Život svakog čovjeka započinje jednim nevjerojatnim podvigom, zapravo, pobjedom…
U korijenu svakog čovjeka stoji jedna epska avantura, ono kad je nebrojeno mnoštvo muških spolnih stanica – spermatozoida krenulo u osvajanje ženske spolne stanice. Njih je na početku bilo toliko mnogo da bi ih sve skupa bilo praktično i nemoguće prebrojati. Biologija kaže da ukoliko je njihova koncentracija manja od 17 milijuna po mililitru ejakulata, onda i sama oplodnja nema velike šanse za uspjeh. Optimalno bi bilo da ih je barem 50 milijuna po mililitru, a naznačena koncentracija nekad zna ići i sve do 300 milijuna/ml. Toliko ih je potrebno da bi na kraju do cilja stigao samo jedan jedini, jer kako rekosmo, ovdje je riječ o vrlo opasnom, zapravo, pogibeljnom epskom putovanju. Veliki broj spermatozoida će nakon ejakulacije vrlo brzo nastradati od ženskog imunološkog sustava, jer će ih se unutar ženskog organizma tretirati kao i svako drugo strano tijelo. Još veći broj će ih se za trajno izgubiti u cerviksu, neuspijevajući u pronalaženju uske Fallopijeve tube koja vodi do konačnog cilja. Na samom kraju, između njih stotinjak najžilavijih i najupornijih, samo će jedan uspjeti da se probije kroz debele stjenke ženske jajne stanice.
Dakle, otprilike takva je situacija prilikom začetka ljudskoga života. S jedne strane, tu je jedan spermatozoid – dokazano bolji od milijuna drugih. S druge strane, tu je i jedna uspješna zdrava jajna stanica, koja stisnuta među stotinama nasrtljivih pretendenata, na kraju pušta samo jednog jedinog – najboljeg.
Čovjek je stoga već po samom začeću svojevrsni pobjednik, nepogrešivo satkan od najboljeg materijala koji se našao za tu zgodu, i možda bi upravo u ovoj situaciji trebalo tražiti zadnji razlog svih naših grandioznih i narcisoidnih ideja, koje se svakako kod muškarca i žene znaju manifestirati na ponešto različite načine. On kakav god da je, uvijek je sklon optimistično pomišljati da je najbolji, najjači i najzgodniji. S druge strane, ona ne voli pomišljati da je najbolja, nego to u stvarnosti osjetiti. Želi da se svidi mnogima, te očekuje da se oni odvažno za nju bore. S jedne strane, on je po svojoj prirodi sklon nepromišljenom aktivizmu, a ona obratno, jednoj promišljenoj statičnosti.
Izvor(foto): scienceillustrated.com.au
Ne postoje stopostotno muško i žensko
Ipak, ne smije se smetnuti sa uma da u svakom začeću sudjeluju dva različita aspekta: muški i ženski, te se obadva prenose i na konstituciju odraslog čovjeka, bez obzira bio on muško ili žensko. Stoga je sasvim prirodno da i muškarci na kraju posjeduju onaj jedan ženski aspekt osobnosti (po Jungu – anima), dok žene imaju muški aspekt (animus). Prisustvo različitih aspekata bi s vremenom, a kroz sazrijevanje trebalo da odmaknu muškarca i ženu od onih početnih jednostaničnih prauzora. Tako se od jednog normalnog zrelog muškarca očekuje da u svojem ponašanju usvoji neke od ženskih pozitivnih aspekata kao što su: samilost, osjećajnost, strpljivost, intuitivnost, briga za potomstvo… S druge strane, i od zrele ženske osobe se očekuje da usvoji neke od muških pozitivnih aspekata kao što su: hrabrost, odvažnost, otvorenost, racionalnost, časnost i sl. Tek s jednim ovakvim završnim kompletiranjem imamo pravo doslovno govoriti o muškarcu i ženi, a ne o mužjaku i ženki.
Jedinstveni, ali…
Kako rekosmo na početku, u korijenu svakog čovjeka stoji jedan nevjerojatan početni podvig što izgledno s vremenom utječe na neke naše grandiozne ideje i stavove: da smo jedinstveni, da smo posebni, da smo bolji od drugih, da zaslužujemo više itd. I čak na osnovu svega toga vidimo da takve ideje uopće nisu bez temelja i osnove. Međutim, tu i dolazimo do onoga velikog „ALI“. Naime, naznačena pobjeda ne stoji samo u mojem i tvojem korijenu, nego doslovno u svačijem. Mogli bismo slikovito reći: realan život nije poput regionalne treće lige. Ne, život je doslovno „liga prvaka“. To je liga pobjednika i tu se međusobno bore najbolji. Naravno, nisu svi isti … netko je brži, netko bolji u skoku, netko ima fantastičan dribling, netko bolje igra glavom, netko se bolje lakta, netko opet naizgled nije toliko talentiran ali sve to nadoknadi fanatičnom upornošću itd. Uglavnom, u toj ligi života, potpuno je nepromišljeno bilo koga podcjenjivati, ali isto tako, nikoga se ne treba odveć ni bojati.
Uglavnom, ideja o „ligi prvaka“ bi trebala na našu psihu djelovati pozitivno-sinergijski. Kad se god „ufuramo“ da smo posebni, jedinstveni, najbolji, sjetimo se da su to i drugi isto. S druge strane, ukoliko nas ponekad počne nagrizati malodušnost te kompleksi niže vrijednosti, sjetimo se da je naš život počeo s jednim nevjerojatnim podvigom te da smo satkani od najboljeg mogućeg genetskog materijala koji je u tom trenutku bio dostupan, a sve nas to na kraju čini itekako kompetentnima i spremnima za život!
U Sarajevu, 3.III.2018.
M. B.