Istinske vrijednosti nikad ne progone čovjeka; one čekaju da budu prepoznate!
Istražujući danas nešto, te prikupljajući materijal za novi članak na temu ljudske slobode, slučajno naiđoh na jedan izuzetno dobar članak o životu i djelu Ericha Fromma. Erich Fromm (1900-1980.), američko-njemački psihoanalitičar je po sebi svakako vrlo zvučno ime u svijetu humanističkih znanosti, ali eto, nekako mi je u dosadašnjem radu bilo promaklo da se ozbiljnije pozabavim s njegovim opsežnim djelom … tu i tamo poneki fragment i citat, i ništa više od toga …
Zatim se sjetih da sam na sličan „slučajan“ način pronalazio i druge izuzetne mislioce: Berdjajev, Foucault, Girard, Watts, Pasternak i brojni drugi … Različita imena, različite priče i sudbine, različiti stvaralački opusi … No, o nakraj svega toga ciljam na onaj specifični ljudski i misaoni profil koji doduše nikada nije bio posebno progonjen, ali isto tako, koji nikada nije bio posebno ni nametan od strane velikih moćnih ideološko-doktrinarnih društvenih mehanizama i poluga vlasti i moći. Suviše fluidna misao da bi ju se nametnulo, opet i suviše eterična da bi ju se zbog nečega posebno progonilo. U tom smislu, spominjemo i onu čuvenu zgodu s Pasternakom i Staljinom: Tamo nekad, u sovjetskoj Rusiji, u jeku staljinističkih čistki, slijepo poslušni režimski pripuzi preporučiše nemilosrdnom vođi da bi trebalo smaknuti i toga buntovnog pisca Borisa Pasternaka. Staljin je tada kažu svojim brundavim lijenim glasom samo procijedio: „Ostavite tog sanjara na miru“ (po drugoj verziji „ludu“)! To svakako ne znači da su sankcije bile u potpunosti mimoišle velikog pisca, ali usprkos svemu tome uspio je na koliko-toliko miran i dostojanstven način proživjeti svoj plodni život do samoga kraja. Uglavnom, veliki diktator u uzvišenom misliocu nije uspio prepoznati za sebe prijetnju, jer ovaj to nije ni bio, premda je u pravilu bio kritičan. No, nije ni svaka kritika ista, jer postoji kritika iz uzvišene ljubavi, a postoji i ona kritika iz prizemne mržnje, zavisti i koristoljublja.
I bez ovog prethodnog, odlika istinskih vrijednosti je da one nikada ne progone čovjeka, nego strpljivo čekaju da budu prepoznate i prihvaćene. To je zapravo stav i plod istinske ljubavi. U Pavlovom „Himnu ljubavi“ između ostaloga se kaže: „Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva …“ (1 Kor 13,4-5). Dakle, istinske vrijednosti svakako egzistiraju u ritmu prave ljubavi … S jedne strane, one se ne nameću niti bahato hvastaju, ali s druge strane, one su uvijek tu i čekaju, baš kao što ni prava ljubav nikada ne prestaje (r. 8).
Nasuprot ovome, mogli bi smo se pitati pa kako onda prolaze sve te nametnute stvari u našemu svijetu i životu, počevši od bjesomučnih reklama što nas svakodnevno šikaniraju potjerom –kako to već jednom Srećko Puntarić saže na tragikomičan način – „kupuj, telefoniraj, zabavljaj se; kupuj, telefoniraj, zabavljaj se …“!? Ajd dobro, reklame su još i općeprihvaćeno iritantne, ali puno je toga što sugerira kako ljudi ponekad uistinu vole biti progonjeni, baš kao što ponekad -u najboljoj maniri pećinskog lovca- vole druge progoniti.
Bilo da voli progoniti ili biti progonjen, i o čemu god se pri tome radilo, čovjek pokazuje da generalno ima velikih problema s poimanjem i prihvaćanjem kako svoje osobne slobode, tako i slobode drugih ljudi. Sigmund Freud reče da većina ljudi ne želi slobodu, jer sloboda znači odgovornost, a većina ljudi se upravo užasava odgovornosti. Zar ne žele slobodu? Pa svakako da žele, ali onu slobodu u kojoj će i za koju će netko drugi preuzeti odgovornost, a to će onda na kraju biti samo nečija tuđa sloboda, a sviju ostalih ropstvo! Svakako da taj sitni, ali bitni detalj nije mogao promaći cjeloživotnom istraživaču ljudske psihe: slobodan je samo onaj tko preuzima odgovornost za svoje djelovanje. Bez toga jednostavno ne ide.
Nadovezujući se na prethodno ujedno zaključujemo za sada: istinske vrijednosti imaju nešto zajedničko sa istinskom ljubavlju, baš kao što ova potonja računa sa istinskom slobodom. Na kraju, čovjeku se čuvati svega onoga što ga progoni, baš kao što mu se čuvati i svega onoga što se pred njim aktivno skriva. Skrivanje je tek izokrenuta potjera, upravo kao što raznorazni čupavi zubati stvorovi u svojim jamama i humkama strpljivo čekaju da ih plijen sam pronađe! I prvom, i drugom nasuprot: za istinu se od davnina govori da je „svugdje oko nas“. Ne očekujte da će vas progoniti i nametat se jer ona poštuje i svoju i vašu slobodu. Ali kad budete uistinu spremni za nju, lako će te je naći i prepoznati!
U Sarajevu, 07.05.2017.
M. B.