Nalazite se ovdje: NaslovnicaFilozofijaRazgovor o raju (Razgovor o paklu VII. dio)

Razgovor o raju (Razgovor o paklu VII. dio)

- Složit ćeš se sa mnom da vjerovanje u raj nije više razumljivo čovjeku. Ideja raja kao vječnog mjesta čini se zastarjela. Medicina i psihoterapeuti tu ideju puno bolje ostvaruju već ovdje na zemlji i rekao bih kako se raj čini nepotrebnim dodatkom. Tome treba dodati da i ako postoji nitko se nije vratio i rekao čovjeku o čemu se radi. Kliničke smrti ne računam u to jer se ne odnose na raj. Mlađi đavao je iz nekog razloga večeras bio dobro raspoložen. Napunio je sebi čašu do vrha i ugodno se zavalio u naslonjač. Bilo mu je drago što je i noćna lampa staroga đavla konačno proradila. Sve je bilo ponovo onako kako je stari đavao želio.

- Kada je riječ o čovjekom razumijevanju raja tu ima nekoliko neodgovorenih pitanja. Recimo vjeruje li čovjek je li uopće posjeduje besmrtnu dušu? Ili smatra li čovjek da je stvarnost samo ono što proglasi stvarnim na temelju svojih istraživanja? Ili ako čovjek i vjeruje da posjeduje dušu nije nevažno je li vjeruje da je ta duša besmrtna ili propada zajedno s tijelom? Ima tu još puno pitanja ali da stvari ne kompliciram ja bih pitanje raja sveo na dvije stvari: stvarnost i čovjekova duša. Sa stvarnošću i nije tako teško jer uvijek se nađe neki mudrac koji kaže kako koliko god čovjek zna i shvaća to nije cjelokupna stvarnost pa uvijek ostaje mogućnost da čovjek barem razmišlja o nečemu nestvarnom iako bi to u stvarnosti moglo postojati kao što je raj. Mislim da je teži problem što se tiče raja pitanje čovjekove duše i njezine besmrtnosti. Ako je besmrtna trebala bi živjeti negdje nakon što napusti tijelo je li tako? Gdje bi trebala živjeti i gdje se nalazi takvo mjesto ako ga uopće ima? Čovjek nekada zna naivno zamisliti da jer osjeća nekad nostalgiju za nečim trajnijim to trajnije bi trebalo i postojati, ali kao što znamo to nije uvijek slučaj. Nekada jest. Ako razmišljaš ljudski pitanje ostaje bez odgovora jer čovjek tijelom ne može razumjeti besmrtnost. Dakle, moramo razmišljati o tome na naš način. Stariji đavao duboko udahne dim cigarete zadovoljno gledajući u noćnu lampu kao da je i sam malo oživio zajedno s njezinim svjetlom.

- Ne vidim svrhu zašto bismo razmišljali na naš način? Nama je sve jasno. Ne znam iz kojega razloga bi ti i ja trebali razmišljati o raju. Mlađi đavao pomalo nezainteresirano okrene pogled prema  gornjim policama s mnoštvom knjiga s čudnim naslovima.

 - Zašto si onda uopće pokrenuo pitanje o raju ako te ne zanima? Ali, mladi prijatelju budi malo širokogrudan. Zasigurno ima ljudi koji bi voljeli čuti nešto više o tome. Zar ne misliš da poneki ljudski jadnik ne bi volio znati kakve se to misli motaju po glavi dva zloduha? Zanemarit ću tvoju primjedbu kako je raj nebitno pitanje. Jer nama je nebitno. O tome znamo mi. Zato nam je nevažno. Rekao bih iz iskustva da ima među ljudima onih kojima je to pitanje od presudne važnosti za cjelokupni život. Polazimo od onoga što znamo. Ako je Tvorac Stvoritelj, a jest onda se sve stvoreno ravna na neki način prema njemu. Tvorac ima u sebi kako ljubavi tako i pravednosti. Bilo kako bilo sve što čovjek čini ili ne čini ravna se prema Njegovoj vječnoj vagi s dva utega: ljubav i pravednost. Znamo da često prevagne ljubav umjesto pravednosti, ali o toj stvari ćemo nekom drugom prilikom. Tvorac je besmrtan. Nešto od onoga što je stvorio je raspadljivo, a nešto je predviđeno da traje. Jedan od problema ljudi jest što besmrtnost razumiju isključivo kao nešto bez smrti kako i sama riječ kaže i uvijek vežu isključivo fizičku smrt uz pitanje besmrtnosti. Međutim, mladi prijatelju, besmrtnost je najkraće rečeno apsolutna punina života koji nema početak ni kraj. Tako je to Tvorac zamislio. Tvorac je zamislio da čovjek treba imati nešto od toga. I zato je čovjeku darovao dušu. O tome smo već prethodno razgovarali. Zato je pitanje raja mladi prijatelju zapravo pitanje o tome vjeruje li čovjek da posjeduje besmrtnu dušu ili ne vjeruje? Ako ne vjeruje onda bilo što vezano za stvarnost izvan njezinih fizičkih gabarita ga neće zanimati i neće se time baviti. Ako vjeruje onda odmah i zna da su fizički gabariti stvarnosti nedostatni i da je stvarnost puno više i tu onda dolazi i pitanje besmrtnosti duše. Vjera ili nevjera u postojanje i besmrtnost duše je put ili zapreka razumijevanju postojanja raja. Stariji đavao upravo je gasio posljednju cigaretu. Lagano se ustane  i ode u susjednu sobu.

