Nalazite se ovdje: NaslovnicaProzaZAČIN ŽIVOTA

ZAČIN ŽIVOTA

Samo jedan običan rad. Četvrtak. Radni dan. Obveze sve ispunila kako sam i planirala, ali ipak na kraju radnog dana nikakav osjećaj. Ni toplo ni hladno. Samo još jedan dan. Još jedno završeno radno vrijeme. Tijekom dana pao je dogovor za kavu s najboljim prijateljem. Uobičajena satnica, isto mjesto. Pozdrav s dragom osobom i mehanički odlazak do poznatog odredišta. Naše omiljeno mjesto za kavu.

Mjesto koje omogućava iskren razgovor i razmjenu ideja, ali i dijeljenje životnih mudrosti. Nekako ni malo iznenađujuća priča, ali iznova svaki put jednako draga. I riječ po riječ, razgovor nas odvede do kuhanja. Tema posta kuhanje, a glavna konstatacija je bila da nema dobrog jela bez debelog kuhara. I mahinalno se s tom izjavom složih, ali jedna rečenica me duboku dirnu. Ne razmišljah previše o njoj, ali nekako prostrujala je mojih tijelom, mislima, cjelokupnim bićem. Nema dobrog jela bez ljubavi. Sve što se kuha treba se kuhati s ljubavlju i tek će onda jelo valjati. Sve što se radi bez ljubavi nekako nije to to, nastavila se priča dalje. Bez polemika složila sam se s tim, jer onako općim znanjem smatram da bez ljubavi ništa nije kako treba. Razgovor se nastavio, ali ja sam bila na nekom svom nebu. Susret polako privodimo kraju i svatko odlazi do toaleta, naredu, kao i obično. Ovaj put ja prva odoh u toalet i eno... Idealna situacija za nerviranje. Puče štrampla po sred noge, ni manje ni više, baš na dijelu koljena koje sijeva ispod suknje. Malo zgrmih u sebi i iziđem iz toaleta, jer što ću sada. Ostaje mi pronađi prvi dm, a zatim i toalet da kako treba dođem kući. Uredna, kako sam i izišla jutros iz kuće. Nakon rastanka odlučim se za duž Titove, skrivajući sitnim korakom poredanu štramplu. Naredni tržni centar, ulijetanje u njega i potraga za dm-om. Međutim, u mislima je bilo Moram platiti račun za televiziju i internet. I bez imalo dileme produžim do blagajne. Vadim račun i novac. Sve uredno privodim kraju kad eno ga opet. Idealna situacija za novo nerviranje. Neke admiinistrativne začkoljice današnjeg vremena. Izgubih 15 minuta bez ikakve veze dogovarajući prigovor i reklamaciju za zadnji obračun. Ali nekako čudan osjećaj je kolao mojim venama. Bez imalo uzbuđenja i napetosti riješih i to i krenuh dalje glavnom ulicom. Zrak je tako bio mio, nekako odisao je svježinom kao proljetno sušenje rublja na toplom povjetarcu. A zrak oko mene, nekako je bio čist kao suza. Hodajući tako mirnim korakom pitala sam se jesam li očistila naočale, pa se sve tako kristalno jasno i čisto. Sve blješti. Svjetla na sve strane. U tom zanosu, opijena mirisom svježine i bistrinom oka mahinalno izvadih slušalice  iz torbe. Prebacih torbu u siguran položaj (poštarski položaj) stavih slušalice i začih prve note Dolly Bell i ne pitajuži se hoću li to šetajući do doma. I tada... Ne znam ni kako, ni kada dođoh do narednog tržnog centra. Na tren zastadoh u razmišljanju hoću li svoju šetnju nastaviti uobičajenim putom kroz šetalište ili ću po prvi put nastaviti glavnom ulicom do kuće. Kad pomislih na šetalište uhvati me neka sjeta i čudan osjećaj i nastavih putom svjetla. To blještavilo rasvjete, reklama, automobila me je opijalo. Ne znam zašto, uopće mi nije bilo hladno. I provjeravajući koliko je stupnjeva, vidjeh da je 8 i sačuh taktove Voljela me nije ni jedna. Nasmiješim se i moji prsti u čizmicama lagano zaplesaše prolazeći pokraj zgrade u kojoj sam provela pet dugih godina. Pet godina učenja i rada. Ali ta misao tako klizeći prođe mojom glavom i nesta poput dječijih saonica. Uz sav pokušaj da čujem samo taktove odrabrane glazbe iza mene je dolazio snažan zvuk iskrenom smijeha. Skupina mladića i djevojaka su nemareći prošli pokraj mene, ali svojim smijehom su nadglasali i svaku misao u mojoj glavi, kamo li glazbu u ušima. Hodajući laganim korak bistra pogleda spazih kako dijete snažno zagrli oca, a on gotovo klečeći