Postojanje jednog vrhovnog božanskog bića se u Zapadnoj civilizaciji uzimalo zdravo za gotovo skoro pa 1500 godina, računajući ovdje na vrijeme od Milanskog edikta (313.) pa sve do procvata prosvjetiteljstva u 18. st.
Međutim, o ateizmu, točnije bezboštvu se ponešto moglo čuti već u Starom zavjetu, dakle, daleko prije naznačenog vremena, s tim da je ovdje vrlo diskutabilno o kakvom se ateizmu zapravo radilo?
„Bezumnik reče u srcu: ‘Nema Boga.’ Pokvareni rade gadosti; nitko da čini dobro” (Ps 14,1).
Iza citiranog starozavjetnog retka ostaje nedoumica radi li se ovdje o nekom izričitom teoretskom i ideološkom nijekanju Boga ili puno izglednije o pomanjkanju adekvatne vjerske prakse, za koju onda biblijski pisac pretpostavlja da je posljedica nutarnjeg nijekanja božanske opstojnosti? Tako bi već ovdje mogli navesti pojam „praktičnog ateizma“, koji sugerira kako su neki vjernici vrlo nemoralni, baš kao što neki ateisti mogu biti vrlo čestiti ljudi!
Uzet ćemo za primjer i jedan drugi starozavjetni tekst:
Dokle će bezbošci, Jahve, dokle će se bezbošci hvastati?
Dokle će brbljati, drsko govoriti, dokle će se bezakonici hvastati?
Tlače narod tvoj, Jahve, i baštinu tvoju pritišću;
kolju udovicu i pridošlicu, sirotama život oduzimlju
i govore: "Jahve ne vidi! Ne opaža Bog Jakovljev!
Shvatite, lude u narodu: bezumni, kad ćete se urazumiti?
Onaj što uho zasadi da ne čuje? Koji stvori oko da ne vidi?
Onaj što odgaja narode da ne kazni - Onaj što ljude uči mudrosti?
Jahve poznaje namisli ljudske: one su isprazne.
Blago onom koga ti poučavaš, Jahve, i učiš Zakonu svojemu:
da mu mir udijeliš od nesretnih dana, dok se grob kopa zlikovcu.
Jer neće Jahve odbaciti naroda svojega i svoje baštine neće napustiti
(Ps 94,3-14).
Opet primjećujemo kako „starozavjetni ateizam“ najvjerojatnije ne stoji u izravnoj vezi s jednim izričitim nijekanjem Boga, nego prvenstveno s Njegovim pogrešnim poimanjem. Tako, navedeni bezbošci poimaju Boga odveć antropomorfno. Zamišljaju ga kao nekog ljudskog moćnika i s tim u vezi pretpostavljaju: „Ako u određenom trenutku mi ne vidimo njega, onda zasigurno ne vidi ni on nas“. A gdje mačke nema, tu miševi kolo vode – tako bilo i ostalo …
Dakle, za sada bi kao pouzdano mogli pretpostaviti da se jedan izričiti teoretski i ideološki ateizam javlja tek kao novovjekovna pojava, te da stoji u uskoj vezi s društvenim procesima emancipacije i sekularizacije. Naime, iza mnogih ateizama ne stoji toliko volja da se izričito zaniječe Bog, koliko stoji volja da se svijetu i čovjeku dadnu potpuna autonomija i sloboda u odnosu na Boga i Njegove „zemaljske zagovornike“.
Nesavladivi Bog jezika
Za početak ovog dijela mogli bi smo se osvrnuti na sam naslov današnjega teksta: „Postoji li Bog?“ Radi se o vrlo bremenitom pitanju oko kojeg se još uvijek isprepliću nebrojene teoretske i ideološke rasprave. No, bez obzira na to, kakav god stav zauzimali naspram pitanja Boga i Njegove egzistencije jedno je sasvim sigurno: Riječ „Bog“ postoji i neotuđivi je dio svakog ljudskog jezika i pripadajuće kulture i tradicije. Bez obzira, govorili ovdje o onom engleskom „God“, njemačkom „Gott“ ili egzotičnom zulu „Unkulunkulu“ pojmu, pronalazimo da je riječ Bog sveprisutna, puna značenja i samim tim vrlo opterećena ljudskim raspravama, ali i konkretnim sukobima.