- Obojica znamo da je raj stanje uživanja punine vječnog života s Tvorcem i da je Tvorac predvidio to stanje za onaj dio čovjeka koji besmrtan, Za njegovu dušu. Slažem se s tobom da je pitanje besmrtnosti duše ujedno i pitanje vjere ili nevjere u raj. Ali što s uskrsnućem? Poslije Židova iz Nazareta ništa se slično nije dogodilo i neće jer je bio Tvorčev Sin. Kako povezati besmrtnost duše s vjerom u uskrsnuće? Što će uskrsnuće ako je duša već besmrtna? Mlađi đavao govorio je glasnije gledajući kako stariji đavao kopa po ladici stola tražeći cigarete.

- Mladi prijatelju, tu nastupamo mi. Sve je bilo tako dok nismo nagovorili Adama i Evu da naprave ono što su napravili. S njihovim padom pojavila se smrt i grijeh. Naravno, bili su fizički i duhovno besmrtni do pada. Nakon pada tijelo se više nije moglo spasiti, a i duša je zapala u velike poteškoće. Zabrinjava me tvoje razmišljanje koje je isuviše ljudsko i u okvirima fizičkog. Ali dobro mlad si neke ćeš stvari naučiti kasnije valjda. Ono što smo mi napravili jest da smo čovjeka osakatili prilično moćnim oružjem do te mjere da je izgubio najvažniji dar. Besmrtnost. Izgubio ga je tako što je zloupotrijebio jedan ne važniji, ali puno opasniji dar. Slobodu. Mi smo čovjeka ubili duhovno s njegovim padom, ali tako dobro smo ga ubili da je njegova duša iako besmrtna sada u smrtnom tijelu bila sklonija prema smrti, grijehu i mogla je se vječno izgubiti kod nas u paklu. Ti znaš kao i ja da je pakao vječno stanje, ali nemojmo se varati pakao nije besmrtnost jer mu nedostaje punina života s Tvorcem. Ako budeš ljudski razmišljao kako si krenuo i sam ćeš početi zbunjivati mlađe zloduhe od sebe kako su pakao i raj ista stanja zato jer su vječna. Ono što njih čini različitim nije vječnost, nego punina života. A toga kao što znaš u paklu nema. U paklu je potpuna odsutnost života. Naravno, ima tu života, ali ne života kao punine onako kako ga je Tvorac zamislio. Pakao je punina praznine. S druge strane raj je punina punine. Nije baš najsretniji opis, ali nadam se da razumiješ donekle što hoću reći. Stariji đavao pripali novu cigaretu i zavali se u naslonjač.

- Ako sam te dobro razumio ti kažeš kako su raj i pakao vječna stanja, dakle oba su besmrtna ali su na potpuno suprotnim stranama kada je riječ o sadržaju besmrtnosti zar ne ili značenju besmrtnosti nisam te baš pratio cijelo vrijeme? Ti govoriš s jedne strane o značenju besmrtnosti i s druge o sadržaju besmrtnosti. S tvoje točke gledišta i mi smo kao i anđeli besmrtni kao i ljudska duša, ali ono što nas bitno razlikuje jest stanje odnosno sadržaj besmrtnosti. Ako je besmrtnost kako ti misliš punina života s Tvorcem i ako je to sadržaj besmrtnosti, onda smo mi besmrtni, ali bez sadržaja. Ali ne bih se složio s  tobom. Nije li smrt, patnja, muke, odvojenost od Tvorca u paklu također nekakav sadržaj besmrtnosti?

