Nalazite se ovdje: NaslovnicaFilozofijaO SKRIVENOSTI

O SKRIVENOSTI

Sebe nikada ne vidimo. Tamo gdje se možemo vidjeti riječ je o varci. Ogledalo ne pokazuje puno, ne pokazuje ništa. Tko može reći da boja njegovih ili njezinih očiju pokazuje njega kakav jest? Tko može tvrditi da njegovo lice izriče njega samoga kao ljudsko biće?

Oči varaju. Znamo jer to činimo. Lice vara. I to znamo jer i to činimo. Mi varamo. Znamo jer to činimo. Ne varamo jer želimo. Varamo jer smo nesposobni izreći sebe svojom vanjštinom. Ne varamo jer uživamo. Varamo jer ne znamo načina kako sebe predstaviti onakvima kakvi jesmo. Našem sebe-predstavljanju uvijek nešto nedostaje. Ima poetičnosti u tome da se uvijek iznova pokušamo predstaviti onim što jesmo. Zato se uređujemo, sređujemo, dotjerujemo. Ne samo zato da se predstavimo u najljepšem svijetlu nego da istaknemo i svoju unutarnju ljepotu. Ima tragičnosti u tome da se predstavimo autentičnima. Tragičnost se javlja kao osjećaj da se nismo predstavili na pravi način, nismo se predstavili do kraja. Ne svojom krivnjom, nego nerazumijevanjem Drugoga. Drugi je uvijek kriv jer nas nije vidio autentičnima, onim što jesmo. Drugi uvijek oduzima nutarnju ljepotu ili ističe neki nedostatak. Zašto nas Drugi mora vidjeti onakvima kakvi jesmo? Je li nam to uopće potrebno? Moramo li se radi Drugoga uređivati, dotjerivati, sređivati kad ionako Drugi neće vidjeti našu autentičnost, naše Ja? Drugi će vidjeti ono što i mi vidimo. Naše lice, naše oči, našu vanjštinu. Neće vidjeti naše autentično Ja. Ne zato što ne želimo, ne zato što ne dopuštamo Drugom da ga vidi. Nego jer ni mi ne poznajemo naše autentično Ja. Naše autentično Ja skriveno je od nas kao i od Drugoga. Ne uljepšavamo se i ne uređujemo se radi Drugoga, nego želimo dozvati naše autentično Ja na površinu. Ne želimo samo da Drugi vidi naše Ja. I mi to želimo. Osjećaj da se nismo predstavili na pravi način nije osjećaj, nego stalni podsjetnik da smo skriveni i sami od sebe, a ne samo od Drugog.

