Nalazite se ovdje: NaslovnicaPopularna psihologijaPsihologija vs Psihijatrija

Psihologija vs Psihijatrija

               Psihologija vs. Psihijatrija? Zašto baš o tome pišem? Zašto nam je potrebno uočiti sličnosti i razlike, kao da ih uopće i ima? Je li to uopće potrebno kad se ovo oboje bavi „ludim ljudima“?

 Ovo su sigurno razmišljanja većine laika u našem današnjem društvu, Da, vjerovali ili ne, velika većina upravo ovakvo razmišlja, a da nisu ni svjesni koliko pogrješno mišljenje imaju. U ovom tekstu pokušat ću predstaviti osnovne sličnosti i razlike ova dva termina i radi čega dolazi do poistovjećivanja. Ovo ne radim da bih ispunila normu pisanja tekstova, nego upravo da bih se smanjio broj grješaka i predrasuda koje današnje društvo čini.

Što su to uopće predrasude koje dovode do poistovjećivanja psihologije i psihijatrije? Jednostavno rečeno predrasude su unaprijed stvoren pozitivan ili negativan stav o nekome ili nečemu, uvjerenje koje nije utemeljeno i neovisno je o vlastitom iskustvo i uglavnom je taj stav pogrješan. Tipičan primjer predrasuda je rasizam, vjerovanje da je neka rasa manje vrijedna, manje inteligentna, upravo radi toga što je te određene rase, što u većini slučajeva nije točno.

Kako se baš stvorilo mišljenje da su psihologija i psihijatrija jedno te isto? Vjerojatno time što i jedno i drugo može pomoći čovjeku. Da, doista može pomoći, ali drukčijim pristupima i metodama, a o težini problema ovisi tko će, psihologija ili psihijatrija, pristupiti ka rješavanju problema.

Na našim prostorima još davnih šezdesetih godina prošlog stoljeća u Velikom rječniku stranih riječi, izraza i kratica, autor Bratoljub Klaić navodi da je psihologija nauka o zakonomjernosti psihičke djelatnosti čovjeka i životinja i da je to nauka o osobitosti karakter, ponašanja, duševnih doživljaja. Dok isti autor u svom rječniku termin psihijatrije objašnjava kao dio medicine koji proučava duševne bolesti. Upravo iz ovog se vidi kako se naglašava da je psihologija zasebna nauka, a dok je psihijatrija dio medicine. Psihologija je nauka koja se na posebne, sebi svojstvene načine, bavi ljudskim ponašanjem, koje može biti zdravo i bolesno (normalno-abnormalno), a psihijatrija je dio medicine koja je bavi proučavanjem duševnih bolesti. Iz samog određenje terminologije je jasno vidljivo kako se psihologija bavi i zdravim i bolesnim, a psihijatrija samo bolesnim ponašanjem. I upravo iz razloga da psihologija se ne bavi samo „ludim ljudima“ ne vidim razlog poistovjećivanja psihologije i psihijatrije.

 

Osnovne grane psihologije su teorijska i primijenjena psihologija.

Neke od teorijskih grana psihologije su:

  1. opća/eksperimentalna psihologija (proučava glavne psihičke procese: percepciju, mišljenje, učenje, pamćenje, emocije, motivaciju…),
  2. biološka/fiziološka psihologija (istražuje organske osnove ponašanja i doživljavanja),
  3. komparativna psihologija/zoopsihologija (kreće od pretpostavke da su ljudi i životinje u određenom smislu slični, pa se mogli uspoređivati),
  4. socijalna psihologija (proučava psihičke procese i ponašanje pojedinca u društvenom okruženju – utjecaj grupe na pojedinca, predrasude, stavove, altruističko i agresivno ponašanje…),
  5. razvojna psihologija (proučava ljudski razvoj od začeća do smrti),
  6. psihometrija (bavi se mjerenjem u psihologiji, te konstrukcijom mjernih instrumenata - psihologijskih testova, skala i upitnika, te vrednovanjem (bodovanjem) istih),
  7. diferencijalna psihologija (proučava individualne razlike među ljudima-u sposobnostima, osobinama ličnosti i slično.)

