Nalazite se ovdje: NaslovnicaFilozofijaSvojatanje „nepoznate“ zemlje

Svojatanje „nepoznate“ zemlje

Što prosječni stanovnik Sarajeva zna o problemima i pitanjima prosječnog stanovnika Trebinja? Ili što prosječni stanovnik Mostara zna o problemima i pitanjima prosječnog stanovnika Orašja? Ili što stanovnik Neuma zna o Bosanskoj Gradišci i zna li išta o njoj? Ili što prosječni stanovnik Rogatice zna o Kupresu? Moglo bi se unedogled nabrajati stanovnike određenih mjesta koji u dobroj mjeri o nekim drugim mjestima udaljenih nekoliko desetaka kilometara ne znaju baš puno.

Svojatanje „svakog pedlja bosanskog tla“ kojega prate pjesničke, epske, i antologijske izjave o „borbi do zadnjeg daha“ ponekad prati oskudno i mizerno poznavanje kako povijesti Bosne i Hercegovine tako još više nezainteresiranost za život, običaje i djelovanje drugih gradova i općina u ovoj zemlji. Borba za „svaki milimetar bosanske zemlje“ uključuje i Sarajevo, Trebinje, Orašje, Bosansku Gradišku, Rogaticu, Kupres, ali što najčešće verbalni politički „borac“ za „pedlje tla“ zna o tim mjestima i njihovim stanovnicima i je li ikada posjetio i pokušao upoznati ta mjesta, ljude u tim mjestima i njihove običaje ili ih jednostavno označava kao „osvajačke mjere“ koje treba „izmjeriti“ i do kraja označiti i ograditi „bosansko tlo“ i onda „napasti i zauzeti“ da bi se „tor“ konačno ogradio. Ograđivanjem „tora“ prestaje obveza da se druga mjesta i ljude u ovoj zemlji upozna i prepozna kao ljude i građane ove zemlje, „unitarni tor“ „zaokruživanjem tla“ zaokružuje i mogućnost da svako mjesto, grad i ljudi u gradu ostanu izvor već odavno razvikanog i u stvarnosti prilično nepostojećeg „plural“ i „multi“ društva. Neznanje o vlastitoj zemlji, ljudima koji u njoj žive i mjestima koja se u njoj nalaze nije samo stvar „intelektualne lijenosti“ onih političko-epskih junaka koji „pjevaju“ o „unitarnom tlu“, nego je i određena politička „(ne)kultura“ koja neznanje o vlastitoj zemlji, gradovima i ljudima smatra sasvim normalnim i prihvatljivim. Rijetki su oni „junaci“ u politici koji ipak nešto znaju o zemlji u kojoj žive i od koje primaju plaću, pa ne trče odmah „u junačku unitarnu borbu za unitarni tor“ nego tu i tamo upozoravaju da „junaštvo“ nije najpametnije rješenje u uvjetima kada postoje gradovi, općine i ljudi u ovoj zemlji o kojima trebamo još puno učiti i koje se treba također o nečemu pitati. Tako svaki „pedalj bosanskog tla“ uz možda i opravdanu brigu za budućnost ove zemlje kao dio „folklora“ političkog „junačine“ ponekad prikriva neznanje o zemlji u kojoj „junak“ nastoji i hoće ostvariti svoju „plemenitu stvar“ „snažnom junačkom mišicom“ ne pitajući pri tom slažu li se stanovnici Sarajeva, Rogatice, Kupresa i Orašja s njegovom „borbom“ i zašto im „politički junak“ ne bi ponudio referendum pitajući ih jesu li oni također za „borbu za svaki pedalj bosanskog tla“ ili im je sasvim dovoljno što svatko mirno živi u svom gradu bez tenzija i bez potrebe da budu „unitarni tor“. Tako se već dugo svojata „nepoznata“ zemlja, „nepoznati“ gradovi o kojima se nema volje učiti, „nepoznati“ stanovnici o kojima se ne želi znati, „nepoznata“ povijest o kojoj se ne trudi znati puno, kao da će „unitarni tor“ „političkog junaka“ izbrisati magijom „neznanje“ koje je njegov najveći neprijatelj i to u zemlji gdje nekoliko desetaka kilometara od njegovog „borbenog položaja“ egzistira grad i stanovnici grada o kojima „politički junak“ zna samo da su „mrski neprijatelji“ i ništa više od toga kao da su Sarajevo, Mostar, Trebinje, Rogatica, Orašje, Bosanska Gradiška, Kupres „neprijateljska gnijezda“ koja treba „poraziti“ i ograditi „unitarnim torom“. Da se tako i dogodi to neće izliječiti neznanje „političkog junaka“ o njegovoj vlastitoj zemlji nego ga samo produbiti, jer tada neće biti ni potrebno znati povijest drugog grada i njegovih stanovnika, jer će sve biti „jedna nepoznata zemlja“ gdje je „neznanje“ o susjednom gradu, općini i njihovim stanovnicama prihvatljivo, normalno i poželjno. „Neznanje“ je najveći neprijatelj „političkog harambaše“ zato se trudi stvoriti jedan „tor“ gdje bi svi trebali biti „neznalice“ o vlastitoj zemlji i gradu ili općini koja je tek nekoliko desetaka kilometara dalje, ali koju „politički harambaša“ nikad nije posjetio, a ne daj bože da o njoj nešto pročita i nauči da se ne bi kojim slučajem zarazio „znanjem“ o zemlji i općinama koje predstavlja spreman vlastitim „neznanjem“ boriti se za „svaki pedalj bosanske zemlje“ o kojoj ne zna ništa dalje od „političkog prijestolja“ na kojem sjedi.

U Sarajevu, 6. veljače 2018. godine

Oliver Jurišić

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 260 gostiju i nema članova online

Idi na vrh