Pojam slobode po sebi je vrlo kompleksan. Postoje barem tri područja ljudskog duha u kojima se on pokušava domisliti. U filozofiji o slobodi se promišlja unutar područja istraživanja slobodne volje. Osim toga, sloboda se ovdje pretpostavlja kao svojevrsna suprotnost determinizmu koji podrazumijeva da za svaki događaj postoje specifični uvjeti koji ne bi mogli uzrokovati nikakav drugi događaj. Politički koncept slobode u osnovi se temelji na čovjekovom pravu samoopredjeljenja i slobodnog izbora. Marko Aurelije još u drugom st. posl. Kr. govori o potrebi stvaranja politike u čijim okvirima će svi ljudi imati jednaka prava, kao i jednaku slobodu govora. Upravo zato, političke slobode je na dalje teško razmatrati izvan koncepta međuljudske jednakosti. „Liberté, égalité, fraternité“ – sloboda, jednakost i bratstvo – službena je krilatica francuske revolucije, skovana za vrijeme tzv. Treće republike. U modernom zapadnom političkom liberalizmu javlja se uvjerenje da je temeljni cilj politike očuvanje individualnih prava s nakanom jačanja slobode izbora. Dakle, ovdje sama sloboda izbora postaje veća od opcija s kojima se unutar pojedinog izbora kalkulira. Želi se ustvrditi kako nema lošeg izbora ukoliko je to slobodni i nesputani ljudski izbor, što će reći kako je sasvim moguće jedina etika koja na kraju ostaje jest ono sablasno-kraulijevsko: „Čini što te volja“!
U kršćanskom obzoru sloboda se tradicionalno promišlja prvenstveno kao sloboda od grijeha. Osim toga, ovdje se o slobodi radije govori kao o „slobodi za nešto“, a ne o „slobodi od nečega“. Naime, prema kršćanskom shvaćanju o jednoj apsolutnoj slobodi možemo govoriti samo u kontekstu Božje slobode. Kao samostojeći i neutemeljeni bitak, Bog ne bi trebao nikoga ili ništa drugo za sretno i uspješno bivstvovanje. Ovo svakako ne važi za obična stvorena bića. Ona uvijek potrebuju specifične uvjete i okolnosti za svoje egzistiranje: nekakvo tlo pod nogama, hranu, piće te društvo sebi sličnih bića kako bi zajednički osigurali daljnji razvoj i nastavak vrste. Dakle, čovjek koji bi na svoju ruku pokušao biti apsolutno slobodan, mogao bi na kraju jedino postati apsolutno mrtav i zaboravljen. Zato kršćanstvo ujedno smatra da govor o ljudskoj slobodi ima smisla samo unutar one sveobuhvatne i apsolutne božanske slobode. Odatle i onaj govor o slobodi od grijeha. Nije zgodno kad tuđinac vlada nad tobom, ali u praksi može biti još nezgodnije kada čovjek nema kontrole nad svojim nižim strastima, kad sve prokocka ili propi, ili čak i ono puno benignije: kad mu uzaludno prolaze dani zbog pretjerane navezanosti za TV, društvene mreže i sl. "'Sve je slobodno!' Ali - sve ne koristi. 'Sve je dopušteno!' Ali - sve ne saziđuje“ – reče Sv. Pavao (1 Kor 10,23). Dakle, kršćanstvo vjeruje u slobodu izbora, s tim da ova sloboda pronalazi svoj smisao tek ukoliko se kreće u smjeru života i dobrote. Zanimljivo, i Sv. Augustin je naučavao ono „čini što te volja“, ali s jednim malim ali prevažnim prefiksom: „Ljubi, i čini što te volja“! Što će reći: slobodno razvežite svoju maštu i kreativnost, nadilazite postojeće granice, ali sve to skupa isključivo unutar paradigme ljubavi, života, mira, poštivanja i dobrote!
