Skupe naočale bez okvira. Izvještačen pogled ozbiljnog čovjeka. Iznad glave logo stranke. Tri slova. Uvijek tri slova. Ima nešto magično u broju tri...
Gleda štand. Tri djevojke. Studentice. Uredno našminkane. Nasmiješene. Dijele nešto. Priđe bliže. Uzme. Pod rukom osjećaj skupog papira. Kvalitetnog. Masnog. Nije kao novinski papir. Ili papir za školske knjige. Skuplji je. Kvalitetniji. Ugodniji za oko i ruku. Gleda lice. Skupe naočale bez okvira. Izvještačen pogled ozbiljnog čovjeka. Iznad glave logo stranke. Tri slova. Uvijek tri slova. Ima nešto magično u broju tri. Nije prije mislila na broj tri. Ispod glave preko skupe kravate kratak tekst. Kao reklama. Kao poruka koja se mora usjeći u pamćenje. Razmišlja o porukama. Mnoge je vidjela zadnjih dana. Zajedništvo. Patriotizam. Država. Domovina. Narod. Radna mjesta. Ekonomija. Profesionalnost. Poštenje. Korektnost. Građanin. Naprijed. Budućnost. Europa. NATO. Investicije. Ulaganje. Fondovi. Obrazovanje. Pitala se je li ovaj sa slike razumije i jednu od tih riječi? Njihov smisao? Njihovu težinu? I on je imao magičnu riječ. S unutarnje strane masnog i skupog papira. Nekoliko nasmiješenih lica. Mladih. Neki su glumci. Profesionalni. U sredini on. Malo ležerniji stil i gluma iskrenog osmijeha. Slogan od dvije riječi. Samo zajedno. Zajedno? Kuda? S kim? Kome? Samo zajedno! S njim?????? Nije razumjela ljude oko sebe. Niti one koji su stajali oko nje. Prigovaraju. Zaposlio ženu. Zaposlio sina. Zaposlio nevjestu. Zaposlio svu rodbinu. Neki bacaju skupi papir. Gaze po njemu.
Uzima mikrofon. Nije uvijek ugodno. Ali mora se živjeti. Platiti račune. Kupiti hranu. Jedan stariji gospodin. Otmjena držanja. Pristojno odjeven. Postavlja pitanje. Gleda u nju. Gleda kameru. Neće na izbore. Sve lopovi. Kradljivci. Varalice. Fašisti. Nacionalisti. Lažni ljevičari. Ljut je. Za nas nije demokracija! Nama treba monarhija! Nama treba diktatura! Ljutito upire prstom u štand. Sramota! Mlade iskorištavati ovako! Pogotovo djevojke! Treba da ih bude sram! Odlazi psujući nešto sočno kandidatu sa skupim naočalama i glumljenim osmijehom.
Čovjek srednjih godina prilazi štandu. Raspituje se. Kupuju li glasove? On svoj prodaje. Zna da nije nešto, ali glas je glas. Djevojke odmahuju glavom. One ništa ne znaju. Samo dijele materijale. Usmjerava mikrofon prema njemu. Što misli o izborima hoće li izići glasati sutra? Izbori? Prezrivo gleda u kameru. Banda je već podijelila fotelje i pare. Nema se tu šta odlučivati. Prodaje glas. Čuo da neki kupuju glasove. Njegov glas vrijedi para. Tko da pare za njega će glasat. Čuo za ovoga da je lopov i kriminalac. Mislio da je štand za kupovinu glasova. Razočarao se. Dijele slike. Šteta papira. Skup i mastan papir. Šteta. Toliko papira potrošeno nizašto.
Izvor(foto): 123rf.com
Dvojica mladića prilaze štandu. Pozdravljaju djevojke. Znaju se. S fakulteta. Zajedno studiraju. Jednom od njih već duže vremena se sviđa ona što stoji pored velikog plakata glavnog kandidata za predsjedništvo. Nešto razgovara s njom. Govori kamermanu da snima. Simpatični su. Oboje. Zbunjeni. Ne znaju što će s rukama. Prvi spoj. Prvi izlazak. Puno je toga u igri. Možda cijeli život. Možda cijela budućnost. Prilazi drugom mladiću. Hoće li na izbore? Na izbore? Mladić vedro gleda u kameru. Nasmijan. Misli da je ovo reality show. Nešto kao Farma, Parovi ili Veliki Brat. Pokušava biti frajer. Ma kakvi izbori. Nije to za njega. Ima pametnija posla. Ne bi ni došao. Dopratio jarana da pita djevojku hoće li s njim večeras na koncert. Jala brat i Buba Corelli. Rasturaju. Bruka para. Zvijeri od auta. Nema pojma tko je kandidat na slici za predsjedništvo. Ne prati politiku. To je ofirno. To je za penzionere. Odlaze. Djevojke prilaze trećoj. Šta joj rekao? Hoće li ići s njim na koncert? Čestitaju joj. Baš je fin momak. Vodi je na koncert.