Neke pod primijenjenih grana psihologije su:

  1. psihologija rada/organizacijska/industrijska psihologija (proučava psihičke činitelje koji utječu na rad, kao što su: motivacija, sposobnosti, osobine, određene pojave: stres na radnom mjestu, mobbing (zlostavljanje na radnom mjestu), timski rad, te se bavi profesionalnom orijentacijom i selekcijom),
  2. školska/edukacijska psihologija (bavi se procesom učenja i čimbenicima koji na njega utječu – poboljšavaju ga ili ga ometaju),
  3. klinička psihologija (bavi se problemima pojedinca – emocionalnim, problemima prilagodbe, poremećajima u ponašanju, partnerskim odnosima, psihičkim poremećajima, ovisnostima)i upravo u ovoj grani psihologije se ogledaju najveći dodiri s medicinom, ali ti dodiri nisu razlog poistovjećivanja kliničkog psihologija i psihijatra. Oba stručnjaka se bave problemima pojedinca, ali samo psihijatar može prepisati lijekove (medikamente) za određene poremećaje kod osobe. Psihijatar nastupa kad psiholog ne može pomoći, jer krajnji oblik liječenja duševnih poremećaja su lijekovi. Dok oba stručnjaka mogu voditi psihoterapijski postupak, ukoliko su educirani u jednom od pravaca psihoterapije.

Ostale grane primijenjene psihologije su: zdravstvena psihologija, vojna psihologije, sudska psihologija, psihologija sporta, forenzička psihologija, psihologija marketinga i mnoge druge.

Kao što možemo vidjeti rijetke su grane poput kliničke psihologije i biološke psihologije koje imaju neposredni doticaj s medicinom, ali to nam ne daje za pravo poistovjećivati ove dvije grane, psihologiju i medicinu. Iz razloga što za ove dvije nauke je potpuno drukčije obrazovanje i različit je broj godina izučavanja ovih nauka da bi se dobilo stručno zvanje iz ovih oblasti. 

Istina je da postoji još jedan termin koji vezuje kliničke psihologe i psihijatre, a to je psihoterapija. Petz (2005) u svom Psihologijskom rječniku psihoterapiju objašnjava kao zajednički naziv za niz tehnika i procedura koje verbalnom interakcijom terapeuta i klijenata nastoje ukloniti poremećaje u doživljavanju i ponašanju, mijenjati neke osobine ličnosti koje interferiraju sa zadovoljavajućom prilagodbom na okolinu, ili poticati pozitivni razvoj ličnosti. Danas u svijetu postoji preko 200 različitih psihoterapijskih pristupa koje posebno za to obrazovani stručnjaci primjenjuju individualno ili grupno. Edukaciju psihoterapija u većini slučaju mogu pohađati i psiholozi i psihijatri i socijalni radnici i mnoge srodne struke koje se po svom obrazovanju razumiju u zakonitosti ljudskog funkcioniranja. Također u praksi je vidljivo da je neophodna suradnja različitih struka kako bi došlo do poboljšanja kod osobe usred neuravnoteženog ponašanja, jer budući da je čovjek kompleksno biće i svaka pomoć čovjeku treba biti kompleksna što se izvora pomoći tiče.

Upravo iz ovog razloga ne stvarajmo neutemeljene stavove o nekome ili nečemu, jer u našem društvu je još uvijek velika sramota otići psihologu ili psihoterapeutu po pomoć, jer će svi misliti da smo poludjeli.

Informirajmo se, saznajmo, zapamtimo i ne činimo grješke koje drugima mogu odmoći, jer naši negativni stavovi prema nečemu (poput psihologije ili psihoterapije) mogu učiniti da prvo mi, pa s nama i drugi ljudi nikad ne potraže pomoć za određene probleme ljudskog života.

 

Nije sramota ne znati, sramota je ne naučiti.

Belinda Kikić

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 307 gostiju i nema članova online

Idi na vrh