Nalazite se ovdje: NaslovnicaPopularna psihologijaMi ili oni? Naši ili vaši? Ili na kraju ipak bildanje samopoštovanja?

Mi ili oni? Naši ili vaši? Ili na kraju ipak bildanje samopoštovanja?

Govoriti o temi nacionalnog ponosa na Balkanu nije ni malo jednostavno i lako, pogotovo što je uvijek gotovo, pa sigurno da će nekome neka riječ biti trn u oku.

Svaki pojedinac sebe doživljava jedinstvenim i po nekim karakteristikama različitim od svih drugih ljudi. S druge strane svaki čovjek svjestan je i vlastite sličnosti s drugim ljudima što posebno dolazi do izražaja kada oni pripadaju istoj socijalnoj grupi kao i on. Onakvi smo kakvo nam je društvo, odnosno kakve su naše socijalne grupe. Iz svijesti o tome da je pripadnik određene socijalne kategorije i emocionalne važnosti koju ta pripadnost za njega ima pojedinac gradi svoj socijalni identitet. Proces socijalne identifikacije povezan je s grupnim ponašanjem koje uključuje: etnocentrizam, preferiranje vlastite grupe, razlikovanje među grupama i privlačnost vlastite grupe i percepciju sebe.

Socijalna identifikacija dovodi do tih efekata, jer je povezna sa socijalnom kategorizacijom (Franceško i sur., 2002). Kroz proces socijalne kategorizacije ljude, stvari i pojave u okolini smještamo u određene kategorije na temelju njihovih zajedničkih obilježja. Na taj način pojednostavljujemo informacije koje primamo iz okoline i olakšavamo si spoznaju svijeta. Kategorizacija naglašava sličnost ljudi unutar iste kategorije te njihovu različitost od pripadnika drugih kategorija. Upravo zbog procesa socijalne kategorizacije dolazi do formiranja stereotipa i predrasuda, tj. stavova prema pripadnicima drugih kategorija ili grupa (Jelić, 2003). Činjenica da se ljudi identificiraju sa svojim socijalnim grupama postala je gotovo ključna u objašnjenju različitih unutargrupnih i međugrupnih pojava, kao što su sukobi među različitim narodima (Huić, 2004).

Grupe s kojima se ljudi identificiraju raznovrsne su. Jedna od njih svakako je nacija (sama riječ „nacija“ na Balkanu već izaziva osobitu pozornost, ali ipak da vidimo što nas dalje očekuje).

Socijalni identitet proizašao iz osjećaja pripadnosti i identifikacije s određenom nacijom naziva se nacionalni identitet. Zbog velikog utjecaja koji je imao kroz povijest čovječanstva oduvijek pobuđuje interes socijalnih znanosti.

Nacionalni identitet za pojedinca ima kognitivno, emocionalno i motivacijsko značenje što ga čini predmetom interesa psihologijskih istraživanja (Šiber, 1998).

Teoriju socijalnog identiteta postavili su Tajfel i Turner 1986. godine. To je prva teorija koja je sustavno zahvatila koncept socijalnog identiteta i stavila ga u središte interesa socijalne psihologije. Teorija se bavi članstvom u grupi, grupnim procesima i međugrupnim odnosima.

Njezina osnovna pretpostavka je da je već samo članstvo u nekoj grupi dovoljan uvjet da se kod pojedinca razvije osjećaj pripadnosti (poput toga kada imamo člansku kartu dobrovoljnih davaoca krvi već imamo taj osjećaj pripadnosti toj grupi i sami se osjećamo kao dobrovoljni davaoc krvi bez obzira ako smo samo jednom ili nijednom darovali krv).

Prema Tajfelu i Turneru socijalni identitet definiran je kao onaj dio pojedinčevog pojma o sebi koji proizlazi iz njegove svijesti o tome da je pripadnik određene grupe (ili grupa), ali i iz emocionalne važnosti koju za njega ta pripadnost ima (Tajfel, 1981, str. 255).

Teorija socijalnog identiteta kaže da pojedinac socijalni identitet stječe na temelju pripadnosti pojedinim grupama tj. njegov socijalni identitet sastoji se od onih aspekata vlastite slike o sebi koji proizlaze iz onih grupa kojima pripada. Dakle, kada osoba o sebi počne misliti kao o pripadniku određene socijalne kategorije tj. grupe možemo reći da je kod nje pobuđen socijalni identitet (Jelić, 2003).

