„Samodisciplina je jedan od najviših oblika ljubavi prema sebi“ – Morgan S. Peck.
Muškarce često frustrira neumoljivo žensko šopingiranje, jer to vodi prema potpunoj ispeglanosti kartica, no različita istraživanja dokazuju da žene na taj način uistinu uspijevaju zaliječiti nagomilani stres. Pri tome kao da nije toliko važno što se kupuje; važno je da se kupuje, jer dame će se i same složiti da mnogo od onoga što na taj način kupe, trajno završi negdje u mračnim, nepristupačnim dijelovima ormara. Evolucijska psihologija uzroke ovakvog ponašanja pronalazi u ranim fazama ljudskog razvoja, gdje su se muškarci uglavnom bavili lovom i ribolovom, a žene sakupljanjem jestivih plodova kao i drugih eventualno korisnih stvari iz prirode. A kad smo kod toga, ne liječe li muškarci svoj nagomilani stres počesto upravo lovom i ribolovom? A opet, svi skupa zajedno, ne liječe li često stres u prirodnom ambijentu primitivne rodovske zajednice – u krugu oko vatre, uz pečeno meso i neartikuliranu pjesmu i šalu (piknik, roštilj…)? Vidimo, čovjeka danas smiruju svi pozitivni aspekti njegovog nekadašnjeg načina života, kao što ga uznemiruju svi negativni aspekti njegovog aktualnog načina života. O svemu ovome smo već nedavno pisali, kao što smo tada rekli da ljudi ipak najradije ostaju ovdje i sada, gdje jesu, jer nije sve bilo idealno glede primitivnog života u prirodi, kao što niti sve nije crno u današnje vrijeme…
Informacijska prezasićenost
S ljudskim mozgom ide donekle slično kao i s kompjuterima. Dugoročno pamćenje - duboka memorija je praktično neograničena, međutim radna memorija (RAM) je poprilično ograničena. Današnji način života i rada čovjeku često nameće „multitaksing“, a to većinu ljudi dokazano vodi prema konfuziji, stresu i smanjenoj produktivnosti.
Još većim problemom se pokazuje tzv. informacijska prezasićenost (information glut). Međutim, ona nije uvijek poslovno uvjetovana, kao recimo kod menadžera koji u prosjeku dnevno primaju 36 mailova, tko zna koliko poruka, uz par sati telefoniranja i nekoliko važnih brifinga i sastanaka. Naprotiv, izazovnost interneta, a pogotovo društvenih mreža čovjeka danas dovodi do toga da se on potpuno dragovoljno izlaže naznačenoj informacijskoj prezasićenosti premda mu ona itekako škodi.
Previše informacija iscrpljuje moždane kapacitete te on neminovno usporava. Osim toga, ovdje se otvara prostor i za nastanak i razvoj i brojnih drugih poremećaja i oboljenja. U tom smislu, danas se često govori o poremećaju pažnje kod odraslih ljudi (ADHD). Uslijed dugoročne izloženosti velikoj količini informacija, te brojnim drugim dnevnim zadacima i kontaktima, čovjek na kraju dolazi do stanja permanentne dekoncentracije. Znakovi ovoga su između ostalog nemogućnost samoorganizacije, vidljiva nemogućnost praćenja sugovornika (slušaš li ti mene?), vječito kašnjenje u svemu i svačemu, sklonost prometnim prekršajima i sl.
Izvor (foto): http://knowyourmeme.com/memes/events/e-mail-storms
Gubitak kontrole
Ljudi su davno zaključili da je znanje moć. Oni s više podataka u glavi su u prosjeku realno superiorniji od onih koji manje znaju i to bez obzira o kojem se području života radilo. To nas realno i potiče na aktivno skupljanje znanja i informacija. No, i tu se svakako može pretjerati, a posrednici informacija – mediji u tome nam uopće ne pomažu. Danas se informacije vješto pakiraju pod bombastične i senzacionalističke naslove u svrhu zgrtanja čitatelja i pratitelja: „Profesor pretukao učenika!“ – a na kraju se u samom tekstu ispostavi da je srednjovječni -umjereno neurotični- profa zvekn'o jedan jedini mali šamar nemogućem adolescentu od učenika; ili: „Pet godina je radila ovo, a onda joj se dogodilo ono“ – a kad pročitaš, nit' je ona Bog zna šta radila, nit' joj se na kraju nešto posebno dogodilo… Neki opet obećavaju revolucionarno novo znanje ili otkriće: „Konačno riješen misterij Bermudskog trokuta!“ – ja pročitah, kad ono podmetnuli barem 10 godina staru teoriju o metanskim mjehurićima koja je isto tako prije barem 5 godina eksperimentalno opovrgnuta. Neki opet više idu na tajnovitost i buđenje znatiželje: „Nećete vjerovati što je ta i ta starleta uradila svome dragom tajkunu“… Tu je i cijeli niz ponuda ekspresnih rješenja za uobičajeno vrlo teške životne probleme: „Kako se u pet koraka obogatiti“, „Kako u četiri koraka pobijediti karcinom“ ili opet „Kako u tri koraka preboljeti bivšu/bivšeg“…
Svi ovi „neodoljivi“ naslovi se počesto pokazuju kao prevelika napast za našu ljudsku znatiželju, odnosno preciznije, nikog sad baš ne zanima ono sve, ali većina se negdje već upeca.
