Nalazite se ovdje: NaslovnicaFilozofijaSamaritanka

Samaritanka

Samaritanka

Biti Samaritanka u takvoj sredini značilo je izopćenje. Biti sama u takvoj sredini značilo je odbacivanje. Biti žena u takvoj sredini značilo je osudu i onda kada ne činim ništa. Voljela sam malu zidanu kuću od prepečene opeke na izlazu iz sela. Tu sam imala mir. Uvečer bih stajala na pragu i gledala zalazak sunca iznad pustinje. Vjetar je donosio topao zrak i pokoje zrno pijeska do mojih bosih stopala. Ponekad bi mir bio narušen vikom i osuđivanjem pobožnih židova koji bi prolazili prema Jeruzalemu kada bi išli na proslavu Pashe.

Bila sam žigosana kao bludnica, grešnica s kojom se stupanje u kontakt kažnjavalo izopćenjem iz zajednice ili kamenovanjem. Nitko nije smio pozdraviti me, a ženama je bilo strogo zabranjeno razgovarati sa mnom. Moj dolazak na obližnji izvor po vodu izgledao je kao dolazak zarazne bolesti. Svi su se sklanjali u jednu stranu šuteći i čekajući da zahvatim vodu iz korita. Vodu sam smjela uzimati samo jednom tjedno i nikada subotom. Nakon što bih zagrabila vodu ispraznili bi korito i rabin bi došao i pomolio se da korito ne ostane nečisto. Tek tada su druge žene smjele zagrabiti vode. Kuća u kojoj sam živjela pripadala je nekom čovjeku kojega je zajednica izopćila, jer je jednog dana došao u selo u sinagogu s nekim čovjekom. Taj čovjek je u sinagogi kako su govorili pohulio na Boga, jer je tvrdio da je Sin Božji. Obojicu su izbacili iz sinagoge i zaprijetili im kamenovanjem ako se ikada ponovo pojave. Nisam više nikada čula za njih. Kuća je proglašena nečistom i u nju se nijedan pobožni židov nije smio useliti ili je uzeti. Nakon smrti majke u Kafarnaumu preživljavala sam od trava od kojih je majka pravila lijekove za raznorazne bolesti i ona me je mnogočemu poučila. Uskoro sam morala napustiti Kafarnaum, jer sam optužena za vraćanje i bludništvo. Nekoliko dana sam lutala galilejskim selima, ali nigdje nisam mogla naći ni prenočište. Čim bi čuli da sam Samaritanka zatvarali su vrata kuća i ulaze u sela. Sasvim slučajno hodajući uz rub pustinje naiđem na malo selo i kuću koja se činila napuštena. Poučena iskustvom odem u selo, ali ne kažem da sam Samaritanka da se raspitam o kući. Jedna pobožna židovka mi ispriča da je kuća napuštena i da se u njoj ne smije živjeti, jer je nečista i da je u njoj živio neki pobožni židov kojemu je neki putujući šarlatan rekao da je Sin Božji. Odmahujući glavom u znak negodovanja reče kako je taj pobožni židov bio vrlo poštovan u zajednici, kako bijaše mudar i pravedan. Ali jednom je taj čovjek prolazio kroz selo s grupom ljudi. Ušao je u kuću tog pobožnog židova ostao cijelo popodne kod njega. S njim je bila i grupa od nekoliko muškaraca i žena. Navečer taj pobožni židov iziđe sa zavežljajem na ramenima ostavi sve i kuću otvorenu i ode s tom družinom. Jednom su se pojavili, njih dvojica taj pobožni i židov i taj što je otišao za njim. U sinagogi su stvorili viku i galamu, jer je taj pobožni židov tvrdio da je ovaj Sin Božji dok je ovaj samo šutio. Na kraju su ih istjerali i zaprijetili da će ih sljedeći put kamenovati. Od tada se više nisu pojavljivali. Sumnjičavo me pogleda i upita zašto pitam za kuću. U naletu iskrenosti priznah da sam Samaritanka. Reče mi da moram napustiti njezino dvorište odmah i zalupi drvenim vratima i zaključa. Krenem natrag kroz selo. Nekolicina mještana me prezrivo gledala vjerojatno se pitajući tko je dopustio ženi da sama hoda ulicom. Jedan pobožni židov pljunu pred moje noge i udalji se izgovarajući pri tom neku molitvu vjerojatno proklinjanja ili kajanja što mu se nečista žena našla na putu. Prođem kroz selo i zastanem pred kućom. Bila je to mala kuća s ravnim krovom od prepečene opeke. Uđem unutra. Slabašno svijetlo dopiralo je kroz mali prozor zakriven tkaninom. Sastojala se od tri male prostorije. Svugdje po zidu bilo je raznoraznih alata, drvena klupa do zida ispod prozora bila je prekrivena tankim pokrivačem od grube tkanine. U sredini je stajao veliki stol od grubo rezbarenog drveta s tragovima rezanja. Na stolu je stajala omanja drvena pločica. Na njoj je pisalo da je onaj tko je ovdje živio bio ribar. Bilo mi je čudno da bi ribar živio pored pustinje, jer je galilejsko jezero bilo prilično daleko nekoliko desetaka stadija. Pisalo je i ime. Šimun. Vidjelo se da je kuća već mjesecima prazna. Debeli sloj prašine prekrivao je neravnu plohu stola kao i tkaninu na klupi uza zid. Skinem tkaninu s prozora. Pogled se pružao prema pustinji. Skinem tkaninu s prozora i u druge dvije prostorije. Svijetlo osvijetli cijelu kuću. Trebat će je očistiti. Nakon nekoliko dana dok sam u kući sjedila uz vatru i gledala kroz prozor prema pustinji začujem viku.