Maurice Blondel: Sloboda kao čovjekovo samonadilaženje
Postoji cijeli niz ozbiljnih autora koji tvrde da je čovjekova sloboda čista iluzija, odnosno govor o njoj podrazumijeva tek jednu naknadnu racionalizaciju naših slijepih i nagonskih izbora. To bi značilo da u pojedinim konkretnim životnim situacijama reagiramo sukladno trenutnom stanju i omjeru pojedinih važnih hormona zaduženih za naše raspoloženje, kao što su dopamin, adrenalin, noradrenalin, serotonin, kortizol i oksitocin, a naknadnom racionalizacijom pokušavamo zatim osmisliti te –po sebi- slijepe reakcije: „Rekao sam mu to jer smatram da…“, „Zavolio sam je zbog toga što …“ itd. Sasvim je sigurno da ponešto od ovoga ima smisla, jer racionalizacija po sebi predstavlja jedan moćan obrambeni mehanizam za svaki onaj put kad se Ego brani od prigovora Super-ega zato što je tek tako dopustio moćnom ali bezumnom Idu da ispliva na površinu i zagospodari situacijom.
Međutim, teško bi bilo u konačnici svaki ljudski izbor strpati pod naznačenu biokemijsku, odnosno, neuro-znanstvenu shemu. Postoje i one situacije kad jasno razaznajemo dva moguća puta koja se otvaraju pred nama, temeljito ih promišljamo i na kraju se opredjeljujemo za samo jedan jedini. Francuski kršćanski filozof Maurice Blondel (1861-1949.) pozabavio se ovim pitanjem još u svojoj doktorskoj disertaciji pod nazivom „L'action“ (akcija-djelovanje). Tu je iznio zapažanje o postojanju i međusobnoj suprotstavljenosti dvije različite volje u čovjeku: tzv. željena volja (volonte volue) i htijuća volja (volonte voulante) – ono što mislim da želim činiti i ono što stvarno želim činiti! Ovo prvo bi se odnosilo na sve naše niže želje (sjetilne želje, dokolica, diletantizam, defetizam …), a ono drugo na žrtvovanje vlastite egocentrične autonomije u ime viših ciljeva i konkretnog djelovanja (L'action). Zauzimanje određene pozicije naspram jedne od disponiranih volja ne tiče se samo onih velikih životnih izbora, tj. fundamentalnih opcija. Naprotiv, tu se radi i o onim sasvim uobičajenim životnim situacijama. Uzmimo vrlo jednostavan primjer: Nedjeljno je poslijepodne i jako nam prija ta dokolica između prethodnog i nadolazećeg radnog tjedna. S jedne strane osjećamo potrebu za pasivnim odmorom, što bi otprilike značilo bezbrižno izležavanje uz TV program. S druge strane, vjerojatno nam padaju i druge ideje. Mogli bi smo se i aktivno odmarati u društvu dobrog prijatelja, knjige ili bi smo mogli otići malo u prirodu, zdravo se oznojit i udahnut čistog zraka. Gdje god postoje različite opcije, kao i sukladna mogućnost izbora, neminovno postoji i sloboda. Čovjek je svakodnevno slobodan birati između zahtjeva svoje niže i više volje. Hans Urs von Blathasar bi rekao: „Čovjek je stvoren nedovršenim da bi se sam opredijelio u svezi svoga dovršenja“.
Uvijek postoji izbor ili neki samo tako vjeruju?
Osobno bi rekao da pravo pitanje u svezi postojanja slobode i slobodne volje nije ono „Postoji li to“ nego „Vjerujete li u to“? Upravo, polazeći od kršćanskog svjetonazora, rekli smo kako je slobodu moguće promišljati tek polazeći od apsolutne Božje slobode. No, sam Bog po sebi nikad ne može biti predmetom egzaktnih spekulacija, nego isključivo predmetom ljudske vjere. Ovo prethodno nije moguće iz barem dva razloga: S jedne strane, Bog nije materijalna stvarnost te stoga nije mjerljiv i opipljiv. S druge strane, On je sveobuhvatna stvarnost koja uvijek nadilazi svaku našu ograničenu ljudsku predodžbu o Njemu (id quo maius cogitari nequit). Premda su čak i brojni velikani pokušavali dokazati Božju opstojnost na jedan konsekventan i logičan način, možemo slobodno reći da su pri tome bili samo djelomično uspješni. Naime, iskustvo pokazuje da ovakvi argumenti nešto znače uglavnom onima koji već vjeruju u Boga, slično kao što i ateistički argumenti za Božje nepostojanje uglavnom znače onima koji već ne vjeruju u Boga. Stoga i važni Božji atributi kao što su sloboda i ljubav ne mogu biti predmetom pozitivističkog istraživanja nego prije predmetom vjere.
