„Svi se rađamo za ljubav. Ona je načelo egzistencije i njezina jedina svrha.“ Da, svi se rađamo za ljubav, ali kroz odrastanje kod nekih se izgubi tijekom života ta upućenost na ljubav.
„Što je život bez sjaja ljubavi?“ – pitanje je koje sam nedavno čula. Nakon nekog vremena razmišljanja odgovor je glasio: „ništa!“ I čvrsto vjerujem u to.
Ne mislim pri tome na čudne „devijacije“ i slično koje se nazivaju ljubavlju. Mislim na pravu, istinsku ljubav koja je nesebična, koja prašta, koja voli drugoga zbog njega samoga...
Ipak, da bi došli do te razine, potrebno je zavoljeti samoga sebe (ne u egoističnom smislu), jer ne možeš dati nešto što ni sam nemaš. To jednostavno ne ide...
Za nju smo stvoreni
Engleski državnik i pisac Benjamin Disraeli je rekao: „Svi se rađamo za ljubav. Ona je načelo egzistencije i njezina jedina svrha.“ Da, svi se rađamo za ljubav, ali kroz odrastanje kod nekih se izgubi tijekom života ta upućenost na ljubav.
Ponekad, u tramvaju, mogu se čuti razgovori kako tinejdžera tako još više odraslih ali i starijih ljudi. Jedno im je zajedničko – jako rijetko možete čuti kako netko priča o nesebičnosti, ljubavi i praštanju. Nažalost, mladi uče iz onoga što ih okružuje, a tu vrijedi samo jedan zakon – što više imaš materijalnoga, to si bolji čovjek... A nitko da se zapita je li to uistinu tako? Jesam li bolja ja ili onaj što je dao od svoga viška ili onaj prosjak što je dao za poplavljena područja ono malo novca što je isprosio za hranu i tu večer i jutro sutradan ostao bez obroka kako bi neko dijete imalo obrok? Tko je više ljubavi pokazao?
Što je s djecom?
Često pogledam oko sebe u nevjerici... Roditelji koji jedva spajaju kraj s krajem, koji su u kreditima ili dugovima, ali moraju naći način da djeci kupe najnoviji i najskuplji mobitel, jer u protivnom dijete će jednostavno biti odbačeno od društva u školi i izrugivano (govorimo o nižim razredima osnovne škole, a o višim da i ne pričamo). Pitam se je li i nas to čeka za nekoliko godina s našim djetetom ili će nekim čudom se sve to promijeniti? Odgovor ne znam.
Osim toga, što djeci predstavljamo i koga za uzore? Iskreno, ne sjećam se da sam čula vlastitim ušima kako netko dijete odgaja tako da mu ili joj pokušava „usaditi“ kako je najvažnije mjerilo ljubav. Žalosno je to... A iz ljubavi smo stvoreni i za ljubav rođeni...
Po čemu će nas pamtiti?
Imala sam tu „privilegiju“ da dobijem osuđivanje i napadanje zašto nemam „veliki stan u metropoli, dobro auto i dosta novca na računu u banci“. Znam i što znači odbacivanje zbog toga. Poznat mi je i osjećaj manje vrijednosti tada...
Ali, imam tu sreću ili nazovimo to kako god da mogu se izdići iznad svega toga i odmahnuti rukom na sve te nastaviti dalje svojim putem. Ne, ne mrzim, ne zamjeram ništa. Zapravo – takve ljude žalim. Jer, nisu svjesni da će kad tad se morati susresti sa samima sobom i iskreno odgovoriti sami sebi na mnoštvo pitanja, uključujući i ono „po čemu će me pamtiti kad odem?“ Jer u tom trenutku neće biti važno ni nekretnine, ni novci ni auto. U tom trenutku odgovor je samo „ljubav“. I kad stanemo pred Boga, hoće li nas suditi po imovinskoj kartici ili po ljubavi i djelima? Mislim kako odgovor na ovo pitanje znamo svi.
Kad krenemo pred Njega, iza nas će ostati naša djela, ljubav. Ništa drugo. I po tome će nas se sjećati kad odemo jednog dana. Ni po čemu drugome. Jer, samo ljubav ostaje...