Muškarac i žena prilaze štandu. Nadmeno. S visoka. Uzimaju letak. Djevojka im se nešto trudi objasniti. Gledaju je prezirno. Prilazi s mikrofonom. Hoće li izići na izbore? Neće. Imaju be-ha državljanstvo. Ali neće. Kod njih u Americi se zna što je demokracija. Kod njih u Americi imaju visoku svijest o demokraciji. Tamo redovito glasaju. Uvijek. Tamo je to važno. Patriotizam. Američki. On glumi američki naglasak dok govori na domaćem jeziku. On je republikanac. U Americi uvijek glasa. Ovdje neće. Nemaju za koga. Tu su na odmoru. U prolazu. Nemaju za koga glasati. Lopovi. Kriminalci. Fašisti. Nacionalisti. Komunjare. I ovaj u skupom odijelu i na masnom papiru je lopov. Slogan mu je glup. Van svake pameti. Čuj samo zajedno? A ja ublehe! Koga on to pravi budalom????? U Americi ne bi dogurao ni do čuvara lifta u Bijeloj kući, a ovdje se kandidira za predsjedništvo. Odlaze. Kamerman gleda zbunjeno u nju. Da siječem? Ipak ide večeras uživo u udarnom terminu? Sijeci. Nećemo prikazati prilog. Nemamo šta prikazati. Ona nemoćno gleda prema ulici. Gleda prolaznike. Koga zaustaviti? Koga pitati? Samo jedna rečenica. Da nema psovke. Da nema vrijeđanja. Da nema dobacivanja. Jednostavan odgovor. Izići ću na izbore. Neću izići na izbore. Dovoljno. Bez objašnjenja.
Nailazi djevojka. Mlada. Studentica možda. Uzima mikrofon. Djevojka se nećka. Misli se. Nije sigurna. Samo jedna rečenica. Hoće li izaći na izbore? Hoće, naravno. Zašto? Jer se nada promijeni. Vjeruje da je moguće bolje od ovoga. Vjeruje da ima budućnosti. Djevojka se smiješi. Ali ne usiljeno. Ne glumi. Zaista vjeruje da je moguće bolje. Vjeruje da ima sutra. Djevojka odlazi. Gleda za njom. Ne vjeruje. Pita se hoće li biti dovoljno onih koji vjeruju i nadaju se boljem sutra? I ona se nada. I ona vjeruje. Kao i djevojka. Kamerman odahne. Gleda u njega? Čemu takav uzdah? Imamo nešto objavit za večeras. U udarnom terminu. Jest da je kratko. Nekoliko sekundi. Ali je pristojno. Ona gleda prolaznike. Gleda lica. Zaustaviti još nekoga? Poslije djevojke koja će izići na izbore u nju ulazi malo optimizma. Prilazi ovećoj grupi ljudi. Muškarci i žene s djecom. Jedan muškarac se čini pristojan. Inteligentan. Mikrofon? Hoće li izići na izbore? Naravno. Vjeruje u promjenu. Nada se boljem. Za sebe. Svoju suprugu. Pokazuje osmijehom na ženu pored njega. Dodiruje nježno dijete po glavi. Dječak. Nekih pet-šest godina. Nije sigurna je li dobro čula. Za koga će glasati? Zna. Ali ne želi reći. Za promjenu. Za bolje. Uključuje se žena sa strane. Staje pred kameru. I ona će izići na izbore. Ovdje je rođena. Ovdje je odrasla. Voli svoju zemlju. Vjeruje da njezina zemlja ima potencijal. Nije sarkastična. Nije cinična. Zna da u politici ima poštenih i dobronamjernih ljudi. Takve treba pronaći. Takvima treba dati glas. Skupina muškaraca i žena s djecom potvrđuje glavom i odobravanjem. Skupina veselo maše u kameru. Treba izići na izbore. Kamerman je donekle šokiran. Vidi se na licu. Gledaju jedno drugo. Ima i drugih. Osim djevojke. Koji vjeruju. Koji se nadaju. Koji žele promjenu. Koji izgleda neće otići kao posljednji iz ove zemlje i ugasiti svijetlo kad više nikoga ne bude. Netko će ipak ostati. Zadovoljna je. Imat će pristojan prilog. Za večeras. Kad završi izborna šutnja. Kad završi prebrojavanje. A kad izbori prođu? Razmišlja. Uzdahne duboko. Pomalo tugaljivo. Kamerman je gleda. Je li sve u redu? Je li bolesna? Prehlađena? Sve je u redu. Ne misli više na prilog. Na izvještaj. Misli na tečaj njemačkog. Već tri mjeseca. Misli na posao. Negdje vani. Dobila je ponudu. Pristojnu. Sigurnu. Nije njezina struka. Nema veze. Ipak…razmišlja. Dilema. Djevojka koja vjeruje u promjenu. Skupina obitelji koji vjeruju u bolje za sebe i svoju djecu. Možda ostane. Upaliti svijetlo kada zadnji odu. Ili ga držati upaljenim kada budu dolazili. Da se ne izgube. Da mognu pronaći put. Do omiljene ulice. Do omiljenog bara. Do starog poznanika. Do groba roditelja. Do zaboravljene i napuštene domovine.
U Sarajevu, 10.10.18.
O. J.