Man with mirror  Izvor (foto): 123rf.com

Ta skrivenost u nama rađa sebičnost prema Drugom. Želimo Drugog ispred sebe ne da bismo otkrili sebe Drugom, nego da bismo koristeći Drugoga istjerali svoje skriveno Ja iz njegove skrivenosti. Naš trud da se otkrijemo Drugom tek je privid našeg stvarnog i skrivenog pokušaja koji stoji u pozadini skriven od pogleda Drugog. Mi se nikada nećemo otkriti Drugom ne zato jer ne želimo, jer nećemo, jer smo površni, jer smo zlopamtila. Mi se nikada nećemo otkriti Drugom jer smo nemoćni pred vlastitom skrivenošću. Nemoć da se otkrijemo do kraja u svoj svojoj autentičnosti prikrivamo tako što se uljepšavamo, uređujemo i sređujemo. Tako privlačimo pogled Drugog, ali i skrivamo vlastitu nemoć jer smo i od sebe skriveni. Dopuštamo Drugom da vidi vanjštinu, lice, oči, uljepšano, dotjerano, uređeno. Ne možemo dopustiti Drugom da nas vidi u našoj autentičnosti jer smo nemoćni pred našom vlastitom skrivenošću. Nije da ne bismo željeli da nas Drugi vidi u onome što jesmo, našu autentičnost. Željeli bismo ponekad jako, žestoko i iskreno. Ali ne možemo jer je naše Ja, naša autentičnost skrivena i od nas samih. Izvlačimo se na strah i opasnost povrede ako Drugi upozna naše autentično Ja. Ali strah koji osjećamo nije strah nego krinka. Maska koja skriva našu frustraciju jer smo nemoćni pred vlastitim Ja kao pred provalijom bez dna jer ga ne možemo spoznati i autentično predstaviti Drugom. Nemoći spoznati svoje autentično Ja, a to nitko od nas ne može, znači unaprijed lagati Drugom o sebi. To laganje nije iz obijesti, nije iz pakosti, nije iz zloće. To je laganje iz autentične nemoći jer ne možemo doprijeti do našeg skrivenog Ja i predstaviti ga Drugom onako kakvo ono stvarno jest jer je i nama nepoznato. Što mi gledamo u ogledalu? Sebe? Ne gledamo. U ogledaju vidimo samo nemoć. Nemoć koja nema snagu da ispod naslaga boja, bora i crta lica izvuče na svjetlo dana naše autentično Ja. Ogledalo nije varka, ni iluzija, ni fantazija. Ogledalo je intimni svjedok naše nemoći pred nama samima i svjedok našeg nužnog laganja Drugom o sebi. Nemoćni smo pred sobom i lažemo Drugom. Ali i nemoć i laž nisu zloćudni navještaji naše površnosti, nego istinski svjedoci nemogućnosti da sebe spoznamo onakvima kakvi jesmo. Osuđeni smo na nemoć pred sobom i osuđeni smo na laganje Drugom o sebi. Naša skrivenost od samih sebe i naša vječna nemogućnost da znamo tko smo nužno nas čine nemoćnima i lažljivcima. Ali mi ne lažemo samo Drugom zato što moramo, a ne zato što želimo. Mi lažemo i sebe isto tako zato što moramo, a ne zato što želimo. Ono što nas na to tjera je naša vlastita i intimna spoznaja da sebe na kraju uopće ne poznajemo u onom autentičnom smislu našeg ljudskog Ja i našeg postojanja i da je skrivenost kako od sebe tako i od Drugog jedan oblik trajnog prokletstva koje nas sve prati i kojim smo svi na ovaj ili onaj način opterećeni. Iako nam se naša skrivenost od nas samih nekad čini kao korisno sredstvo da Drugoga zaustavimo i odbacimo, ipak naša znatiželja o nama samima ne dopušta da sve ostane na odbacivanju i zaustavljanju Drugog koji je htio znati više o našem Ja i našoj autentičnosti. Kao i Drugog i nas same znatiželja mami i priziva da zavirimo u ambis vlastite nutrine i pokušamo osvijetliti sebi put do našeg Ja koje se od nas negdje skriva. Iako osjećamo u kostima, u koži, u licu, u organima da naše skriveno i autentično Ja postoji ono nam nikad ne dopušta da ga iznesemo na svijetlo. Zašto to čini nitko me od nas još uvijek nije jasno. Jer osjećamo u tijelu prisustvo našega Ja trsimo se i trudimo Ja izvući na površinu, na svjetlo. Ne toliko radi Drugoga koliko radi sebe. Peglamo lica, dotjerujemo oči, oblačimo tijelo, hranimo organe sve ne bili smo naše skriveno Ja izvukli van da ga vidimo mi, ali da ga vidi i Drugi. Ali što se više uređujemo, dotjerujemo, sređujemo, peglamo, hranimo i oblačimo naše autentično Ja se sve više povlači u skrivenost naše nutrine. Ponekad se ta skrivenost pretvori u zaborav i naše Ja za nas prestane postojati i više ga ne pozivamo i prizivamo da dođe bliže nama. Ljudi se razlikuju upravo po tome i dijele se na dvije velike skupine. Na skupinu onih koji osjećaju skrivenost svoga Ja i nastoje barem djelićem svjetla osvijetliti njegovu skrivenost. I na skupinu onih koji su svoje Ja prepustili zaboravu. Oni koji osjećaju skrivenost svoga Ja uvijek Drugog gledaju kao skrivenost, kao skriveno Ja koje se također bori da svoju skrivenost pobijedi i iznese dijelić svoga Ja na svijetlo. Oni koji su svoje Ja prepustili zaboravu Drugoga također prepuštaju zaboravu i više ga ne primjećuju. Onaj koji osjeća kako je njegovo Ja prisutno u njemu na skriven način to Ja nastoji susresti u Drugom. Onaj koji je svoje Ja predao zaboravu gleda se u ogledalo jer je Drugoga kao i sebe odavno predao zaboravu i ne vidi ništa više osim svoga vlastitog lica, dotjeranog, ispeglanog, uređenog….lica na kojem se vidi da su Ja i Drugi već odavno prepušteni zaboravu.

U Sarajevu, 13.VIII.2018.

O. J.

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 1725 gostiju i nema članova online

Idi na vrh