Osobno shvaćanje bismo mogli identificirati kao jedan od najviše podcijenjenih psihosocijalnih problema. Radi se o onom neugodnom osjećaju potištenosti, posramljenosti i odbačenosti uslijed neke primljene kritike, a koja po sebi može biti posve dobronamjerna.
Američka terapeutkinja i stručnjak za obiteljske i poslovne odnose - Elayne Savage smatra da uzroke preosobnog shvaćanja treba tražiti u čovjekovom djetinjstvu. Navedeni osjećaj je izgledno povezan s nekim roditeljskim inhibicijama i zabranama, kao i s našim djetinjim reakcijama na sve to.
Odatle bi se moglo krenuti i s dubljim psihološkim analizama. Prema Freudu, cjelokupni čovjekov psihološki razvoj je takoreći povezan s pokušajima našeg Ega da se izbori s pritiscima nesvjesnog hirovitog impulsivnog Ida – s jedne strane, te glasa odgojitelja (Superega) koji sadrži sve nametnute društvene konvencije, običaje i zabrane – s druge strane. Pronalazak ravnoteže između ovih suprotstavljenih zahtjeva je upravo ono što će psihički zdravu osobu činiti zdravom, kao što je i nedostatak ravnoteže ono što će neurotičnu osobu činiti neurotičnom.
Za preosobno shvaćanje bi se baš moglo reći da gotovo uvijek stoji u vezi s nekim nedostatkom ravnoteže u osobnom životu. Npr., ljudi su skloni ovakvim preosjetljivim reakcijama ako se dovodi u pitanje nešto u čemu su vrlo stručni. Ciceron –između ostalog i profesionalni govornik- reče da je govornik sličan lijepoj ženi: naime, oboje su vrlo tašti. Ako pogledamo malo bolje, govornik je uložio puno truda u svoju vještinu, baš kao što se i lijepa žena u svojem trudi. Dakle, tamo gdje postoji jedno iznimno ulaganje psihičke energije u neku aktivnosti ili sposobnost, tu će izgledno biti i dosta osobne osjetljivosti. Međutim, isto tako i sasvim suprotno, preosobno shvaćanje se javlja tamo gdje se uložilo premalo psihičke energije. Ljudi su redovito preosjetljivi vezano za ono područje života gdje su izgubili kontrolu. Tako će se alkoholičar redovito ljutiti ako mu se prijateljski kaže da je to ipak malo previše pića za jednu jetru ili korpulentna osoba će burno reagirati ako joj se s najboljom namjerom kaže da bi trebala malo „probušiti kašiku“. Dakle, osjetljivost osobnog shvaćanja dolazi najčešće tamo gdje je ili previše ili premalo kontrole, odnosno, premalo ili previše investiranja psihičke energije.
Izvor: 123rf.com
Posao prvi strada
Premda će se članovi neke obitelji morati često susretati i boriti s problemom preosobnog shvaćanja, u obitelji se obično sve ovo nekako i prebrodi. Ipak se tu radi o snažnim emotivno-krvnim vezama kao i o čvrstoj navici zajedničkog života. S tim u vezi je i došlo do toga da se problem preosobnog shvaćanja danas promatra prvenstveno kao poslovni problem. Kolegijalne veze su puno slabije od onih obiteljskih, te se tako nerijetko dogodi da je i jedna jedina dobronamjerna kritika posve dovoljna da zapečati neku poslovnu suradnju ili relaciju.
Međutim, i na obiteljskoj razini navedenu problematiku ne bi trebalo olako shvaćati. Premda su obiteljske veze po sebi jake, ishitrena kritika kao i preosjetljiva reakcija na nju su nešto što dugoročno ubija ideale ljubavi. U trajno napetim okolnostima ljubav za čovjeka definitivno prestaje biti božanska veličina te se promeće u lukavu obmanu prirode što nas zavede mlade i naivne.
Preosobno shvaćanje i vjera
Tamo gdje se stvari preosobno shvaćaju i doživljavaju, tu će se Bog uvijek više shvaćati kao djelatni, a ne kao svršni uzrok, odnosno, neće Ga se promatrati kao ontološkog pokretača i temelj svekolike stvarnosti, nego prije kao sveprisutnog „deus ex machina“ koji izravno, direktno i samovoljno započinje te završava svaki konflikt i situaciju u našem životu.
Tu opet nekako stižemo do onoga da korijene preosobnog shvaćanja treba tražiti u čovjekovom djetinjstvu, u onoj kontraverznoj djetinjoj situaciji koju -s jedne strane- karakterizira velika povlaštenost i neodgovornost za vlastite postupke, kao i posvemašnja bespomoćnost i nadzor – s druge strane. Dijete u nama –i dan danas u odrasloj dobi-. od drugih uvijek očekuje ono najbolje, ali se istovremeno boji njihovog fokusa i kritike, miješajući ih izgledno s prevelikom roditeljskom pažnjom i brigom.
U tom smislu, i u teološkom kontekstu možemo govoriti o dvije posve različite slike Boga: o djetinjoj slici moćnog starca nebesnika, te o zreloj slici posve nevidljivog i otajstvenog Boga, s kojim smo ipak povezani po svojoj nutrini, odnosno, „srcu“. Dijete nema drugog izbora do li pokušati ostvarivati svoje želje preko drugih ljudi – prvenstveno svojih roditelja. S druge strane, odrasla zrela osoba zna da je prvenstveno odgovorna sama za sebe, pa tako i neće davati uvijek previše značenja onome što misle drugi ljudi.
Umijeće davanja i primanja kritike
Na početku smo rekli da je problem preosobnoga shvaćanja jedan od najviše podcijenjenih psihosocijalnih problema. U suštini, velika je mudrost kako ispravno dati, ali također i od drugih primiti kritiku. Glede davanja, definitivno bi se trebalo držati onog Pascalovog poučka koji nalaže da bi svaku kritiku ponajbolje bilo započeti nekom pohvalom: čovjeku prvo dati do znanja da ga cijenimo, da prepoznajemo njegove kvalitete kao i dobra ostvarenja i zalaganja, a zatim reći i ono što nas smeta ili što jednostavno smatramo da bi moglo i trebalo biti bolje. U suštini, ovo i jest jedini način da netko u potpunosti te bezbrižno i prihvati tuđu kritiku. Ne prihvaćam ni jedno zlo o sebi ukoliko se ne prizna i ono dobro o meni!
S druge strane, ako u međuvremenu doživimo i onu neku nezgrapnu i loše formuliranu kritiku, i u njoj se ipak na kraju može pronaći ponešto pozitivno i konstruktivno. U takvoj situaciji najbolje je pustiti da nas prođe onaj prvi negativni nalet emocija, a zatim se čisto racionalno pitati ima li to što smo čuli uistinu neke veze s nama samima? Ovako gledajući, vrlo ćemo često shvatiti i da je ona naizgled negativna kritika u svojoj biti zapravo bila pozitivna. Istina je uvijek istina, premda počesto dolazi u ružnom pakovanju.
U Sarajevu, 23.09.2017.
M. B.