„Razmišljati je teško. Zato ljudi većinom sude“ (C. G. Jung). Sudeći, često smo uvjereni da razmišljamo. Međutim, svakodnevni ljudski sudovi po sebi više spadaju u područje afektivnog i nesvjesnog. Stvarnost je i suviše kompleksna da bi smo za sve svoje probleme na kraju optužili samo jednog čovjeka ili samo jednu organizaciju. Istinsko rješavanje problema po sebi predstavlja složenu disciplinu koja uključuje osobni napredak i timski rad.
Stvarnost je po sebi vrlo kompleksna i dramatična. Čovjek započinje svoj život kradući kalcij iz majčinih kostiju (prenatalna faza), a kad se rodi, već samim disanjem i održavanjem tjelesne temperature na standardnih 37˚C doprinosit će povećanju sveukupnog kaosa. Naime, termodinamički gledano, toplotna energija je nesređeni oblik energije i tu dolazimo do famoznog načela entropije koje sugerira da kaos unutar jednog termodinamičkog sistema može biti uvijek samo veći i veći, a nikada manji. Reklo bi se, radeći čak i neke sasvim dobre stvari, nesvjesno ostavljamo iza sebe i neke nepredviđene loše posljedice. Dokaz za to je aktualna ekološka situacija, kao i sve vidljivije klimatske promjene. U bližoj prošlosti vjerojatni nitko nije svjesno „rezao granu na kojoj sam sjedi“. Ljudi su mislili na napredak, no, danas znamo da i napredak ima svoju cijenu. Stoga treba tražiti solucije koje su nježnije za društvo i okoliš. A za to treba puno istraživanja i razmišljanja.
„Problem solving“ (rješavanje problema) predstavlja složenu disciplinu koja zahtjeva jako mnogo rada, kako onog individualnog, tako i o onog zajedničkog – timskog. Danas postoji dosta različitih modela rješavanja problema, a možda je najpoznatiji tzv. „IDEAL“ model, osmišljen od strane Bransford & Steina 1984. godine.
Korak po korak
Navedeni model sugerira da bi prvo trebalo identificirati sam problem, a to svakako ne mora biti netko ili nešto tko me i što me najviše nervira. Tako bi smo lako skliznuli u spomenuto afektivno područje – područje površnog svakodnevnog suda. Tome nasuprot, prema Bransford & Steinu ovdje bi trebalo odrediti specifičnu razliku-raskorak između onoga što nam se događa i onoga što očekujemo. Unutar te razlike se obično skriva i sam problem.
S drugom točkom, stvari postaju složenije. Definiranje problema pretpostavlja opsežnu analizu istoga. Kad, što, koliko i zašto nam se nešto događa? Pod kojim vidom i koliku nam štetu nanosi?
Iz ovoga slijedi razvoj plana rješenja (3.): Ovo je možda i najkompleksniji dio. Prvo moramo odrediti što s rješenjem želimo postići? Ne primjećujemo li nažalost često u praksi kako neki ljudi kao da ni sami ne znaju što žele? To se ustvari događa svima nama, s tim da to puno bolje primjećujemo kada se radi o drugima. Kad konačno shvatimo što želimo trebali bi smo odabrati najbolje rješenje, jer vjerojatno će nam u međuvremenu više njih pasti na pamet. A koje je najbolje? Pa ono koje se čini dovoljno jednostavnim i ostvarivim, a obećava ponajbolje rezultate. Konačni plan bi onda trebalo detaljno razraditi, pri tomu sagledati troškove, vremenske rokove, potrebne ljudske resurse, pokušati odrediti moguće rizike i sl.
Zatim bi trebalo pristupiti implementaciji rješenja (4.). Pod ovom točkom je najvažnije imati odgovarajući nadzor i kontrolu nad samom implementacijom, jer stvari se uvijek mogu početi odvijati mimo naših zacrtanih želja i planova.
Na kraju dolazimo do evaluacije rješenja (5.). Pod ovim se misli na procjenu ostvarenog rješenja: što je u konačnici postignuto; pod koju cijenu; odgovara li to našim početnim planovima; postoje li neželjeni efekti i sl.? Tek tada ćemo definitivno znati jesmo li našli optimalno rješenje ili ipak treba tražiti neko novo? Možda čak dođemo do zaključka da je početna situacija bila najbolja te da ništa ne treba dirati. Ali čak i u tom slučaju, došli smo do kakvog-takvog rješenja. Barem ćemo znati da stvari jednostavno treba prihvatiti onakvima kakve jesu, te da se zbog cijele situacije ne trebamo brinuti.
Lijenost kao izvor svih zala
Albert Einstein reče da ukoliko želimo riješiti neki problem prvo ćemo morati promijeniti logiku koja nas je do njega i dovela. Kako već rekosmo, disciplina rješavanja problema je vrlo složena, i ona uvijek zahtjeva nesebičan i požrtvovan rad na sebi. A u tom radu ćemo zatim najvjerojatnije shvatiti kako tu ipak ne možemo sve sami, te da nam je potrebna pomoć drugih. No, da bi se s drugima uspješno radilo, obično se prvo mora poraditi nešto i na samim međuljudskim odnosima. Timski rad ne trpi veliki broj besmislenih trzavica i uvijek traži pozitivnu atmosferu i relacije.
Teško i komplicirano ovo – reklo bi se. Međutim, čini se da na kraju i nemamo bolje alternative. Tko neće ovako aktivno, kreativno i požrtvovano, uvijek mu ostaje lijenost sa svim svojim nelogičnostima i zlima. Najlakše je svu krivicu prebaciti na nekog drugog: šefa, političara, stranku, naciju, vjersku organizaciju, građanski pokret … Ali, barem smo se mi na ovim prostorima mogli uvjeriti koliko je jedna takva logika u konačnici neučinkovita i destruktivna … Čak toliko da su –nažalost- u međuvremenu mnogi zaključili da je najbolje moguće rješenje pobjeći odavde glavom bez obzira.
U Sarajevu, 8. 6. 2017. godine
M. B.