, odnosno motivacije. I čuvstva i motivi aktiviraju organizam, a osim toga čuvstva gotovo redovito prate ponašanja potaknuta motivima.

Spavanje u službi zdravog života i kraljevski put prema nesvjesnom

Svi smo se bar jednom s dragom osobom pozdravili pred spavanje i poželjeli smo laku noć i lijepe snove. Možda naši snovi nisu toliko uspješni koliko može biti uspješan naš dan. Ako sebi dopustimo biti sretni i uspješni, jedno je jako bitno, naš san mora biti mnogo kvalitetniji od dana, kako bismo pripremili organizam za sljedeći dan. Za sljedeća uzbuđenja, za rad koji je pred nama, za ljubav koja nas nestrpljivo čeka sljedećeg dana, a rađa se s prvim znacima zore.

Moj život je duga!

Albert Einstein je govorio: „Nаjljepše što možemo doživjeti je ono što je tаjаnstveno.To je temeljni osjećаj koji stoji u zаmetku svаke nаuke i umjetnosti.Tko gа ne poznаje, tko se ne može čuditi, tko se ne može više diviti,tаj je tаkoreći mrtаv, а njegovo oko ugаšeno.“

Uvjeren sam ili vjerujem-znam li ili mislim?

Budda je govorio: „Svi smo mi ono što mislimo. Sve što jesmo uzdiže se u našim mislima. Svojim mislima stvaramo svijet.“

Uzdam se u se'!

Samopouzdanje je riječ koju jako često čujemo u današnjim medijima. Prisutna je u našim razgovorima s prijateljima, obitelji, radnim kolegama. Redovno ju susrećemo na internet portalima, u dnevnoj štampi, u televizijskom i radijskom programu. A postavlja se pitanje: znamo li uopće što je to samopouzdanje!? Je li to kad je „netko pun sebe“, „on/a to zna jako dobro“, „on/a je siguran/na u sebe“?

Gdje je ta Koliba?

Prepričati radnju knjige Koliba, autora Williama P. Younga, čini se tako jednostavno. Glavni lik Mek, vjernik, doživljava veliku tragediju tako što mu nepoznati manijak ubija dijete. Njegova bol je toliko živo opisana da je nemoguće ostati ravnodušan.

KORAK NAPRIJED

Jednog jutra probudim se i vidim da mi je pokućstvo novo, da imam poslugu, svu zadnju tehnologiju i da kraj mene leži voljena osoba. Taj osjećaj svjesnosti da me čeka spreman doručak, da svi oko mene „plešu“. Hmm! Spremam se, vozač mi otvara vrata i odvozi me do radnog mjesta. Baš tog mjesta, gdje me svi bojazno i s poštovanjem pozdravljaju, gdje me izrazito cijene i poštuju moj uspjeh. Da, baš ja, ja sam uspješna! To novo odijelo, sat iz zadnje kolekcije, nove cipele i nova kožna torba čine me uspješnom ženom! Kad odjednom... tu rum, tu rum... Tko, što, gdje? Auuu, alarm zvoni. Probudi se! I da, to je samo bio san.

LJUBAV NA DRUGI POGLED

Mogla bih govoriti o ljubavi kao općem pojmu, o ljubavi kao različitim vrstama čovječjeg poimanja koje izazivaju različite reakcije kako fiziološke tako i psihološke..., ali jedno je sigurno o ljubavi se govori iz srca, iz iskustva..., a ne iz struke, iz nauke, iz knjiga... Mogla bih navesti mnoge teorije o ljubavi i zaljubljenosti, mnoga istraživanja koja su mi poznata, a koja govore kako o fiziološkom tako i o psihološkom utjecaju ljubavi na život čovjeka. Ali čemu to sve? Čemu to sve, ako ja ne posjedujem osobno iskustvo ljubavi, ako ja to osobno ne mogu prepoznati i samoaktualizirati svoj život kroz ta iskustva. Zar je doista teško spoznati ljubav?

Ponovo...

„Ponavljanje je majka znanja!“, svi smo mnogo puta čuti ovu latinsku poslovicu. Stari Latini su bili svjesni da se učenjem stječu relativno stalni oblici reagiranja u određenim uvjetima koji su se ponavljanjem pretvarali u znanje.

Depresivan sam, što sad!?

U modernom vremenu dva najčešće korištena termina su stres i depresija, Sve nam se danas događa radi stresa i svako loše raspoloženje nazvano je depresija. Bez imalo osvrta i pitanja, što je to doista depresija?

Eksperimenti koji su doveli do promjena...

Svima nam je donekle poznato da su upravo eksperimenti bili odskočna daska u tretiranju psihologije kao znanosti. Glavno oružje psihologije su upravo psihološki testovi i psihološki eksperimenti kojima se dolazi do zaključka o onom indirektnom, o onome što ne možemo osjetiti – ljudsko ponašanje.

Koliko vrijedim?

U narodu često možemo čuti da vrijedimo onoliko koliko iskustva imamo. Je li to doista točno? Mnogi ćemo reći da je to istina, ali ćemo se također i zapitati zašto neke osobe iako su kroz život mnogo prošli i ubiru velike plodove svog iskustva ipak sumnjaju u sebe i kažu da ne vrijede ni pet para. Što je to što nam jednostavno ne da da uvidimo naše iskustvo, naše plodove rada i života. Mnogo toga smo prošli, a jako malo toga istinski doživjeli. Zašto je to tako?