Nalazite se ovdje: NaslovnicaFilozofijaO povijesti

O povijesti

Kako se događa prijelaz s činjenice do vrijednosnog suda o toj istoj činjenici? Na temelju čega se od činjenice kako sat prikazuje vrijeme i kako je točno toliko i toliko sati dođe do tvrdnje kako je taj isti sat lijep? Kako se činjenični opis stvari pretvara u vrijednosne sudove o tim istim stvarima? Kako se od činjenice da je ta i ta osoba toliko stara dolazi do vrijednosnog suda kako je ta ista osoba zla ili dobra?

Povijest je općenito znanost o činjenicama, znanost o prošlosti kada prošlost postane dovoljno činjeničan i objektivan materijal za opisivanje. Povijest bi po svojoj naravi bila bestrasna, hladna i objektivna disciplina proučavanja prošlosti bez želje da se prošlost vrijednosno ocjeni kao dobra ili loša prošlost. Kad bi tako bilo onda povijesni događaji ne bi bili ništa drugo nego slijed činjenica prema kojima se ne treba i ne smije imati nikakav stav osim pukog nabrajanja prošlih događaja. Na taj bi način bilo koji povijesni događaj bio jednak bilo kojem povijesnom događaju bez izuzetka. Pojava Hitlera bila bi jednaka otkriću penicilina. Međutim, nitko ne prihvaća takav stav prema ova dva povijesna događaja, nego jedan događaj kvalificira kao zlo, a drugi kao dobro. Ali na temelju čega?

Promatrajući same povijesne događaje oni ne bi smjeli uključivati bilo kakve vrijednosne kvalifikacije bez obzira na njihove povijesne ishode koji se danas razumijevaju kao dobri ili zli. Nemogućnost da se svi povijesni događaji jednostavno stave na traku vremena poput uniformnog slijeda ljudske povijesti bez vrednovanja na neki način pokazuje da povijest nije samo znanost o činjenicama. Ona je vrijednosna znanost. Slijedom toga povjesničar nije samo istraživač činjenica, nego je vrijednosni sudac vremena koje je prošlo, prošlosti koja se dogodila. Kako se događa prijelaz od povijesti kao puke činjenične faktografije prema povijesti kao vrijednosne znanosti? Na koji način povijesne činjenice poput Hitlera i penicilina postaju vrijednosni sudovi o jednom vremenu, razdoblju, čovjeku, grupi, naciji?

Termin predrasuda ima izrazito negativno značenje. Riječ je o vrijednosnom sudu koji svoje uporište nema u činjenicama nego se iznosi kao plod neznanja o određenoj stvarnosti kao kad se za čovjeka kaže u vrijednosnom smislu kako je zao ili dobar bez da se činjenično o njemu nešto zna. Njemački filozof Gadamer je svojevremeno govorio o predsudovima, a možemo reći predrasudama koje su nužne za ispravnu spoznaju činjenica i donošenje vrijednosnih sudova. Ti predsudovi ili predrasude bili su konteksti poznavanja i znanja drugih elemenata neke činjenice prije nego se činjenicom ozbiljno pozabavimo. Te predrasude uključuju znanje o jeziku, kulturi, književnosti, religiji prije nego se neka povijesna činjenica istraži.

S obzirom da nikada nije moguće do kraja objektivno formirati predrasude prije nego pođemo istraživati određenu povijesnu činjenicu, ostaje uvijek barem mali dio predrasuda i predsudova koje su isključivo subjektivne. Povjesničar je čovjek predsudova ili predrasuda i u onoj mjeri koliko je objektivno i znanstveno sposoban utemeljiti predrasude ili predsudove o nekoj povijesnoj činjenici to će manje sama činjenica biti prepuštena njegovim subjektivnim predrasudama. U onom trenutku kada subjektivni predsudovi ili predrasude povjesničara prevagnu nad objektivnim i znanstvenim gadamerovskim predsudovima o nekoj povijesnoj činjenici formira se vrijednosni sud, odnosno puka povijesna činjenica postaje nešto zlo ili dobro, ovisno kako se gleda.

Ovo pokazuje da povjesničar nije samo objektivni istraživač i vrijednosni sudac nego ponajviše pokazuje da je povjesničar predsudac povijesnih događaja, jer svim njegovim istraživanjima prethodi temeljni predsud ili predrasuda, a to je vrijednost i metafizički sud kako postoji dobro i postoji zlo. Nijedan povjesničar ne može umaći tome temeljnom predsudu, jer tumačenjem povijesnih činjenica iz prošlosti koje naziva dobrim ili zlim pokazuje postojanje tog predsuda.

Za primjer možemo uzeti jugoslavenski komunizam i Josipa Broza Tita, jer je to uvijek aktualna činjenica koja iz činjeničnog prijelazi u vrijednosno. Zašto reći kako je Josip Broz Tito bio dobar ili zao? Zar nije dovoljno iznijeti činjenicu kako je postojao bez vrijednosnog suđenja. U odgovoru na ovo pitanje postoje tri vrste odgovora i stoga tri vrste povjesničara i tri načina shvaćanja povijesti.

