Kompenzacija je poprilično kompleksan pojam koji već od slučaja do slučaja može imati višestruka značenja i primjene. Tako se govori o kompenzaciji u medicinskom, religioznom, psihološkom, ekonomskom i još pokojem smislu. Mi ćemo se ovdje pokušati prvenstveno pozabaviti pojmom psihološke kompenzacije i njegovim različitim konotacijama u svakodnevnom životu. Ista se obično definira kao „pojačanje ili diferencijacija nekih psihičkih i psihoorganskih aktivnosti kako bi se uspostavila psihička ravnoteža“.[1]
Krenut ćemo prvo od nekih benignijih stvari. Recimo, kaže se kako je glazba nekog podneblja počesto suprotna mentalitetu istoga. To u praksi izgleda tako da vrlo temperamentni južnjaci uglavnom njeguju ljubav prema lakim i nježnim notama, a slično bi se moglo reći i za same tekstove pjesama, jer južnjaci vrlo rijetko pjevaju o teškim temama kao što su smrt, propadanje, rat, ubijanje, prijevare i sl. Ni blizu tome, oni pjevaju u maslini, moru, veselju, guštima, lipoti … s pokojim izuzetkom naravno. S druge strane, što se ide sjevernije, nailazimo na žešće tonove, ali i tekstove. Kulminacija se događa na krajnjem sjeveru, bilo da govorimo o uznemirujućim tonovima eskimskog i tuvanskog grlenog pjevanja (engl. throat singing), ili o ekstremnoj metal sceni Skandinavije, a primjećujemo da sve to dolazi iz usta i instrumenata ljudi koji poslovično važe kao pohladni, korektni i smireni. Premda, kako rekosmo, i gore i dolje ima odstupanja, poslovično uistinu može vrijediti da se glazba pojedinog područja nemalo razilazi sa ondašnjim mentalitetom. Kao da se ljudi sa svim tim pokušavaju kompenzirati – nadopunit se s nečim suprotnim samima sebi.
Slično donekle može vrijediti i na području proze i filma. Nitko ne voli toliko „ljubiće“ i romantične komedije kao one stroge i proračunate žene. One uistinu romantične radije biraju neke teže teme i scene.
Polako stižemo i do težih tema u vidu politike, ideologije i svjetonazora. Često se iza demokratskih stavova kriju posve nedemokratične osobe, kao što se iza desničarskih pamfleta mogu skrivati neki posve mekani tipovi. Ovo naravno ne znači da ne postoje istinski demokrati kao i istinski desničari, ali znači da mnogi među njima to jednostavno nisu. Ponovno vidimo, zastupanje neke ideje često nema ulogu realnog samopoistovjećivanja osobe sa istom, nego ideja je tu da na neki psihološki način nadopuni osobu u onom segmentu gdje je u stvarnosti slaba i krhka.
Slično također može vrijediti i na polju religioznosti. Neki ljudi su poprilično vjerski zauzeti, ali to u mnogim slučajevima može biti puka kompenzirajuća religioznost. Mnoštvo slogana, krilatica, simbola i teologiziranja počesto služi tek zato da bi se kompenzirali vlastiti materijalizam i pragmatizam. Tko je stvarno duhovan, živi skromno i jednostavno, zauzeto se pouzdajući u Božju providnost i dobrotu. Na kraju krajeva, poprilično je poznato da najveće i najzlaćanije križeve (kao i ostale vjerske simbole) obično ne nose ni vjernici, pa ni vjerski službenici, nego pripadnici kriminalnog miljea, kao također i razuzdani pripadnici „showbizz“ scene. Opet vidimo, ljudi se uvijek nekako moraju nadopuniti onim što im kronično fali.
Izvor (foto): www.123rf.com
Ovisnici o vijestima
Postoji cijela jedna supkultura sredjnovječnih i starijih ljudi – ovisnika o vijestima i dnevnicima. Naprosto su nevjerojatni … od ranog jutra manje-više ništa ne propuštaju ni na radiju, ni na televiziji. Često čak redaju izravno dnevnik na dnevnik, bez ikakve pauze i među-aktivnosti. Kad završi onaj u 19h, odmah hitro okreću kanal da bi ispratili onaj u 19h i 30min. Imao sam prilike pitati neke od njih, zašto toliko gledaju i slušaju vijesti, kad se manje-više cijeli dan ponavljaju jedne te iste informacije? I zanimljivo, uvijek bi otprilike dobio identičan odgovor: „Ne znam ni sam/sama zašto … valjda očekujem da će se nešto konačno promijeniti.“ A tolika fascinantna želja za izvanjskim promjenama počesto nije ništa drugo do li kompenzacija potpunog nedostatka želje za ostvarivanjem osobnih promjena.
Kako i zašto prepoznati kompenzacije u vlastitom životu?
Psihološka kompenzacija je sasvim prirodan proces. Čovjekova osobnost uvijek teži tome da bude kompletirana, na ovaj ili onaj način. Stoga kompenzacije i nije moguće zaobići. Međutim, itekako je važno ove znati u svom životu locirati i prepoznati, u protivnom nam prijeti samozavaravanje, koje opet vodi prema jednom krivom formiranju identiteta i slike o samom sebi, a što opet onda na kraju neminovno vodi u krivo djelovanje, kao i pogrešno određivanje vlastitih prioriteta.
A recept za otkrivanje istih je vrlo jednostavan. Treba samo usporediti svoju dnevnu rutinu sa onim što inače rado pričamo i vjerujemo da jesmo. Ono, „tko sam ja“, „u što vjerujem“, „kako se predstavljam“, „što drugima savjetujem“, „ono što vidim kao budućnost i rješenje“ usporediti sa svojom dnevnom rutinom: kako mi je izgledao današnji dan, s čim sam se najviše bavio, što je najviše privlačilo moju pozornost, što sam gledao, što sam pročitao, kako sam se ophodio s drugima, kako sam govorio o drugima sa onim „trećima“, koje mi se misli tijekom dana najviše motaju po glavi, što mi je najdraže raditi, što mi je najmrže raditi i sl. Ako tako postupimo, sigurno ćemo naći na odgovor o samima sabi, kao i na onaj što nam je ubuduće činiti. Moguće, tek tad…
U Sarajevu, 7.IV.2018.
M. B.
[1] Usp. Kompenzacija, Proleksis enciklopedija online, Izvor: http://proleksis.lzmk.hr/31990/ (Stanje: 7.IV.2018.).