Bivala je sve glasnija. Iziđem. Prema kući putem koji je dolazio iz sela išla je grupa od nekoliko muškaraca. Dođoše i zastadoše nekoliko metara od ulaza. Tada istupi jedan visok i crn muškarac s bradom i uvojcima koji su padali s glave do obraza. Izvadi svitak knjige razvije ga i poče čitati. Nakon čitanja smota svitak predade ga jednom čovjeku. Tada uze vode i pomiješa je s krvlju neke životinje i popršće po zemlji. Neko vrijeme su stajali i šutjeli. Tada se udaljiše. Kasnije sam shvatila da je to bila službena molitva izopćenja i zabrane pristupa zajednici. Žena s kojom sam razgovarala prenijela je svome mužu da sam Samaritanka. On je to prenio rabinu koji je kako to zahtijevaju propisi službeno me izopćio iz zajednice kojoj ionako nisam ni pripadala. Iako je izopćenje bilo formalno ono mi je stvorilo velike poteškoće što se tiče vode, nabavke hrane i života. Morala sam ići u drugo selo, jer nitko u mjestu nije htio i nije smio bilo što imati sa mnom. I tako sam živjela nekoliko mjeseci. U miru i tišini svaku bih večer stala pred kuću gledala zalazak sunca nad pustinjom dok bi mi pijesak milovao stopala. Pustinja i pijesak su mi bili jedini sugovornici. Živjela sam tako u miru i tišini na rubu pustinje i s pijeskom u stopalima. Jednog jutra dok sam spremala neke biljke za sušenje začujem izvana žamor. Pred vratima je stajala žena s djetetom u naručju. Reče kako zna da nitko sa mnom iz sela ne smije govoriti, ali da nema izbora, jer joj je dijete teško bolesno i treba joj pomoć. Pogledam dijete. Malena djevojčica imala je ognjicu. Uđem u kuću uzmem nekoliko biljaka pomiješam i pružim joj. Rekoh joj što i kako treba pripremiti i u koje vrijeme i davati djevojčici ujutro i navečer. Puna zahvalnosti i sumnje brzim korakom udalji se kako je netko ne bi primijetio. Dva dana nakon toga rano ujutro pred vratima pronađem smotak tkanine. Razvežem ga. Unutra je bilo smokava, vrč vina i nekoliko pšeničnih kruhova. Uskoro su počeli pristizati i drugi. Tajno, po noći da ih drugi ne vide. Različite bolesti i problemi. Za većinu nisam imala nikakvih lijekova i rješenja, jer to i nisu bile bolesti u uobičajenom smislu riječi nego bolesni međuljudski odnosi koje nikakvi lijekovi i bilje ne mogu izliječiti niti pomoći. Jednu večer dok sam gledala zalazak sunca iznad pustinje i puštala pijesku da obujmi moja stopala dođe ona žena što je imala bolesnu djevojčicu. Reče mi da bih trebala skloniti se, jer pobožni vjernici u selu planiraju da me otjeraju jer remetim mir i život sela. Zahvalim joj se. I nastavim gledati zalazak sunca iznad pustinje. Nisam se zabrinula. Ne bi bilo prvi put da me protjeraju iz svoga mjesta i da me njihove žene optuže da sam bludnica i vještica koja uz pomoć mračnih sila izvodi čarolije i vradžbine. Prvo su prestali dolaziti. Onako kako su naglo počeli dolaziti po raznorazne lijekove tako su i prestali. Tjedan dana iza toga pronašla sam polomljeno pokućstvo, uništen stol, lijekove razbacane po zemljanom podu. Pomislila sam da je vrijeme otići iz ovog mjesta, jer će vrlo brzo početi javna napadanja i ostale zabrane kao i prije. Uskoro mi je bilo zabranjeno uzimati vodu na koritu. Kao i kupovati bilo što u selu. Nisam poslušala svoj nutarnji glas. Umorna od bježanja i skrivanja zaljubljena u pustinju i pijesak odlučim ostati, pa što bude. Jednog jutra probudi me glasna galama i vika. Obučem se i iziđem. Pred kućom je stajalo nekoliko muškaraca. Glasno su vikali i pljuvali optužujući me za vračanje i bludništvo. Prepala sam se. Prvi