Korak dalje, ako bi se pokušali otrgnuti od uobičajenih antropomorfizama, jezički pronalazimo da riječ Bog nije samo apsolutni subjekt nego i apsolutni predikat. Naime, prema biblijskoj Knjizi izlaska Bog se Mojsiju objavljuje kao „Onaj koji jest“ (3,14). Dakle, iz ovoga proizlazi da Bog nije samo neki apsolutni „On“ nego prvenstveno onaj apsolutni „Biti“ – „Postojati“; Onaj koji omogućuje svako drugo bivstvovanje i postojanje! Doduše, u prezentu i nije lako osjetiti ovu svojevrsnu mističnost jezika, ali u prošlim i budućim vremenskim oblicima, svakako da. Tako, kad god govorimo o nekim budućim stvarima i događajima, pa makar se radilo i o najbližoj mogućoj sutrašnjici, mi neminovno zalazimo u područje vjere i nade, i samim tim u područje religioznog. Ima li smisla uopće nešto planirati kad ne možemo sa stopostotnom sigurnošću tvrditi da ćemo sutra uopće biti živi? Međutim, nadamo se da ćemo biti živi, pa u skladu s tim planiramo, a nadamo se opet na temelju neke vjere, tj., uvjerenja, jer po svojoj definiciji vjera i nije drugo do li temelj nade. Na primjer, nadam se da ću sutra biti živ i zdrav jer vjerujem da sam općenito dobrog zdravlja (to nikad ne znamo pouzdano, ali vjerujemo), a isto tako vjerujući u pouzdanost i kontinuitet prirodnih zakona, nadam se da će novo jutro svanuti bez većih problema, kako za mene, tako i za ostatak čovječanstva (…) i tako ovo oboje na kraju čini smislenim bilo kakvo planiranje budućih događaja, premda svi imamo nedvojbeno iskustvo kako stvari nerijetko ispadnu sasvim drugačije nego što smo ih bili planirali.
Ukoliko govorimo o prošlom vremenu tada smo kao ljudi još više osuđeni na vjeru i povjerenje, jer više nisu na kušnji samo osobno zdravlje i prirodni zakoni, nego i puno više od toga: uopće pouzdanost ljudskih izvora o minulim događajima i vremenima. Ponovno, svi imamo to nedvojbeno iskustvo kako ljudi mogu biti vrlo nepouzdani izvori informacija čak i kad je u pitanju najbliža jučerašnja prošlost. Ponekad se svjesno laže, ponekad se jednostavno krivo čulo, vidjelo, previdjelo, shvatilo. Kako tek onda nešto smisleno govoriti o stvarima koje su se dogodile prije 50, 100, 500 godina?
Onda nije ni čudo što Nietzsche u „Sumraku idola“ izražava svoju ateističku bojazan kroz konstataciju da se ljudi moguće nikad neće uspjeti riješiti Boga, „jer mi još uvijek vjerujemo u gramatiku (… tu pučku metafiziku)“ (5,5)! Heidegger će u svojem –tako da kažemo- „postničeizmu“ ustvrditi da je jezik „dom bitka“. Metafiziku i misticizam je unutar ljudskog života praktično nemoguće izbjeći, već stoga što su po naravi stvari prisutni u jeziku. Po jeziku čovjek je bitno određen kao biće vjere, jedino ostaje pitanje da se opredijeli u što će i koliko vjerovati. S tim kao da dobiva na važnosti ona Lutherova egzistencijalistička definicija Boga koja ne pokušava dosegnuti tko je to Bog po sebi nego tko je i što je Bog za nas: „Ono, uz što vezuješ svoje srce i u što polažeš svoje nade, to ti je Bog.“
Arhaični Bog – bogataš
Vjernici ne bi trebali slavodobitno doživljavati spomenute Nietzsche-ove riječi o nemogućnosti čovjekovog oslobađanja od Boga. Zapravo, trebali bi ih više shvatiti kao svojevrsni težak zadatak i izazov. U spomenutom tekstu, Nietzsche govori o Božjem prisustvu unutar postojećih gramatičkih formi, ali govori i o posvemašnjoj arhaičnosti same gramatike. Naime, „prema vremenu nastanka ljudski jezik pripada vremenu najrudimentarnije psihologije“. Sa ovim se želi reći da su osnove jezika vezane uz jedno vrijeme koje se znatno razlikovalo od našeg, i to je sve skupa definirao nekakav primitivni čovjek koji se znatno razlikovao od nas danas. Kako neki kažu: „Ljudi, pustite se konačno II. svj. rata (…) Treba istraživati kameno doba; tamo je sve određeno“!
Odnos posvemašnje jezičke arhaičnosti i našeg odnosa prema Bogu dobrano je vidljiv baš u našim slavenskim jezicima. Na primjer, imenica bogataš nesumnjivo u sebi skriva korijensku riječ Bog. Dakle, po ovome ispada kako se kod nas od davnina poimalo bogataša kao nekoga tko je kao Bog. S druge strane, sukladno tome ispada da je i sam Bog neka vrsta transcendentnog nebeskoga bogataša. Naravno, sve ovo je određeno davno prije dolaska kršćanstva i drugih monoteističkih religija, ali po svojoj strukturi i dan danas može voditi na krivi trag, kako vjernike, tako i nevjernike.