Na kraju dolazi do toga da mi više ne kontroliramo informacije, nego one kontroliraju nas. Odnosno, više ih ne biramo po važnosti i značaju za nas, nego one neumoljivo biraju nas. A gubitak kontrole je vrlo opasan, i tek on čovjeka dovodi do istinskih problema.
Tako je i s brojnim drugim područjima života. Npr., što čovjeku više rastu prihodi, to mu obično više rastu i prohtjevi. Tako se nerijetko dogodi da većina ljudi na kraju sklapa kraj s krajem: i onaj što zarađuje 3000 eura, jednako kao onaj što ih zaradi samo 300. Sve nas ovo vodi do važnog zaključka: o kojem god području života govorili, uvijek dolazimo do onoga da je u određenom trenutku itekako važno znati stati na loptu. Jednostavno, svekolika stvarnost je sklona dramatičnim enantiodromijskim obratima, ono kad se neko imanje iznenada okrene u neimanje, mogućnost u nemogućnost, sposobnost u nesposobnost… Manje je ponekad uistinu više…
Živimo u vremenu kad anksiozno-depresivni sindrom postaje skoro pa standard, a anksioznost upravo karakterizira snažna tjeskoba uz grozničav strah od gubitka kontrole nad sobom. Međutim, izgledno je da je ovaj strah od gubljenja kontrole zapravo nesvjesni strah zbog već izgubljene kontrole: Ne kontroliramo dobro svoje vrijeme, ne kontroliramo informacije, ne kontroliramo svoje prohtjeve, zahtjeve, apetite i požude … Popustili smo pred višestrukim društvenim izazovima bilo iz domene konformizma ili onih iz domene totalitarizma. Nemate se šta plašiti, sve je već izgubljeno, ali još uvijek se može uz nešto truda i dobre volje vratiti na svoje mjesto…
Samodisciplina
Završit ćemo sa autorom s početka ovog teksta – američkim psihijatrom Morganom Scott Peckom. Radeći godinama s najrazličitijim ljudima na kraju je pokušao popisati i predstaviti one osobine koje jednog normalnog čovjeka uistinu čine normalnim. Tako je nastala njegova najpoznatija knjiga, psihologijski bestseler „The Road Less Traveled“. Nemamo ovdje dovoljno prostora i vremena pozabaviti se sa svim osobinama normalnog čovjeka, nego ćemo se samo malo zadržati na prvoj osobini u knjizi – samodisciplini. Scott Peck obrazlaže samodisciplinu kroz četiri različita područja/dimenzije:
- Odlaganje zadovoljstva: Po ovome, normalan čovjek je onaj koji se zna odreći trenutačnog komfora radi nekog budućeg većeg dobra;
- Prihvaćanje odgovornosti: Ovdje se misli na prihvaćanje odgovornosti za svoja vlastita djela, jer prihvaćati odgovornosti za druge je većinom nezdravo, baš kao i samo neprihvaćanje iste („Da, uradio sam to i žao mi je“; neurotik će radije zanijekati „NIIISAAAM“ ili ono sofisticiranije „Vi ste to nešto krivo shvatili“);
- Posvećenost istini: misli se na iskrenost kako u riječima, tako i u djelima;
- Balansiranje: Ovdje se misli na upravljanje suprotstavljenim zahtjevima, s tim, premda nas riječ „balans“ može asocirati na sklapanje kompromisa, Scott Peck misli na nešto sasvim suprotno: u prirodi je normalnog čovjeka biti sposoban za određivanje prioriteta. On mora znati što je u njegovom životu broj jedan, što dva i tako dalje. S druge strane, kako se ono kaže: tko veli da voli sve, taj zapravo ne voli nikog i ništa.
Ovaj broj „4“ je moguće i ponajvažniji za našu današnju problematiku. Strah od nesvjesnog koji se počesto javlja zapravo je strah od konkretnog i vidljivog nesvjesnog – od nesvjesnog življenja ili opet, od samih nas. Mislimo da je u našem životu prioritet jedno, a prodangubimo onda cijeli dan na nešto sasvim drugo. Počeo radit, završio na kavi; počeo pisati izvještaj, završio na Face-u; mislio se vidjeti sa ovima, završio sa onima … itd. nažalost…
U Sarajevu, 24.10.2017.
M. B.
IZVORI:
http://psiholog.ba/mozak-se-ne-smije-zatrpati/