Nalazite se ovdje: NaslovnicaTemeTeologijaGranična pitanjaO snovima, malodušnosti i adaptivnosti …

O snovima, malodušnosti i adaptivnosti …

Čovjek se počesto zna prepustiti malodušnosti jer nije sve ispalo kako je on zamislio. Nekad joj se zna u potpunosti predati i godinama, pa čak i decenijama. A od svega toga nema baš ništa. To se moguće događa i zbog toga što u životu nismo primali dovoljno poticaja za fleksibilnost i adaptivnost. Ljudska kultura je prepuna zadrtih junaka koji uporno tjeraju po svome. Ne prilagođavaju se nikomu i ničemu i sve bi prilagodili sebi, no to je tragičan put.

Svi mi imamo svoje snove. Pod ovim ne mislim toliko na ono što izroni na površinusvijesti tijekom spavanja, nego prvenstveno na one dnevne snove, velike planove i maštanja. Ovo je duboko intimno područje i rijetko o tome pričamo. Svjesni smo da su ti snovi smioni i veliki i bojimo se da ne ispadnemo megalomani u očima drugih. Tako nailazimo već na prvu veliku preprekupred našim snovima. Nerazvijena društva -nažalost poput našeg- ne trpe velika osobna dostignuća; ne trpe čak ni veliku osobnu sreću. Društveni pritisak nas pokušava ugurati u osrednjost pod geslom „'Ta ćeš ti…“? Tako se nerijetko desi da veliki snovi budu srezani u samom startu. Ostaju zaglavljeni u nama, a mi zatim najčešće očekujemo da će se ovi ostvariti nekako sami od sebe. Možda se dogodi čudo, a možda se dogodi i to da netko drugi na sebe preuzme našu odgovornost. Zna se ovo dogoditi, i jedno i drugo, ali moramo priznati, poprilično rijetko.

Uvijek ispadne drugačije …

Recimo da smo se ipak odvažili slijediti svoje snove. Početni društveni pritisak će s vremenom oslabiti i na kraju uminuti … valja samo biti uporan, jer velike oluje nikad ne traju odveć dugo. No, tu ćemo se onda morati suočiti s drugom velikom preprekom. Naime, stvari na kraju ispadnu uvijek nešto drugačije nego što smo ih izvorno bili isplanirali. To specifično iskustvo svi već imamo, i naravno, ono ne mora biti nužno negativno, nego stvari jednostavno na kraju ispadnu manje ili više drugačije. Treba se recimo prisjetiti nekih svojih očekivanja prije polaska u odabranu školu, na fakultet ili neko željeno putovanje … Na kraju shvatimo za ono što smo mislili da će biti lako, u stvari bude jako teško, ali isto tako, dogodi se mnogo i nekih dobrih stvari i susreta koje izvorno uopće nismo pretpostavljali.

Zašto se ovo događa? S jedne strane, plaćamo danak našem apstraktnom načinu razmišljanja. Mi svojom glavom nikada ne možemo zahvatiti cjelinu stvarnosti, nego razmišljamo na način da kalkuliramo s nekim datostima koje smatramo bitnim, dok sve ono što smatramo akcidentalnim (sporednim) jednostavno apstrahiramo (odbacujemo, zanemarujemo). Tu treba pridodati i koju logičku pogrešku – malo tko ih nema, ali i ispriječenost tuđih planova. Jer tako to ide s ljudima: nakon početnog malicioznog „'Ta ćeš ti?“, kad shvate da od nas ipak nešto ima, doći će ono „IMT“ – „Ima li mene tu“?