pred njim iskreno se nasmija. Oči mu zacakliše, a mene od tog osjećaja obuhvati sva milina ovoga svijeta. Naprosto krasan osjećaj to i vidjeti, kamo li doživjeti. Uz zvuk Nepopravljive sretoh drago lice koje mi klimnu glavom, osmijehnu se i iskreno pozdravi. Ozdravila sam s baš velikom dozom sreće. Gledajući dalje svjetla velegrada, spazih svoga školskog druga, koji me nije primijetio. Drago mi je i da nije, ne što se nisam morala pozdraviti, već što sam ponovno vidjela koliko umije smotan i smušen biti, ali na tako drag način što me uvijek činilo sretnom. Pomislila sam samo da se nikada promijeniti neće. Smotan i smušen, ali uvijek tako drag i jednostavno drug za pamćenje. Korak mi je bivao sve lakši i meški kada iza velike svjetleće reklame ugledah i to malo stvorenje na nebu. Mjesec, bistar, sjajan, a tako mali. U obliku kifle dičio se nebom. Uzdizao sebe u visine i svojom pojavom izmamio mi osmijeh na lice. Osmijeh, koji je mjesec izazvao, je izmamio i osmijeh mladiću koji mi je išao u susret. Gledajući me milo, osmijehnuo se, a meni ne bi krivo. U tom zanosu sam nastavila koračati dalje. Uz zvuke Woman in love promatrala sam niz uredno posloženih zgrada i ulične rasvjete. Sve je bilo tako blještavo i sjajno, naprosto zadivljujuće. I opet zvuk u ušima prekide smijeh, začuh ga neposredno pokraj sebe. Dolazio je od zaljubljenog para koji se tako slatko smijao da je i meni srce zaigralo. Bila sam sretna zbog njihove sreće. Toliko je blaženi bio taj osjećaj, da se nisam, kao svaki put do sada, pitala, a zašto ja ovakvo nešto nemam. Ta mi misao nije bila ni na kraju uma. Tek sada kao ovo pišem, shvatam da se te misli nisam sjetila. Sjećam se da i taktova Sve je isto, inače pjesme koja me svaki put stavi u drugu dimenziju. Smijeh od obližnje skupine žena srednje dobi nije dopustio da uz taktove te pjesme pređem u drugu dimenziju. Nekako ostavili su me tu, gdje jesam, tu i sada. Uz zvuke smijeha, koji su i mene činili sretnom. Koračajući bez ikakvog opterećenja, odmjerenim korakom stigla sam u neposrednu blizinu svoga naselja, ali zastadoh. Pogledah opet to malo stvorenje na nebu, koje je kao iz inata pojačavalo svoj sjaj, a u neposrednoj trgovina cvijeća spazih kako djevojka srednjovječnoj ženi kupuje Božićnu zvijezdu. E tek te miline. Naprosto sam stala, gledala i uživala, kao na reklamama pred Božić. Sve je tako blještavo i sjajno, a srce veliko kao svemir. Mojom glavom su se protezale misli o kupovini Božićne zvijezde i za moj mali skromni dom, ali nekako nisam željela pokvariti tu idilu u pogledu. Ostala sam gledajući u njih i prateći njihov veseli izlazak iz cvjećare. Zadovoljna srca nastavila sam dalje i za nekoliko minuta ugledala i svoje naselje. Kao i uobičajeno svjetla u mome domu nije bilo, ali u srcu jest i to velika količina svjetla koju sam začinila svraćanjem u dm. Da, ipak sam svratila u dm, ali ne, ne kupih štrample. Nego prilikom ulaska s namjerom krenuh prema polici s mirisnim svijećama i redom pođoh mirisati. Osobito one svijeće koje su tek stigle. Moja čula su bila veća i dublja. Jednostavno, upijala sam svaki trag mirisne note. Izrabrah nekoliko njih i izađoh sretna kao malo dijete s omiljenom igračkom.

Nedugo nakon toga stigla sam u svoj dom. Uslijedili su rituali presvlačenja, večere, pripreme za sutrašnji dan, kupanja i na kraju paljenje mirisnih svijeća. A sada, sada me čeka nastavak čitanja knjige. Jedna od mojih omiljenih radnji s kojom završavam svaki dan.

I pred kraj dana ipak spoznah jedno – ja sam svoj dan začinila začinom života, ljubavlju.

I sve je tako magično, naprosto savršeno.

Blještavo, sjajno, bistro i svježe, jednostavno voljeno.

P. S. A za naredne dane ostaje mi s ljubavlju kupiti i ovogodišnju Božićnu zvijezdu. Gdje ćeš veće sreće osobi poput mene?

Sarajevo, 23. studenoga 2017. godine

Belinda Kikić

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 1955 gostiju i nema članova online

Idi na vrh