Vjera u slobodu podrazumijeva barem dva različita čina vjere. Kao prvo, pitanje je vjeruje li se uopće u mogućnost izbora; kao drugo, tu je i pitanje vjeruje li se općenito u smislenost izbora? Čini mi se kako se ovo drugo (barem na našim prostorima) danas pokazuje puno većim izazovom od onoga prvog. Otprilike, ljudi vjeruju u mogućnost izbora, ali vrlo rijetko vjeruju u njegovu smislenost. Poput zaraze se širi uvjerenje kako običan čovjek ne može ništa popraviti i promijeniti; sva vlast i moć su u rukama silnika i moćnika. Sa ovakvim defetističkim stavom samo se dodatno povlađuje moćnicima te se njihova vlast nad običnim čovjekom višestruko učvršćuje.
Nedavno sam naletio na nevjerojatno inspirativnu fotografiju. Fotografija prikazuje veliko stado ovaca koje izlaze iz fiktivnog tora. Naime, vlasnik je na vrlo domišljat način iskoristio slabašnu inteligenciju ovaca. Kako su one od ranije naučene da vrata predstavljaju jedini izlaz iz tora, tako je vlasnik napravio tor koji i nema ništa drugo osim vrata i pokojeg stupića bez žice.
Dakle, premda bi mogle pobjeći u bilo kojem smjeru, ovce ostaju pri čvrstom uvjerenju da nemaju izlaza osim „službenih vrata“ koje kontrolira vlasnik i njegovi pastiri.
Čovjek će se na ovo slatko nasmijati i nadmoćno konstatirati: "Ah, glupe ovce". Jer on će svakako u ovom slučaju lako primijetiti da se iz fiktivnog tora može pobjeći bez ikakvih problema, no, da li to uvijek jednostavno primjećuje i u svome životu? Već rekosmo, svijetom prevladava uvjerenje da mogućnost slobodnog izbora i s njim povezanog samoostvarenja ne igra preveliku ulogu ukoliko niste moćni, bogati i utjecajni. A da bi ste to postali, jedina je mogućnost da upravo s takvima sklopite kakav grešni sporazum ili kompromis. Dakle, mnogi ljudi ne vjeruju u to da mogu biti slobodni ukoliko nisu bogati, pa čak ne vjeruju ni u to da bi se možda mogli sami pošteno obogatiti bez izravne pomoći prije spomenutih moćnika. Na kraju, i ovdje važe pravila vjere, a ne znanstvene argumentacije. Tko sam ne vjeruje u to da može biti slobodan i ostvaren, teško će ga dalje biti razuvjeriti bilo kakvim važećim argumentima.