Važno je naglasiti da pojedinac može imati onoliko socijalnih identiteta koliko ima grupa s kojima se identificira. Oni variraju u svojoj važnosti za pojedinčevu sliku o sebi ovisno o situaciji u kojoj se pojedinac nalazi. Na primjer, kada je u krugu obitelji kod mladića dominira identitet sina, a dok je s prijateljima na utakmici istaknutiji je identitet navijača.

Teorija salijentnosti navodi da se pojedinac više identificira s onim grupama koje su u svakodnevnom životu istaknutije.

U nekoj socijalnoj situaciji istaknutiji će biti onaj identitet koji uključuje odnose s više bliskih osoba. Tako je, npr. nečija uloga majke svakodnevno istaknutija od uloge članice radnikog sindikata (Huić, 2004).

Teorija socijalnog identiteta naglašava postojanje razlike između osobnog i socijalnog identiteta. Osobni identitet temelji se na ideji o jedinstvenosti svakog pojedinca i na njegovoj različitosti od svih drugih ljudi. On proizlazi iz osobina ličnosti pojedinca i iz njegovih odnosa s drugim ljudima.

Osobni identitet temelji se na pojedinčevim vrijednostima, idejama, emocijama, ciljevima, te na tome kako pojedinac vidi sebe. Međutim, za osobni identitet nužna je i usporedba s drugima, tj. činjenica da svatko vidi sebe različitim od drugih ljudi. Svi smo zasebna jedinka i unikatni baš onakvi kakvi jesmo.

Socijalni identitet, kao što je već ranije spomenuto, odnosi se na to kako pojedinac vidi sebe kao člana grupe kojoj pripada. No, pripadanje grupi i socijalna identifikacija moguća je samo u usporedbi s grupama kojima ne pripadamo pa se socijalni identitet odnosi i na razlikovanje od drugih grupa. Uključena je dakle sličnost unutar vlastite grupe i razlikovanje od drugih grupa (Franceško i sur., 2002).

Nacionalni identitet je, od svih vrsti socijalnog identiteta, imao najveći utjecaj na povijesne događaje. Posljedice za ljudski rod, kroz povijest, bile su i pozitivne i negativne. Razumijevanje važnosti tog fenomena nema samo teorijsku nego i praktičnu vrijednost poticanja međunarodne tolerancije. Posljednjih godina nacionalni identitet je tema interesa mnogih istraživanja prvenstveno zbog političkih zbivanja i čestih sukoba koji su povezani s nacionalnom pripadnošću.

Šiber (1998) psihologijski aspekt nacije definira kao osjećaj pripadnosti, zajedništva, te kao sustav stavova prema vlastitoj nacionalnoj grupi.

Nacionalni osjećaj je osjećaj pripadnosti koji se oblikuje unutar jedne određene društvene grupe. Pojedinac preuzima kulturu, oblike ponašanja i vrednovanja, te se osjeća kao jedan od pripadnika grupe. Ipak, osim toga što je nacionalni osjećaj subjektivna kategorija, on u velikoj mjeri ovisi o ponašanju drugih prema nama te o njihovom vrednovanju naše nacionalne identifikacije. Nacionalni identitet i s njim povezani fenomeni u početku su najviše bili istraživani u sklopu sociologije, antropologije i politologije, dok se psihologija njima u početku manje bavila, ali u novije vrijeme, zbog geopolitičkih promjena u Europi, raste interes psihologije za nacionalni identitet, a time i broj raznolikih istraživanja u tom području.

Prema teoriji socijalnog identiteta samim članstvom u grupi kod pojedinca se javlja osjećaj pripadnosti i izgrađuje se pozitivni socijalni identitet. Teorija socijalnog identiteta nacionalnu grupu promatra kao i svaku drugu socijalnu grupu pa možemo zaključiti da nacionalni identitet proizlazi iz osjećaja pripadnosti određenoj naciji tj. nacionalnoj grupi. Pojedinac sa svojom nacionalnom grupom dijeli zajednička vjerovanja, stavove, vrijednosti, običaje, jezik, religiju.

