Transhumanizam je međunarodni intelektualni i kulturalni projekt koji podržava uporabu novih znanstvenih disciplina i tehnologija za poboljšanje mentalnih i fizičkih sposobnosti i prirođenih vještina, te poništavanje svega što se smatra nepoželjnim i nepotrebnim aspektima ljudskog stanja, kao što su: glupost, patnja, bolest, starenje i neželjena smrt. Premda navedeni projekt odiše svježinom, kao i mnoštvom novih i originalnih ideja, čovjek se ovdje neminovno susreće s mnoštvom teških znanstvenih, etičkih i religioznih pitanja koja se na koncu sva mogu svesti na ono elementarno humanističko pitanje: Tko je to čovjek, što je njegova zadaća i smisao na ovom svijetu i koji mu je krajnji cilj i sudbina?
Znanost već odavno proučava važnost misli i osjećaja u religijskom iskustvu. U prošlome je desetljeću novi način istraživanja tako doprinio i razvoju nove discipline – neuroteologije. Eugene d'Aquili i Andrew Newberg, vodeći istraživači neuroteologije, definiraju neuroteologiju kao proučavanje moždano/umskog funkcioniranja u smislu odnosa s Bogom ili konačnom stvarnošću. Pokušaji novih neuroznanstvenih dokaza za Božju opstojnost ili samo lokalizaciju Božje točke u mozgu vode i takvim tvrdnjama, kao što su tvrdnje o tomu da je Bog ništa drugo nego električni prikaz u mozgu onoga tko iskazuje svoju vjeru u Boga i na taj način potvrđuje određeno religijsko iskustvo. Jedan od prvih znanstvenika koji su istraživali važnost mozga u razumijevanju religijskog iskustva bio je Michael Persinger. Persinger se bavio ulogom određenih moždanih regija u religijskim i mističnim iskustvima. S druge strane, Rhawn Joseph vjeruje, primjerice, kako je struktura limbičkog sustava odgovorna za duhovna i religijska iskustva, te da univerzalnost religijskog vjerovanja proizlazi iz svim ljudima zajedničkog limbičkog sustava. Drugi je istraživač, Carol Albright, pokušao locirati, tj. lokalizirati tzv. Božji modul u limbičkom sustavu, tako ignorirajući činjenicu holističkog funkcioniranja mozga. Iz ovog je jasno kako znanstveni pokušaji osporavanja ili afirmiranja Božje opstojnosti ne prestaju ni dan danas. Stoga stara Freudova tvrdnja o religiji kao neurozi danas se mijenja novom paradigmom o religiji kao biološkom fenomenu koji je evoluirao kod ljudi kroz proces prirodne selekcije. No, dok danas još uvijek toliko srčano raspravljamo o različitim formama relativizma, naturalizacija svih vidova znanosti dospijeva do točke kulminacije. Potrebno se prisjetiti samo Searlove naturalizacije intencionalnosti, Quineove naturalizacije epistemologije te nedavne Dennettove teze o naturalizaciji i same religije. Daniel Dennett, jedan od najutjecajnijih živućih filozofa, nudi na 377 strana prikaz religije kao prirodne pojave koju treba staviti pod svjetlo i mikroskop, te na taj način prekinuti s čarolijom. Stoga se pozornost o priči o različitim relativizmima mora usmjeriti na opasnosti koje donosi današnji znanstveni redukcionizam, naturalizam i monizam.
Slika 1: Kolaž pojmova koji se uobičajeno dovode u bližu vezu s projektom transhumanizma.
Transhumanizam – nešto posve novo ili sasvim stara ideja u novom pakiranju?
Transhumanizam je međunarodni intelektualni i kulturalni projekt koji podržava uporabu novih znanstvenih disciplina i tehnologija za poboljšanje mentalnih i fizičkih sposobnosti i prirođenih vještina, te poništavanje svega što se smatra nepoželjnim i nepotrebnim aspektima ljudskog stanja, kao što su: glupost, patnja, bolest, starenje i neželjena smrt. Samo spominjanje transhumanizma, skraćeno „H+“ ili „h+“ (Humanity +), datira od biologa Juliana Huxleya, inače brata poznatijeg autora -najpoznatijeg antiutopijskog romana „Vrli novi svijet“- Aldousa Huxleya. Julian transhumanizam definira 1957. godine kao stanje u kojem čovjek i dalje ostaje čovjek, ali transcendira samoga sebe, uvidjevši nove mogućnosti svoje ljudske prirode. Suvremeno značenje transhumanizma je rezultat 1980-tih u kojima se grupa američkih znanstvenika, umjetnika i futurista organizirala u udrugu, danas poznatiju kao transhumanistički pokret. Središnja teza transhumanizma je u tome da se biološko tijelo, zasnovano na karbonu, tijelo koje stari i neminovno odumire, mora redizajnirati uporabom napredne nanotehnologije, genetskog inženjeringa, psihofarmaceutike, terapija protiv starenja, neuralnih sučelja, lijekova za poboljšanje pamćenja i kognitivnih tehnika. Iako nam se ta priča trenutačno čini iluzijom futurista, zagovornici i simpatizeri pokreta tvrde kako će do prvih rezultata istraživanja doći u narednih tridesetak godina. Međutim, kao središnje pitanje i dalje ostaje pitanje osobnosti i identiteta. Transhumanisti tvrde kako „platforma“ identiteta ne predstavlja poteškoću. Oni smatraju kako je osobnost trenutačno zasnovana na karbonski temeljenim mozgovima, ali u narednom će se razdoblju informacija moći pohraniti u različitim silikonski temeljenim „platformama“. Tako transhumanistička ideja na neki način sliči staroj gnostičkoj herezi prema kojoj je tijelo nužno zlo, a um zatočenik u okovima smrtnoga tijela, zatočen čekajući konačno oslobođenje. U konačnici, transhumanizam zahtijeva samotransformaciju u neku posthumnu formu, u nekog Nietzscheovog Űbermenscha. Na ovaj način transhumanistički međunarodni projekt cilja ostvarenju ideje trans-čovjeka, ideje koju je misaono skicirao futurist FM-2030, poznatiji kao F. M. Estfandiary. On je tvrdio kako su znakovi pojave trans-čovječanstva: proteze, plastička kirurgija, intezivna uporaba telekomunikacija, kozmopolitski pogled na svijet, androgenost, reproduktivne tehnologije, odsutnost religijskih vjerovanja i odbacivanje tradicionalnih obiteljskih vrijednosti. Interesantno je naglasiti kako znameniti američki profesor političke ekonomije Francis Fukuyama ideju transhumanizma smatra najopasnijom idejom današnjice, a o svim posljedicama takve ideje govori u svojoj knjizi „Kraj čovjeka? Naša posthumana budućnost“ (sic!).