Animalni fetišizam postmoderne i kronični strah od slobodnih bića
Primjećujemo kako u današnjem društvu izgledno postoji više organizacija koje se bave pravima životinja nego onih koje se bave pravima ljudi. S tim u vezi, i na društvenim mrežama primjećujemo postojanje velikog broja stranica koje izražavaju svoju fascinaciju životinjama: psi ovi, psi oni, bebe životinje, mačke itd. Sve to uz nezaobilazne slatkasto-infantilne komentare tipa: "Nisu li divni ... veličanstveni ... ma bolji od ljudi"! Danas se često može naletjeti na onu misao koja se paušalno pripisuje različitim velikim misliocima: „Što više poznajem ljude, to više volim životinje“ (ili „svoga psa“ u drugoj varijanti)! Čovjek danas valjda u životinjama pronalazi onu vrstu ropske poslušnosti i odanosti koju mu drugi ljudi ne mogu dati. Naime, slobode nema bez izvjesne doze nepredvidljivosti, neodređenosti i samovolje. Sa slobodnim bićima se eventualne nesuglasice ne mogu riješiti samo jednim razgovorom ili jednom raspravom. Čovjek je sklon uređivanju vlastitog životnog prostora po principu „staviti svaku stvar na svoje mjesto“. Stavio sam TV tamo, ormar 'vamo, i ne očekujem da mi oni sad tu nešto hodaju po stanu. Moraju biti tu gdje ja smatram da im je mjesto. Na dalje, također smo skloni i same ljude pospremati na približno sličan način. Smatram da je ovome i ovome mjesto u mojoj blizini, a onome što dalje to bolje. Međutim, vrlo je moguće da se ni ovaj ni onaj neće složiti s mojim viđenjem njihove uloge u mojem životu. Također je moguće da će se oni slagati s mojim viđenjem neko određeno vrijeme, ali ne za stalno.
Susret slobodnih bića stoga zahtijeva svakodnevni rad i trud. Stalno se mora razgovarati, stalno se moraju praviti neki kompromisi, međusobno praštati itd. Isto tako, ponekad se moramo bolno pomiriti s datošću da netko do koga nam je stalo jednostavno ne računa više s nama, isto kao što i mi sami ponekad prestajemo računati s nekim drugim ljudima kojima se to uopće neće svidjeti.
Sve ovo otprilike, ako ne i u većoj mjeri, karakterizira i čovjekov odnos sa Apsolutnom Slobodom, tj. Bogom. Teško da mu se može svidjeti uloga koju mu nerijetko dalju ljudi, a to je uglavnom ona uloga dobrog uslužnog duha iz Aladinove čarobne svjetiljke. Čovjek svakako ne bi imao ništa protiv da mu Bog neprestance proviđa zgoditke na lutriji, rješava imovinsko-pravne sporove, zdravstvene probleme i ljubavne jade … S druge strane, i čovjek se neprestano opire Božjem pozivu na svetost. „Budite sveti jer sam ja svet“ (1 Pt 1,16). Niti Bog može nas ljude jednostavno smjestiti na neko određeno -za to predviđeno- mjesto i ulogu, niti mi možemo Njega. Zato vjera i jeste cjeloživotni put, sa svojim usponima i padovima, predasima, zapletima, raspletima i stranputicama. Sam Isus reče za sebe da je on Istina i Život, ali prije svega toga Put (Usp. Iv 14,6). U vjeri se otvara jedna dramatična perspektiva susreta različitih i nerijetko suprotstavljenih sloboda, dakle nešto sasvim oprečno očekivanjima postmodernog čovjeka: njemu u načelu prija nereligiozni život s mogućnošću povremene čudesne nebeske intervencije, kako se i kad već nađe u pogibli i nevolji.
S tim smo možda i dotakli veliki paradoks današnjeg čovjeka: usta su mu puna slobode, koje se zapravo duboko plaši. Baš slično kao i same ljubavi. Nerijetko nailazimo i na onaj ponešto drugačiji stav – manipulativni. Ljudi govore u prilog slobode kad im to odgovara, baš kao što je žele ograničiti kad im to ne odgovara ... sama srž političke manipulacije nad ljudima!
U konačnici, sloboda se pokazuje velikim otajstvom, svetom tajnom, donekle spoznatljivom samo u okviru sveobuhvatne tajne Božje.
I na kraju, kad smo ponekad tužni jer stvari nisu ispale onako kako smo bili zamislili, sjetimo se da na ovom svijetu nije sve onako čak ni kako je sam Bog zamislio. Sloboda podrazumijeva težak život prepun izazova, ali zasigurno nijedan drugi ne bi na kraju imao smisla!
U Sarajevu, 14. 11. 2016. godine
M. B.