Samo jednostavna i kompaktna struktura može biti jaka struktura …
Svaki diktator živi u uvjerenju da je neizmjerno ljubljen od strane svoga naroda. Međutim, svaki diktator jednako je tako duboko zabrinut za vlastitu sigurnost. Deseci, pa i stotine naoružanih čuvara, veći broj dobro utvrđenih rezidencija, nekolicina predsjedničkih blindiranih kolona koje neprestano špartaju između njih, tako da nitko nikad sa sigurnošću ne zna gdje je on, osim par ljudi od najvećeg povjerenja. Tu je svakako i pokoji kušač jela i pića, za svaki slučaj da nešto nije zatrovano, a iza svega toga stoje sigurnosne službe koje se trude da spriječe svaku potencijalnu opasnost za diktatora - prije nego se i dogode. Tu se čak nađe pokoja vračara ili samozvani guru, kako bi zaštitili diktatora od kletvi i uroka, jer diktatori se skoro pa redovito plaše takvih stvari.
Pitamo se čemu tolika predostrožnost ukoliko te tvoj narod neizmjerno voli; ukoliko si uvjeren da bi te oni sumanuto štitili svojim tijelima? Ovdje očito udaramo na samu srž narcisoidnog poremećaja! Što si čovjek neutemeljeno daje veću važnost, s tim on postaje sve manje siguran u samog sebe. Obuzima ga prvo anksioznost, a zatim i prava paranoja. Nekako se dolazi do proturječnog stava: „Svi mi se dive, ali svi me i mrze“.
Psihologija ovdje počesto koristi sliku napuhanog balona. Što je balon napuhaniji, on je bliže svome pucanju. Strah koji se javlja od drugih zapravo je projicirani strah od samog sebe, tj. strah od skorašnjeg vlastitog „pucanja“. Druga teorija bi rekla da navedeni strah dolazi od stanovitih nutarnjih zaštitnih mehanizama koji nas čuvaju od navale zavodljivih nesvjesnih sadržaja. Po ovome bi anksioznost bila upravo brana od totalnog ludila. Međutim, kao takav, strah istovremeno ima i upozoravajuću ulogu. Po ovome bi duševna bol imala istovjetnu ulogu kao i bilo koja fizička bol: biološko upozorenje da nešto u nama ne funkcionira kako bi trebalo!
Izvor: 123rf.com
Samrtno proljeće
Možda i najtragičniji ljubavni roman ikad napisan ljudskom rukom – „Samrtno proljeće“ - mađarskog majstora Lajosa Zilahy-ja govori o mladiću, bogatom obrazovanom veleposjedniku koji iz provincije dolazi u Peštu s velikim političkim i životnim ambicijama. U zgradi, u kojoj živi, upoznaje prekrasnu Evitu, kći visokog vojnog časnika, u koju se ubrzo zaljubljuje. Priča se poprilično dugo drži u idiličnim okvirima: mladi, lijepi, bogati, uspješni, a ipak ono još uvijek neiskvareni, nadasve ludo zaljubljeni… No, zatim dolazi do naglog obrata. Poslije odmora, Evita nestaje; nit' se javlja, nit' dolazi. Mladić saznaje da ga ona zapravo nikad nešto nije posebno ni voljela, a da katastrofa bude potpuna, tijekom njezinog samostalnog odmora u igru je uletio netko drugi, i eto oni već sretni i zaručeni… Tu počinje emocionalno i svako drugo propadanje glavnog junaka. U moru alkohola, te između dvije partije karata on ubrzano uviđa koliko je slab i ništavan. Namjerno gubi, namjerno rasipa svoje imanje; mrzi ga, jer uviđa da ga je ono učinilo tako mekoputnim i nespremnim za život. Njemu je u životu sve bilo servirano, nikad se ni zašto nije morao boriti, pa kad se na kraju ipak trebao boriti, niti je mogao, niti znao. Sada se prisjeća svojih školskih drugova iz nižeg društvenog sloja… Nekoć ih je s prijezirom gledao kako iz svojih radionica i rudnika nakon posla prljavi svraćaju u lokalnu krčmu, ne bi li s kojom čašicom uspjeli razblažiti svoj vječito teški život. Međutim, sad im je u vlastitoj agoniji počeo zavidjet. Oni su se na vrijeme učili preživljavati na ovom trpkom svijetu, dok za njega više nije bilo nikakve šanse…
Jurodivi
S jurodivijima ovaj cijeli tekst pokušava poprimiti određeni zaokret. Oni predstavljaju potpunu suprotnost svim prethodnim likovima. Nastali su na prostoru carskog Bizanta, ali najvećeg traga će ostaviti u povijesnoj Rusiji. Ime im znači „Božje budale“ ili „sveti luđaci“. Teško ih je nazvati redovnicima; bolje reći da se radilo o proročkom pokretu. Živjeli su u najradikalnijem mogućem siromaštvu. Spavali su po štalama, hranili se otpacima, oskudno odjeveni, pa čak nerijetko i potpuno goli, izlažući nezaštićena pothranjena tijela okrutnim ruskim zimama. Tek im je ponašanje bilo priča za sebe… No, iza njihove prividne ludosti krilo se nešto puno dublje. Prividnom ludošću oni su zapravo raskrinkavali prividnu normalnost ovoga svijeta. Zanimljivo je da su oni bili izgledno jedini likovi od kojih je zazirao okrutni ruski car Ivan Grozni (1530.-1584.). Jedan od njih, imenom Nikola Salas ga je osobito volio „meziti“. Jašući na metli oko kićenog Kremlja, te izvodeći i brojne druge nepodopštine, nerijetko je znao počastiti cara raznoraznim uvredama, a nemilosrdni car se na sveopće zaprepaštenje bojao te lude. Nakon počinjenog masakra u Novgorodu, Salas je uspio uvjeriti cara (opet jednom ludom gestom) da ne počini isto i u Pskovu.
Umjesto zaključka
Ovaj mali, moguće naizgled nepovezani tekst, pokušava biti svjedokom svoga vremena. Živimo u poprilično narcisoidnom periodu povijesti. Počesto nas sve obuzima zamisao o velikoj vlastitoj važnosti i neponovljivosti. Uvjereni smo da zaslužujemo više, da možemo više, da je život nepravedan prema nama. Nerijetko govorimo da volimo sve ljude na svijetu, ali istovremeno kao da nemamo povjerenja u nikoga. Ne vjerujemo u suradnju i zajedništvo jer ne vjerujemo u ljude, ali dovoljno ni u sami sebe. Očekujemo neki vanjski zaokret, neku posebnu priliku, namjesto da mijenjamo sebe. Što bi se mijenjali kad se osjećamo savršenima, a opet, ako smo toliko savršeni zašto nas onda nagrizaju neraspoloženje i tjeskoba? Gdje god su prevelika očekivanja, tu je uvijek i znatna opasnost raspadanja na komadiće koji se više nikada neće moći adekvatno posložiti. Treba se smiriti i malo poniziti. Samo jednostavna i kompaktna struktura može biti jaka struktura …
U Sarajevu, 6.10.2017.
M. B.