put nakon toliko vremena osjetila sam strah. Ionako sam bila sama, nezaštićena i mogli su u svakom trenutku doći pograbiti me i kamenovati. Nitko me nije mogao braniti, ni oni kojima sam pomogla. Majke već odavno nije bilo. Osjetim se samom na svijetu, potpuno samom i napuštenom. Bilo mi je čudno što nitko od njih nije prilazio kući. Stajali su točno na određenoj udaljenosti i negodovali, ali nitko nije prilazio. A onda svi naglo ušutiše. I okrenuše se. U susret su dolazile dvije siluete. Približavajući se prepoznah rabina. Njegova žena bijaše ona koja mi je došla s bolesnom djevojčicom. S njim je bio neki nepoznati čovjek. Na sebi je nosio svijetlu haljinu iz dva djela. Imao je prašnjave sandale, vjerojatno od duga hoda. Kosa mu je bila duga i svezana u pletenicu. Imao je gustu crnu bradu. Nije nosio uvojke kao ostali pobožni židovi iz tog sela. Izgledao je kao stranac koji je došao iz daleka. Rabin stane pred muškarce. A nepoznati stane pored rabina. Tada rabin iznese optužbe na moj račun. O vještičarenju, bludništvu, zavođenju i zazivanju mračnih sila. Okrenu se prema nepoznatom i reče mu: „Rabbi, što ti misliš?“. Nepoznati je šutio. Tada se malo odmakne od rabina dođe bliže ulazu u kuću. Sagne se. Uzme komadić maslinove grančiće iz prašine. Rabin tada ponovi svoje pitanje. Nepoznati je šutio i nešto pisao u pijesku. Kada završi, ustane se. Pokaže rabinu i dade mu znak da priđe. Rabin priđe. Dok je rabin gledao u pijesak nepoznati se okrene muškarcima. Nešto im je rekao, ali nisam zbog njihove vike dobro čula. Rabin se uspravi pogleda nepoznatog i dade znak ljudima da ušute. Okrene se prema nepoznatom, sagne se do njegovih nogu poljubi ih i zaplače. Ustane se, zagrli nepoznatog. Tada dade znak muškarcima da se udalje. Zbunjeno su se osvrtali sve dok rabin jasnim glasom ne uzviknu da mogu ići, jer ova žena nije ništa krivo učinila. Zbunjeni pođoše se razilaziti počevši od najglasnijih. Rabin ostade kratko u razgovoru s nepoznatim i ode. Nepoznati se tada okrene prema meni. Pogleda me iz daleka. Vidjela sam osmijeh na njegovu lice. Mahne mi, okrene se i ode. Ostadoh sama na pragu. Dugo sam tako stajala i razmišljala što se dogodilo. Već je bio sumrak. Uzmem noćnu svjetiljku stavim je na trijem i sjednem na prag. Toplina pustinje i pijesak godili su mom tijelu i mojim stopalima. Tada se sjetih da je nešto pisao po pijesku. Brže bolje uzmem svjetiljku i požurim do mjesta gdje se sagnuo. Spustim svjetiljku na pješčano tlo. Čudno da vjetar nije već uklonio napisano. Stajalo je u pijesku kao uklesano. Pisalo je: rabine, ako si bez grijeha prvi uzmi kamen i baci ga na Mene...Od tog dana nitko više nikada nije došao iz sela. Nitko me nije posjećivao i nitko mi se nije javljao niti je itko tražio lijekove od bilja. Pustili su me na miru. A ja sam svaku večer sjedila na pragu gledala zalazak sunca i puštala pijesku i vjetru da miluju moja stopala i moje tijelo. Nekad sam znala pomisliti na nepoznatog i ono što je napisao: tko je bez grijeha neka prvi baci kamen na Mene...Nikad ga više nisam vidjela niti sam ikada išta čula o njemu. Tek tu i tamo sjetila bih se njegovog osmijeha, njegove haljine i sandala i njegovog pogleda iz daljine i njegovog mahanja. Nekad mi se činilo da u ljepoti zalaska u pijesku među stopalima, u toplini pustinjskog vjetra vidim njegov osmijeh, njegovu haljinu i sandale.

U Sarajevu 5. veljače 2017. godine

Oliver Jurišić

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 61 gostiju i nema članova online

Idi na vrh