Dodatni razlog distorzije planova bi mogli tražiti u onome što se naziva analogia entis. Za Platona je analogija bila najljepša od svih veza, „ono što povezuje, posreduje, što stvara jedinstvo i povezanost u stvarnosti. Ta sredina dodjeljuje ekstremima pripadno im mjesto i povezuje ih. Analogija je ovdje dakle kozmički strukturalni princip.“[1] No, analogija je po sebi dijalektička veza koja istovremeno podrazumijeva međusobnu sličnost i otuđenje stvari. Jednostavnije rečeno, priroda se služi sličnim stvaralačkim obrascima, ali nikada identičnima! Valjda tu treba tražiti i onu spomenutu čovjekovu imanentnu sposobnost odstupanja, kao i improvizaciju izvornih planova. Mislio si jedno, i naravno da si na kraju napravio nešto drugo – ta nas pomisao uznemirava, međutim, ona je posve prirodna. Čovjek je zapravo jedino biće u prirodi koje počesto inzistira na identičnosti. Voli proizvoditi po kalupu, voli kad se drugi ponašaju upravo onako kako on očekuje, napose, voli kad sve ispadne baš onako kako je on zamislio i ljuti se kad ne ispadne, a kako već rekosmo, obično ne ispadne …

Loši tragični momci

Varijacije unutar ostvarenih planova počesto mogu biti tolike da čovjek zapravo ozbiljno počne sumnjati da li mu se sve to skupa uopće isplatilo? Budisti su otprilike u tom smislu na kraju zaključili kako su želje i snovi glavni izvor bola u našem životu te da je na kraju najpametnije ništa ne željeti. Ustvari, kao jedina legitimna želja na kraju ostaje ona želja za nutarnjim mirom. Međutim, ni nju samu nije tako lako dohvatiti. Odnosno, i potraga za nutarnjim mirom na kraju rezultira nekim nepredviđenim varijacijama – inače, odlično opisano u Hesseovom „Sidarthi“. No, ovo se svakako tiče i ostalih religioznih i duhovnih nacrta. Kuda god krenuli morat ćemo se nositi s varijacijama, iznenađenjima i nepredviđenim situacijama. Reklo bi se, ništa strašno ukoliko je čovjek dovoljno fleksibilan, adaptivan i otvorena duha.

Tree

Slika 1: Primjer uspješne adaptacije biljnog života u urbanoj sredini - drvo koje raste na kamenim stepenicama.

O potonjemu svjedoči i cjelokupna evolucionistička ostavština. U dalekoj prošlosti „braća“ sisavci su dugo živjeli u sjeni kršnih dinosaurusa. Stoga su se većinom skrivali od njih po gustim šumama i grmlju. No, kad je prije 65 milijuna godina golemi asteroid tresnuo kod meksičkog Yucatána, pravila igre su se preko noći promijenila. Više nije važilo tko je veći i jači nego tko se bolje adaptira na iznimno teške postapokaliptične životne uvjete i okolnosti, a tu su se sisavci pokazali iznimno boljima, i zato smo danas tu gdje jesmo, dok dinosauruse, tj. ono što je ostalo od njih, tu i tamo znanstvenici danas malo po potrebi sastružu sa stijena … za muzeja da se nađe …

I to bi se onda uvijek trebalo imati na umu: svakodnevnica počesto pripada siledžijama i nasilnicima, no sveukupni pobjednici povijesti jesu oni fleksibilni i adaptivni.

Čovjek se počesto zna prepustiti malodušnosti jer nije sve ispalo kako je on zamislio. Nekad joj se zna u potpunosti predati i godinama, pa čak i decenijama. A od svega toga nema baš ništa. To se moguće događa i zbog toga što u životu nismo primali dovoljno poticaja za fleksibilnost i adaptivnost. Ljudska kultura je prepuna zadrtih junaka koji uporno tjeraju po svome. Ne prilagođavaju se nikomu i ničemu i sve bi prilagodili sebi, no to je tragičan put. Ako si želimo dobro, onda uvijek moramo raditi na obuzdavanju malodušnosti te na jačanju adaptivnog i fleksibilnog razmišljanja i raspoloženja.

U Sarajevu, 23.05.2017.

M. B.



[1]W. KASPER, Bog Isusa Krista, Đakovo, UPT, 1994., 155.

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 343 gostiju i nema članova online

Idi na vrh