Nacionalni identitet također podrazumijeva i samoodređenje osobe kao člana nacionalne grupe (Čorkalo i Kamenov, 1998).

Jelić (2003) navodi da je nacionalni identitet važan dio socijalnog identiteta koji proizlazi iz osjećaja pripadnosti određenoj nacionalnoj skupini uz koju se veže i izrazita emocionalna važnost.

Razlikovanje „nas“ od „njih“ dovodi do učvršćenja nacionalnog identiteta, koji se neprestano mijenja te nastaje kroz interakciju i povlačenje granica prema drugim grupama. Za nacionalni identitet bitna je subjektivna identifikacija pojedinca s grupom, ali i prepoznavanje dotične grupe od strane vanjskih članova (Huić, 2004).

U mnogim istraživanjima postavljalo se pitanje o tome pojačava li snažna identifikacija s nacionalnom grupom pozitivnu sliku o sebi i pridonosi li samopoštovanju, no malo istraživanja ispitivalo je vezu samopoštovanja i nacionalnog identiteta na odraslim sudionicima. Dobiveni rezultati su malobrojni i nejednoznačni te ne dopuštaju izvođenje jasnih zaključaka.

Kao što je ranije spomenuto pojedinci kroz članstvo u grupi stječu pozitivni identitet. No, Tajfel (1978) navodi da nacionalne grupe imaju poseban status u određenju grupnog identiteta. Kada dominantna grupa u društvu podcjenjuje ili ponižava manjinsku grupu kod članova manjinske grupe može se razviti negativni socijalni identitet (Phinney, 1990). U dodiru s većinskom grupom kod pripadnika manjinske grupe može doći do razvoja niskog samopoštovanja jer se percipiraju kao članovi inferiorne grupe. Prema Tajfelu (1978) postoji više različitih načina „obrane“ od inferiorne grupe.

Tajfel i Turner (1986) kažu da je identifikacija s vlastitom grupom najizrazitija kad su granice među grupama nepropusne, statusni odnosi nestabilni i kad se razlike percipiraju kao nelegitimne (Ellemers i dr., 1988). Prema Phinney (1990), identifikacija s dvije različite grupe može se javiti kod ljudi koji žive pod utjecajem dviju kultura. Ona može nepovoljno utjecati na razvoj nacionalnog identiteta kod pripadnika manjinske grupe zbog konflikta vrijednosti, stavova i normi ponašanja između njihove i većinske grupe. Utjecaj dvije kulture u nekim situacijama može imati i pozitivne posljedice na kulturalni identitet pojedinca. To se najčešće događa kad su kulture sladne, sličnih normi, vrijednosti i stavova.

Prema teoriji socijalnog identiteta ljudi su pristrani prema vlastitoj grupi, jer na taj način postižu pozitivnu različitost vlastite grupe, pozitivan socijalni identitet, a time povećavaju vlastito samopoštovanje. Unutar ove teorije samopoštovanje je dobilo centralnu ulogu u objašnjenju međugrupne diskriminacije. Pod pojmom samopoštovanje podrazumijevamo evaluaciju sebe, odnosno osjećaj vlastite vrijednosti i poštovanja prema samom sebi.

Istraživanja su pokazala da je kod ljudi samopoštovanje važan faktor za subjektivni osjećaj zadovoljstva i za uspješnost u različitim područjima djelovanja. Ono je zapravo primarni indikator pozitivne psihološke prilagodbe. Posljednjih godina porastao je interes za koncept samopoštovanja u različitim područjima kliničke i socijalne psihologije. Samopoštovanje može biti osobno i socijalno, ovisno o tome evaluiramo li sebe kao pojedinca ili pripadnika neke skupine ljudi (Jelić, 2003).