Slika 2: Bliža budućnost čovjeka - artificijalna besmrtnost uz obilato korištenje genetskih modifikacija, bionike i napredne farmaceutike?
Neuroetika
Pojam uvodi William Safire, bivši kolumnist New York Timesa i predsjednik Dana fondacije – privatnog filantropskog instituta za istraživanja mozga. Nanoetika je disciplina u povojima, a bavi se pokušajima sagledavanja svih opasnosti ubrzanog razvoja neuroznanstvenih i nanotehnoloških disciplina. Mada se čini kako takav ubrzani napredak tehnologije vodi boljitku čovjeka, u osnovi posljedice su nepoznate. Navedimo samo neke primjere takvog brzog tehnologijskog napretka.
Primjerice, recentna istraživanja moždane strukture sugeriraju da dio frontalnog režnja, prefrontalni korteks, ne zadobiva svoj funkcionalni status do 15 godine života ili po drugim rezultatima istraživanja do kasne adolescencije/postadolescencije (16-18. 20). Međutim, taj dio mozga igra veliku ulogu u prosuđivanju. Ukoliko prefrontalni korteks ne zadobiva svoj funkcionalni status do 15 ili čak 18 godine života, onda se adolescent koji je u tim godinama počinio teški prijestup, primjerice ubojstvo, ne može tretirati kao odrasla osoba. Što je s moralnom odgovornošću? Tako danas neuroznanstvenici, primjenom različitim tehnika snimanja mozga (PET, fMRI, SPECT itd.), pokušavaju dobiti sliku mozga uključenog u izvršavanje niza mentalnih, kognitivnih zadaća. Danas se čak pokušava osmisliti, razvojem tehnologije, i naprednija verzija poligrafa. Uočivši mogućnost primjene različitih tehnika varanja poligrafa koji simultano bilježi više fizioloških procesa u organizmu, kao što su: krvni tlak, puls, brzina disanja i psihogalvanski refleks, neuroznanstvenici razvijaju model učinkovitijeg detektora laži koji se zasniva na snimkama moždanih aktivnosti u trenutku kada osoba izgovara istinu ili neistinu. S duge strane, profesor Kevin Warwick, profesor kibernetike na University of Reading, posjeduje injektiran implantat u svojoj ruci koji omogućava njegovom nervnom sustavu komunikaciju s kompjutorom. O odnosu ljudske i umjetne (artificijelne) inteligencije, već šezdesetih godina prošloga stoljeća piše kompjutorski znanstvenik Marvin Minsky. S druge strane, takvi bi budući implantati injektirani u retinu mogli poboljšati vid ili injektirani u kohleju poboljšati sluh. Također bi mogli dovesti i do toga da čovjek vidi infracrvene frekvencije ili čuje ultrazvuk. No dovoljno je pogledati samo predviđanja tehnološkog napretka u budućih pedeset godina, a iznesena na svjetskim predavanjima danas cijenjenog astrofizičara, profesora fizike na City University of New York, Michio Kakua koji govori i o novoj internetskoj leći. Stoga, ideja filma „Minority Report“ (2002) o budućnosti u kojoj policajci koriste psihičku tehnologiju kako bi predvidjeli buduće kriminalno ponašanje i pritvorili zločinca prije nego počini zločin, danas (2017) ne predstavlja samo scenarij SF filma, nego i stvarnu opasnost. Sve izneseno potiče na nova etička promišljanja, novo razumijevanje tehnološkog progresa, smisla života, patnje, starenja i smrti. Mogu reći, nama kršćanima opasnost ne prijeti jer smo krštenjem transformirani u Kristu, a onima koji ostadoše u starome tijelu, Adamu, potraga za novim tijelom stvara izazovan osjećaj.
U Sarajevu, 21.03.2017.
I. Ž.
Tekst je izvorno objavljen u Katoličkom Tjedniku.