- Naravno da jest. Čak bi mogao biti i pozitivan i dobar da nije Tvorca. Naš sadržaj besmrtnosti je negativan jer je bez života ako obojica znamo tko je Tvorac i na koji način je Tvorac punina života. Ali jer znamo, odnosno znam bolje od tebe jer sam bio na početku stvaranja što je značilo biti i uživati Tvorčevu ljubav, dobrotu i Njega samog a onda to izgubiti zbog brzopletosti i oholosti Glavnog, trebalo bi ti biti jasno da pakao i raj nisu uopće ni najmanje slični niti postoji ikakva dodirna točka među njima. Ako je raj ljudskim rječnikom govoreći punina punine, a pakao je punina praznine onda je to moguće znati jer je Tvorac punina života i raj je stanje uživanja te punine. Pakao je s druge strane uživanje punine jedne praznine i odsutnosti života sa sviješću da je se moglo uživati u punini života samog Tvorca. Oba su stanja dakle besmrtna recimo to tako, ali njihovi sadržaji nemaju nikakvih dodirnih točaka niti se može prelaziti iz jednog stanja u drugo jer ako je nešto vječno bilo kakva promjena u njemu značila bi da nije vječno nego je podložno promjenama. Stariji đavao ustane i odšeta to noćne lampe u kutu sobe. Malo pomjeri lampu i svjetlost jače obasja polutamu sobe.

- Ima smisla to što kažeš. Sad ima smisla i ono što si rekao da je vjera ili nevjera u besmrtnost duše ujedno vjera ili nevjera u postojanje raja. Jer ako bi čovjek znao da posjeduje besmrtnu dušu i kad kažem besmrtnu mislim na dušu koja je predviđena da uživa puninu punine samog života Tvorca, onda bi logikom stvari povjerovao da postoji stanje gdje je tako uživanje moguće ostvariti. Kao što bi se šokirao, barem se mnoge duše šokiraju kada shvate da su u stanju besmrtnosti ali uživaju puninu praznine, odnosno pakao. Naravno da im to ne liči na raj i na uživanje nego na muku i patnju, a i kako čujem od mlađih kolega tako se i osjećaju. Imajući sve, nemaju ništa iako su mogli i to ih izjede iznutra. Ali jer je to stanje besmrtno preostaje im samo da se vječno jedu iznutra. Mlađi đavao stavi čašu na stol i zakloni nakratko lice jer mu je svjetlost noćne lampe malčice smetala.

- Židov iz Nazareta je to sve znao do u detalje. Zato je bio spreman umrijeti i umro je. Ljudi misle da je umro kao heroj, revolucionar, junak. Njegovu smrt smatraju herojskom. Njegova smrt nije herojska jer bilo je i puno heroja prije njega koji su umirali čak i u gorim mukama. Rekao bih da je Njegova smrt bila posebna i neponovljiva. A zašto? Zato što je ponovno otvorila ne samo pitanje besmrtnosti i raja, nego ga stvarno ponudila čovjeku nakon što smo mi tu ponudu zatvorili njihovim padom na početku povijesti. Njegova smrt, a nažalost kasnije i uskrsnuće sve su promijenili i vratili stvari na početak. Zato, mladi prijatelju u radu s ljudima slobodno možeš zanemariti sve one koji ne vjeruju u besmrtnost i uskrsnuće, odnosno sve one koji vjeruju da čovjek nema nikakve duše. Takve pusti neka se iznenade nakon smrti i naslađuj se njihovim iznenađenjem kada vide gdje se nalaze. Tvoju zabrinutost mogu probuditi oni koji još uvijek govore o besmrtnosti i uskrsnuću. Njih uvijek možeš zaustaviti tako što ćeš ih učiniti potpuno nerazumljivim i dosadnim. Ako mene pitaš, kao starog i iskusnog zloduha kojih se ljudi trebaš posebno paziti onda su to oni koji vjeruju i tvrde i žele dokazati da čovjek zaista posjeduje dušu. I to ne bilo kakvu nego besmrtnu i stvorenu od Tvorca. Takvi su najgori. Jer kad s njima uđeš u raspravu lako te zavedu svojim pitanjima i onda im otkriješ i ono što ne bi smio. Pred takvima ako s njima ne možeš raspravljati ili šuti ili ih se kloni. Takvi znaju da je vjera ili nevjera u besmrtnost duše ujedno i vjera i nevjera u raj, pakao, Tvorca i sve što je izvan njihovog tijela i fizičkog razumijevanja stvarnosti.

dr. sc. Oliver Jurišić

Sarajevo, 6. kolovoza 2018. godine

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 54 gostiju i nema članova online

Idi na vrh