Nalazite se ovdje: NaslovnicaFilozofijaO barbarinu

O barbarinu

Zamišljamo barbarina kao bradatog krupnog čovjeka koji ručno rađenim kopljem probada neku egzotičnu životinju. Zamišljamo ga kako se ženi udvara pomoću toljage, udara je u glavu, tovari kao vreću na sebe i nosi u svoju spilju. Zamišljamo ga kao primitivca koji živi u spilji ili jazbini gdje oko vatre mumlja i krklja nerazgovjetne zvukove. Zamišljamo ga kao izvornu životinju sposobnu samo za lov, ubijanje i razmnožavanje.

Osjećamo ponekad nostalgiju što ne možemo biti kao taj izvorni barbarin oslobođeni socijalnih, političkih i tolikih drugih okova krivo nam je ponekad što nismo Rousseauov plemeniti divljak. Osjećamo ponekad prijezir prema tom plemenitom divljaku, jer smo za razliku od njega životinju naučili kupiti u hladnjaku trgovine. Naš stav prema plemenitom divljaku je mješavina nostalgije i prezira želje da se u isto vrijeme bude i divlji, ali i civiliziran. Tako smo se recimo dosjetili nečega što se zove safari. Ne probadamo kopljem životinju, ali je rado ustrijelimo, fotografiramo se pored nje i dijelimo. Time želimo u sebi probuditi tog plemenitog divljaka, želimo osjetiti nostalgiju, ali jer preziremo plemenitog divljaka, životinju ustrijelimo puškom, a ne ganjamo je kopljem.

Preziremo plemenitog divljaka i njegov način života pogotovo njegovu spilju ili brlog. Ali zbog nostalgije za njim izgradimo vikendicu negdje u planini ili u šumi. Vikendica je podsjetnik da smo nostalgični za plemenitim divljakom. Preziremo njegovo mumljanje i neartikulirane zvukove, ali smo suviše nostalgični za njim, pa smo izmislili jezik. I dok preziremo njegove zvukove mi jezikom pokazujemo kako nam nedostaje taj plemeniti divljak i njegovi neartikulirani glasovi, vrištanje i kreveljenje.

Preziremo njegovo udvaranje ženi toljagom, ali smo previše nostalgični za njim, pa smo izmislili stotine načina kako loviti žene i umanjivati njihovo dostojanstvo. Tu i tamo ima onih koji još uvijek koriste toljagu kao sredstvo osvajanja. Preziremo njegovo primitivno korištenje vatre, ali smo nostalgični za njim, pa smo izmislili struju da nam svijetli umjesto vatre. Preziremo njegov mir negdje u nekoj šumi punoj zelenila gdje mirno živi u svojoj spilji, ali smo nostalgični za njim, pa smo izmislili terapeute na čijim krevetima i u čijim ordinacijama potiho ispovijedamo da nam nedostaje taj plemeniti divljak i njegova jednostavnost.

Preziremo njegov način ratovanja, njegova primitivna oružja za borbu, ali smo previše nostalgični za njim, pa smo izmislili puno više oružja kojim ratujemo i ubijamo jedni druge. Preziremo njegovu divlju i nesputanu prirodu, ali smo nostalgični za njim, pa smo izmislili rat kao oblik vlastitog divljaštva, gdje možemo biti divlji i u skladu s prirodom i našom iskonskom potrebom da u sebi osjetimo da smo mi taj plemeniti divljak, pa ubijamo, palimo, silujemo, uništavamo i to na milijune i milijune i u velikim razmjerima. Preziremo ga i nazivamo barbarinom, a njegovo vrijeme barbarskim.

Ali je on bio istinski plemeniti divljak. Ako je i lovio kopljem životinju  lovio ju je da se prehrani, a ne da je muči i da se nad njom iživljava. Ako se udvarao ženi toljagom nije ju uvijek koristio kao sredstvo uvjeravanja dok danas šaka, šamar, udarac, zlostavljanje služe kao sredstvo uvjeravanja i to ne samo jednom nego mjesecima, pa i godinama. Ako je izgovarao neartikulirane glasove to su bili glasovi sreće, ushita, čuđenja, dok danas jezik služi za potvaranje, ogovaranje, psovanje, vrijeđanje. Ako je i imao skromnu spilju to je bilo da se sakrije od zime, kiše, divljih životinja i da zaštiti svoju obitelj, dok danas gradimo da drugi vide kako imamo i da nam zavide.

Ako je i ratovao to je bilo skromno i u malim razmjerima i to samo ako mora da sebe zaštiti ili da si osigura hranu, dok danas ratujemo ciljano da prodamo oružje i da zaradimo novac i da ubijamo jedni druge, jer se mrzimo iz dna duše. Preziremo plemenitog divljaka i nazivamo ga barbarinom. Svojim ratovima, oružjima, zlostavljanjima, ubijanjima, uništavanjem, obezvrjeđivanjem, vrijeđanjem, psovanjem mi smo samo divljaci i barbari, on je bio plemeniti barbarin i plemeniti divljak za razliku od nas i mi njemu ne nedostajemo uopće, jer smo dokazali smo samo divljaci i barbari za razliku od njega.

U Sarajevu, 26. veljače 2018. godine

Oliver Jurišić

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 76 gostiju i nema članova online

Idi na vrh