Prvi odgovor je kako je dovoljna činjenica kako je Josip Broz Tito postojao bez ikakvih vrijednosnih sudova. Povjesničar ovog tipa odbacuje uglavnom gadamerovske predsudove kao potrebne za shvaćanje povijesnih činjenica, a odbacuje i vrijednosno metafizički predsud o postojanju dobra i zla. Povijest se shvaća kao puki slijed događaja gdje i činjenica Hitlera i penicilina nemaju nikakvu vrijednosnu ulogu niti se vrijednosno određuju, nego se samo činjenično nabrajaju. Ovakvu povijest možemo nazvati objektivnom ili činjeničnom znanošću u punom smislu.

Drugi odgovor je kako nije dovoljna činjenica kako je postojao Josip Broz Tito nego se mora donijeti vrijednosni sud o njegovom postojanju. Povjesničar ovog tipa može reći kako je Josip Broz Tito bio dobar, kako je njegovo vladanje bilo dobro. I tu će upotrijebiti različite gadamerovske predsudove kao što je recimo stanje ekonomije, bankarskog sustava u vrijeme Josipa Broza Tita. Neke predsudove će isključiti možda religiju, politička prava, višestranačje, demokracija i umjesto njih će dodati subjektivne predsudove.

Treći odgovor je kako nije dovoljna činjenica kako je postojao Josip Broz Tito nego se mora donijeti vrijednosni sud o njegovom postojanju. Povjesničar ovog tipa će reći kako je Josip Broz Tito bio zao, kako je komunistički sustav bio diktatorski, represivan, a kao predsudove će koristiti religiju, politička prava, politička zatvaranja i ubojstva, i može umjesto stanja ekonomije dodati svoje subjektivne predsudove. Ova dva povjesničara su djelomično subjektivni povjesničari, a za njih povijest nije objektivna znanost u punom smislu, nego dio njezine znanstvenosti sačinjavaju vrijednosni sudovi o činjenicama i osobama iz povijesti.

Ova se povijest može opisati kao vrijednosna znanost, jer iz činjenica pravi prijelaz u vrijednosne sudove o tim istim činjenicama. Pitanje koje se nameće jest kako se događa prijelaz od činjenice kako je postojao Josip Broz Tito to vrijednosnog suda kako je on bio dobar ili zao? Jedno od mogućih objašnjenja jest temeljni predsud, vrijednosno metafizička tvrdnja kako postoji dobro i postoji zlo. S obzirom da povijest kao objektivna znanost u punom smislu ne raspolaže ovim metafizičkim predsudom o dobru i zlu, jer ona samo tvrdi kako je Josip Broz Tito povijesna osoba koja je postojala i ništa više, ona služi kao instrument vrijednosnoj povijesti, ona je predsud ili predrasuda one povijesti koja o činjenicama i osobama govori kao o dobrima i zlima.

Povjesničar stoga objektivnu povijest koristi kao predrasudu ili predsud za formiranje i izricanje vrijednosnih sudova o povijesnim događajima i osobama, a to znači da svaki povjesničar koji sebe smatra vrijednosnim sucem priznaje barem nesvjesno postojanje dobra i zla kao predrasude ili predsuda koji je njegova temeljna i polazna točka u istraživanju.

A vrijednosni sud o postojanju dobra i zla nije činjenični odnosno faktografski sud nego metafizički i moralni sud. Prijeporno pitanje što je povijest je i pitanje koje određuje sudbinu i život bilo kojeg povjesničara i svih činjenica koje istražuje jer nije isto ako je povijest samo činjenična znanost ili vrijednosna znanost, odnosno nije isto činjenica da je postojao Josip Broz Tito i vrijednosni sud kako je bio dobar ili zao, odnosno činjenična i vrijednosna povijest nisu iste znanosti, jer jedna se trudi ostati na razini faktografije i bezličnog nabrajanja, druga se više bavim metafizikom i moralom povijesnih činjenica i osoba.

Za jednu dobro i zlo ne postoje, za drugu dobro i zlo su temelj razumijevanja povijesti, ovisi o povjesničaru tko pobjeđuje u njegovim istraživanjima dobro ili zlo zato je povjesničar i metafizičar i moralist koji prošle generacije i stoljeća određuje kao dobre i zle stvarajući na taj način nove predrasude i predsudove za buduće naraštaje i nije svejedno kako povjesničar kao vrijednosni sudac sudi. Ponekad nažalost povjesničar nije svjestan da je ujedno vrijednosni sudac i mjerilo dobra i zla koje se tek treba i ima dogoditi, nego misli da je samo faktografski nabrajač pukih činjenica u čemu se uvelike vara, jer povijest nije objektivna nego vrijednosna znanost.

U Sarajevu, 26. veljače 2018. godine

Oliver Jurišić

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 79 gostiju i nema članova online

Idi na vrh