Zanimljivo je da se u slavenskim jezicima riječ Bog korijenski javlja i u nekim –naspram ljudi- manje popularnim riječima. Na primjer, riječi „ubog“ i „bogalj“. Pod ubogim mislimo na siromahe, a i bogalji su u stara vremena također bili teški siromasi s obzirom da nisu bili u stanju obavljati tadašnje –većinom- teške fizičke poslove. Tako onda ostaju otprilike dvije mogućnosti tumačenja njihovog imena: moguće da ih se tako nazvalo jer se vjerovalo da im samo Bog, odnosno, bogovi mogu pomoći. Druga, za mene izglednija, mogućnost proizlazi iz specifičnog načina prošenja: Znamo da i današnji prosjaci često zazivaju Boga i Njegove blagoslove na prolaznike kako bi im ovi nešto dali. Dakle, moguće da se na prosjake gledalo kao na svojevrsno alternativno svećenstvo. Oni su priskrbljivali običnim ljudima prijeko potrebne blagoslove, a ovi bi ih zato nagrađivali. Uz ovo ide i stanovita uhodana nelagoda pred prosjacima, jer kao što su znali blagoslivljati, prosjaci bi isto tako nerijetko znali i proklinjati one koji se ogluše o njihove blagoslove. U skladu s tim njihov lik je postajao tako sve više obavijen koprenom mističnoga i zabranjenog. Premda sasvim različiti od bogataša, i za njih se ispostavljalo da su „Božji“ ljudi, čija je naklonost bila nešto poželjno, a srdžba nešto što je trebalo pod svaku cijenu izbjeći.
Dakle, premda se u međuvremenu dogodilo kršćanstvo i ono Isusovo „Jao vama bogataši“ (Lk 6,24), naš jezik nas još uvijek krivo upućuje da razmišljamo o bogatstvu unutar teoloških kategorija. S jedne strane, vjernici vrlo često mole Boga zbog novca, dok s druge strane, ateisti vrlo često promatraju Crkve i druge vjerske zajednice kao poprište nezamislivog i odvratnog bogaćenja, a tako stvari opet nerijetko vide i sami vjernici (…) i onda je ljudima skoro nemoguće objasniti da u tom famoznom „prebogatom“ Vatikanu najviša mjesečna primanja jedva da prelaze 1000 eura, što je po sebi i više nego skromno za europsku razinu. Iz vlastitog iskustva, neke zagovornike „prebogate Crkve“ sam čak znao dovući u svoju skromnu sobicu unutar skučenog župskog ureda u centru grada, te ih upitati da mi pokažu gdje je to moje bajoslovno bogatstvo o kojem oni stalno pričaju. Zanimljivo je bilo promatrati njihove poglede (…) svakako su bili iznenađeni sveopćom skromnošću okruženja, ali u njihovim očima se još uvijek mogla iščitati živa sumnja kako se tu ipak negdje skriva ona famozna filmska gusarska škrinja s blagom! Ništa čudno, za čovjeka su uvjerenja vrlo često puno jača i uvjerljivija od cjelokupne predočene stvarnosti!
Sve naše dogme
Čini se kako ljudi danas još uvijek poslovično teško uviđaju nešto što je Platonu bilo sasvim jasno još prije 2500 godina. On je definirao znanje kao opravdano istinsko vjerovanje. Sa ovim se želi reći da se sva ljudska znanja baziraju na nekim apriorističkim (ona koja prethode iskustvu) uvjerenjima; jedino ostaje da se utvrdi koliko je neko uvjerenje opravdano, a koliko ne.
No, navedenu datost često ne žele priznati oni koji sebe predstavljaju egzaktnim i pozitivističkim snagama ovoga svijeta. Tako, Crkvi često imputiraju postojanje dogmi kao dokaz izričitog kršćanskog jednoumlja, praveći se pri tomu kao da oni nemaju svoje vlastite dogme. Ono što je za Crkvu dogma (nezabludiva objavljena vjerska istina), to je za znanost paradigma, za politiku doktrina, a za matematiku aksiom. U tom smislu, na primjer, unutar moderne znanosti nije dopušteno razmišljati izvan okvira darvinizma, unutar moderne zapadne politike izvan okvira liberalizma, a unutar matematike se ne smije pretpostavljati da ono 2 + 2 pod nekim određenim uvjetima možda ipak nije 4. Za sada ljudima nije moguće stvoriti neki sustav znanja ili vrijednosti koji se po sebi ne bi temeljio i na nekim nedokazivim ili barem teško dokazivim pretpostavkama.
Nastavit će se …
U Sarajevu, 23. 2. 2017. godine
M. B.