U literaturi se koncept osobnog samopoštovanja često spominje, a različiti autori ga definiraju na različite načine. Coopersmith (1967) osobno samopoštovanje definira kao stupanj uvjerenja pojedinca u vlastite sposobnosti, važnost, uspješnost ili vrijednost, te ga tretira kao višedimenzionalni konstrukt. U Maslowljevoj teoriji samopoštovanje se nalazi na četvrtoj razini hijerarhijski organiziranih potreba (motiva) pojedinca, a sastoji se od dvije komponente: želje za kompetentnošću i želje za prestižem. Rosenberg ga definira kao globalnu vrijednosnu orijentaciju prema sebi (Lacković Grgin, 1994). Luhtanenova i Crockerova (1992) navode da mnogi autori osobno samopoštovanje shvaćaju kao evaluativnu dimenziju pojma o sebi, te je kao takvo često mjereno i istraživano.

Pretpostavka teorije socijalnog identiteta jest da postoji povezanost između osobnog i kolektivnog samopoštovanja, jer imaju zajedničku jezgru u slici o sebi (opći osjećaj vrijednosti, pozitivnost slike o sebi u cjelini). Jelić (2003) kaže da su dosadašnja istraživanja podržala ideju o međudjelovanju ova dva tipa samopoštovanja. U nekima od njih se pokazalo da pristranost prema vlastitoj grupi ili međugrupna diferencijacija povećavaju osobno samopoštovanje. Cialdini i Richardson (1980) u svom su istraživanju pokazali da neuspjeh na testu, za koji je pretpostavka da će više ugroziti osobno nego kolektivno samopoštovanje, kod sudionika dovodi do uzdizanja kvalitete vlastitog fakulteta i omalovažavanja kvalitete konkurentskog fakulteta što ima direktniji utjecaj na povećanje kolektivnog nego osobnog samopoštovanja (Luhtanen i Crocker, 1992; Jelić, 2003). Dakle, pokazalo se da jedan tip samopoštovanja ponekad može kompenzirati drugi i stoga nam mogućnost mjerenja kolektivnog samopoštovanja zajedno s osobnim daje priliku da te procese promotrimo pod novim svjetlom (Luhtanen i Crocker 1992).

Na kraju, postavlja se pitanje može li tvrdnja „da jedan tip samopoštovanja ponekad može kompenzirati drugi“ biti potvrda da identifikacija s nacionalnom grupom na Balkanu kompenzira druge tipove samopoštovanja koji nam sve više i više nužno nedostaju?

Mi ili oni? Naši ili vaši? Ili je u pitanju negativna korelacije nacionalnog ponosa (koji proizilazi iz nacionalnog identiteta) i samopoštovanja?

Literatura:

Čorkalo, D. i Kamenov, Ž. (1998) Nacionalni identitet i međunacionalna tolerancija, Izvještaj s VIII. Ljetne psihologijske škole, Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Franceško, M., Kodžopeljić, J., Majstorović, N. i Mihić, V. (2002). Aspekti Evropskog identiteta operacionalizovani skalom EUROID2002, Ličnost u višekulturnom društvu, Vol. 4, str. 105-114.

Huić, A. (2004). Nacionalni i Europski identitet građana Zagreba i Novog Sada, Diplomski rad, Filozofski fakultet u Zagrebu.

Jelić, M. (2003). Provjera postavki teorije socijalnog identiteta na etnikim grupama, Magistarski rad, Filozofski fakultet u Zagrebu.

Lacković-Grgin K. (1994) Samopoimanje mladih, Naklada Slap, Jastrebarsko.

Milošević Đorđević J. (2003). Jedan pokušaj klasifikacije teorijskih razmatranja nacionalnog identiteta, Psihologija, Vol. 36 (2).

Phinney, J. S. (1990). Ethnic identity in adolescents and adults: review of research. Psychological Bulletin, No. 108, pp. 499-514.

Rosenberg, M. (1965). Society and Adolescent Self-Image, Princeton, New Yersey, Princeton University Press.

Šiber, I. (1988). Psihologijski aspekti međunacionalnih odnosa. Zagreb: Kulturno prosvjetni Sabor Hrvatske.

Šiber, I. (1998). Osnove politike psihologije, Politika kultura, Zagreb.

Tajfel, H. (1981). Human groups and social categories: Studies in Social Psychology. Cambridge, UK: Cambridge University Press.

Tajfel, H. i Turner, J. C. (1986). The Social Identity Theory of Intergroup Conflict. The Social Psychology of Intergroup Relations. (pp. 33-47). Monterey, CA: Brooks/Cole.

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 504 gostiju i nema članova online

Idi na vrh