Suočavajući se sa iznenađujućom i neugodnom spoznajom kako jednu te istu stvar može vidjeti i kao dobru i kao zlu, čovjek će biti primoran da uči, raste, radi i razmišlja …
Jedini način da vidimo svoj vlastiti lik u cjelovitosti jeste da se zagledamo u zrcalo. Međutim, naš lik u zrcalu nam ipak nije u potpunosti kompatibilan premda izgleda da jeste. Zapravo, s njim se događa radikalna transformacija: desno postaje lijevo, a lijevo desno. Na svojem vlastitom odrazu to i ne primjećujemo tako jednostavno jer su naša tijela po prirodi simetrična. I zato, da bi smo shvatili dosege izokrenutog svijeta zrcala najjednostavnije je da uzmemo kakav papir s tekstom, da isti okrenemo prema zrcalu te da to pokušamo pročitati. Na prvi pogled će se činiti kao da pred očima imamo neko sasvim nepoznato pismo. Trebat će koji trenutak da se fokusiramo kako bi smo to mogli pročitati. To znači da u konačnici sami sebe i ne možemo vidjeti na vlastiti način. Možemo se vidjeti isključivo onako kako nas vide drugi. S tim u vezi, ni malo ne čudi što riječ refleksija dolazi od latinskog glagola reflect/ere što bi značilo okrenuti se, svinuti nešto unazad. Refleksija je vjerna ali izokrenuta slika!
Gledati sebe očima drugih podrazumijeva i neke specifične ljudske rituale. Inače smo sebi fini, ali pred ogledalom ljudi odjednom počinju više brinuti o svojem izgledu. Neko se dotjeruje da bi bio ljepši i dražesniji, a netko se sređuje na suprotan način, da bi izgledao snažnije i opasnije. Netko opet vježba određene geste i grimase … Dakle, pogled u zrcalo znači gledati se očima drugih, a pogled drugih nam sugerira to da nas ti drugi u većini slučajeva i ne mogu prihvatiti onakvima kakvi jesmo. Da bi im se svidjeli moramo se prilagoditi njihovom ukusu … ili ćemo radije prkositi i biti sretni sami sa sobom kakvi jesmo, riskirajući pri tomu možebitni društveni status čudaka i ekscentrika.
„Jao vama ako vas svi budu hvalili“! (Lk 6,26)
Kad stojimo pred nekim, jedno naspram drugog, sve što je nama s desne strane bit će njemu ili njoj s lijeve, i obratno, a tradicionalno gledano, desna strana je ona prava strana, tj. ono što je po sebi dobro i ispravno. To se uvuklo čak i u velike jezike: npr. u engleskom, njemačkom i ruskom „desno“ i „pravo“ se izražava identičnim pojmovima ili barem onim vrlo sličnima. S druge strane, kod nas, onaj posprdni i pogrdni naziv „levat“ izgledno vuče korijene od onoga „ljevak“. Isto tako, do ne tako davno roditelji su u našim krajevima tjerali djecu ljevake da postanu dešnjaci. Ili opet, katolički način križanja podrazumijeva nakon poteza „gore-dolje“ potez s lijeva na desno, i to naravno sve skupa desnom rukom. To se tradicionalno i tumačilo kao prelazak/bijeg od strane prokletstva prema desnoj strani blagoslova!
No, ovdje se sada pitamo ima li ta međusobna izokrenutost veze s međusobnim moralnim, kao i ostalim kvalitativnim procjenama? Vrlo moguće da ima … ljudi su odvajkada pokazivali tendenciju da dobre ideje i inicijative dočekaju „na nož“, baš kao što su i one loše i besramne ljude, inicijative i ideje znali obasipati cvijećem i panegiricima. Tako je postalo uvriježeno govoriti da za istinski uspjeh obično treba puno rada, truda i vremena, baš kao i uvjeravanja drugih u to što činiš, da činiš dobro. S druge strane, jedan brzi instant uspjeh nekako oduvijek je podrazumijevao grešne ustupke i kompromise … sve do razine prodaje vlastite duše. Tek zub vremena pokaže i dokaže što je stvarno valjalo, a što ne.
Gospodin Isus u tom smislu reče: „Jao vama kad vas svi budu hvalili! Ta tako su činili lažnim prorocima oci njihovi.“ Inače, tumačenja radi, dok su pravi proroci ljudima govorili ono što moraju čuti, lažni su govorili ono što bi ljudi željeli čuti! Podilaženje nižim strastima je oduvijek predstavljao put do brzog uspjeha, doduše, s nezgodom naknadnog prispijeća na smetlište povijesti.
Ništa mimo „zlatnog pravila“
Već rekosmo, ljudi nas vrlo rijetko prihvaćaju onakvima kakvi jesmo. Čak što više, mnogi od njih će nas svakodnevno zasipati s raznim zahtjevima i očekivanjima. Ponekad se svakako trebamo prilagoditi ovakvim zahtjevima, ali pokatkad sigurno ne. Kako ćemo to znati? Vrlo jednostavno: ako netko od nas očekuje nešto što njemu samom ne pada napamet da poduzme ili učini, onda se ovdje sigurno radi o pretjeranom i naopakom zahtjevu. U tom trenutku postajemo žrtve tuđe iskrivljene percepcije o nama samima: oni naše dobro vide kao zlo, a zlo kao dobro, baš kao što iz svoje interne perspektive jasno znaju što je dobro, a što je zlo. No, ruku na srce, ovakvom nečem smo svi skloni, i zato nam je uvijek oprezno suditi. Tako, nerijetko očekujemo nemoguće stvari od drugih, i to baš zato što ih ne vidimo realno nego izokrenuto. Isto kao što je naše desno njima lijevo, tako je i njihovo desno nama lijevo.
Istinskog razumijevanja zato i nema bez uživljavanja u tuđu ulogu. Tek kad se pitam što bi ja sam učinio da sam na njegovom/njezinom mjestu, tada mogu otprilike ispravno percipirati što bi to onaj drugi trebao učiniti.
Nekad je dobro biti naopak
Freud je govorio o obrambenom mehanizmu projekcije kao o tendenciji da ljudi svoje osobne mane najbolje vide na drugima. No, što je to uistinu mana, a što vrlina? U judeo-kršćanskoj tradiciji „raspoznavanje dobra i zla“ je prvenstveno Božje pravo i sposobnost te je za sinove ljudske ovo izričito zabranjeno područje, valjda baš zato što smo skloni stvari vidjeti naopako. Zato je put mudrosti za čovjeka dug i mukotrpan. Prvo me nešto nervira kod drugih, a zatim shvatim da to i sam činim. Onda pokušam to da ne činim, ali svejedno činim. Zatim pomislim kako mi to ipak svi trebamo činiti, ali možda na neki drugi način ili u nekoj razumnijoj i racionalnijoj mjeri. Suočavajući se sa iznenađujućom i neugodnom spoznajom kako jednu te istu stvar može vidjeti i kao dobru i kao zlu, čovjek će biti primoran da uči, raste, radi i razmišlja. Na kraju krajeva, i jedan istinski i ponizni priziv na one vječite božanske transcendentalne korektive postaje moguć tek onda kada se bolno suočimo s granicama vlastite perspektive i mišljenja.
U Sarajevu, 10. 11. 2016. godine
M. B.