Pitanje praštanja na kraju jest pitanje čovjekovih fundamentalnih životnih opcija. To je pitanje esencijalnog ontološkog opredjeljenja! Što i tko za mene i naspram mene ima zadnju riječ? Dobro iskustvo ili loše iskustvo? Život ili smrt? Vječito propadanje ili trajni napredak i obnova?
Suočen s mrmljanjem pismoznanaca i farizeja – svojih redovitih teoloških protivnika, zbog učestalog druženja s carinicima i grešnicima, Isus će po Lukinoj interpretaciji u 15. poglavlju istoimenog evanđelja iznijeti niz prispodoba na temu grijeha i oproštenja. Pri tomu će centralno mjesto pripasti prispodobi o Izgubljenom sinu. Ovdje je donosimo u cijelosti:
Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: „Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.“ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno. Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao. Došavši k sebi, reče: „Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: `Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.`“ Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: „Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.“ A otac reče slugama: „Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo, jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!“ I stadoše se veseliti. A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru, pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: „Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.“ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: „Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.“ Nato će mu otac: „Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje - tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!“
Biblija nije idealizirana knjiga. Čak što više, mogli bi smo je nazvati brutalno iskrenom i realnom. Pa zašto se onda ljudima čini da je bajkovita i idealizirana? Rekli bi smo: Zato što je ne čitaju! Zbog svih svojih pogubnih bajki čovjek počinje umišljati to kako je i Biblija bajka … zapravo najveća bajka.
No, ovdje nemamo za cilj govoriti općenito o dramatičnosti biblijskih tekstova, nego prvenstveno o nekim izabranim biblijskim prikazima napetih unutarobiteljskih relacija. Tako pronalazimo da je motiv međubratskog sukoba poprilično čest u Bibliji. Tu, odmah negdje na početku Knjige Postanka se govori o Kainovom ubojstvu Abela. Zatim, nešto kasnije, u istoj knjizi se govori o dramatičnom odnosu Izakovih sinova Jakova i Ezava. Ovaj put nije bilo mrtvih, ali je ipak bilo trajno zavađenih! Odmah u slijedećem koljenu govori se o dramatičnoj sudbini Jakovljevog sina-ljubimca Josipa. Braća mu se u zadnji tren bila predomislila da ga ne ubiju, te su ga na kraju „samo“ prodali u roblje … i sve to samo iz bratske zavisti i ljubomore.
Velika i mala neprijateljstva
Čovjek se zapravo najčešće u životu svađa sa svojim najbližima: s članovima uže obitelji, rodbinom, prijateljima, reklo bi se sa onima, koje inače ponajviše i voli. U tom smislu se netrpeljivost izgledno javlja tek kao nuspojava životvorne i blagoslovljene stvarnosti ljubavi. Jer ljubavi nema bez različitosti i opozicije. Ljubav uvijek teži za onim drugačijim od sebe, tj. ona izbjegava da se pretvori u samoljublje. No, gdje ima različitosti, bit će i nerazumijevanja, a ovo vodi u nesporazume, koji opet dalje vode u verbalne i neverbalne sukobe. S druge strane, veliki sukobi poput onih međunacionalnih, etničkih, religijskih, ideoloških i drugih, obično su isforsirani i nametnuti uz pomoć propagande s neke druge društvene instance. U tom kontekstu Einstein mudro primijeti: „Rat se sastoji u tome da se ljudi, koji jedni druge ne poznaju, međusobno ubijaju na zapovijed ljudi koji se vrlo dobro poznaju, a uzajamno se ne ubijaju.“ Čovjek samo svoje bliže okruženje može doživljavati i spoznavati na realan način; širi prostor i vrijeme shvaćamo ili uopće ne shvaćamo pretežito na temelju apstraktnih ideja.
Moralna smrt i kraj ljubavi
Zapadna kršćanska teološka tradicija je od davnina računala s tim da bračni vez prestaje tek sa smrću jednog od partnera. Zato katolici smatraju da su i rastavljeni supružnici zapravo pred Bogom još uvijek supružnici. Stoga se u katoličkoj teologiji i ne govori o rastavi braka nego o rastavi „od stola i postelje“, što će reći: ne žive više skupa, ali su svejedno u biti još uvijek muž i žena. Jedino što stvarno liči na doslovnu rastavu braka u katoličanstvu jest poništenje braka. Radi se o pravnoj odluci koja neki brak proglašava nevaljanim i nevažećim zbog određenih nepravilnosti kod samog sklapanja ženidbe. Na primjer: njega natjerali silom da se ženi, ili on njoj slagao da je dobro situiran, pa je poslije vjenčanja doveo u kakav vlažni podrum, ili se ispostavilo da je netko psihički teško bolestan, a prešutio je to drugoj strani prije vjenčanja itd. No, ukoliko je kod sklapanja ženidbe sve bilo jasno i kako treba, za Crkvu će taj brak biti trajan bez obzira na sve što se kasnije može dogoditi. I istočna kršćanska teološka tradicija smatra kako brak jedino završava smrću, međutim, za razliku od zapadne tradicije ovdje se ne govori samo o biološkoj smrti nego i o moralnoj. Što je to moralna smrt? Najjednostavnije rečeno, to bi bilo ono kad se dvoje „na mrtvo“ posvađaju, odnosno, kad se uslijed nekog teškog sukoba kod čovjeka trajno pogase sve pozitivne emocije prema nekoj osobi, te na kraju mirne duše može reći: „On/ona je definitivno mrtav/mrtva za mene“!
Naravno, moralna smrt nije po sebi samo nešto što može snaći bračne i uopće ljubavne partnere. Tako ona može nagrditi svaki bliski odnos među ljudima: bratstvo, prijateljstvo, poslovno partnerstvo … U uvodnoj biblijskoj prispodobi je uočavamo kako se događa između spomenute braće. Nakon što se mlađi sin vratio, stariji ne predbacuje ocu „…a kad dođe ovaj brat moj …“, nego znakovito „a kada dođe ovaj sin tvoj“, što će reći jasno kako ga on više ne smatra svojim bratom. Što je prouzročilo takvo drastično zahlađenje kod starijeg brata? Najvjerojatnije stvari materijalne prirode, odnosno, pitanje nasljedstva i imovine, jer na kraju krajeva, svi znamo da je to vrlo čest razlog svršetka bratsko-sestrinskih odnosa i dan danas! Naime, po starozavjetnim pravilima mlađem bratu je pripadala trećina očevog imanja, dok je starijem pripadalo dvije trećine zbog prvorodstva. Međutim, starija braća ipak nisu bila u totalno povlaštenoj poziciji kao što se čini na prvi pogled, jer oni su mogli dobiti svoje dvije trećine tek nakon očeve smrti, dok je mlađi brat mogao legalno dobiti svoj manji dio već za vrijeme očeva života. Možemo pretpostaviti da se kod starijeg brata javila zavist kad se njegov mlađi brat odlučio osamostaliti. Ono, mlad čovjek dobio u ruke velike pare, i sad su pred njim velike mogućnosti, dok će ovaj drugi još godinama morati strpljivo služiti svoga oca, jer dok je god otac živ, a Bog bi ga mogao jako dugo poživjeti, on će biti glava kuće i cijeloga imanja. Stoga je stariji sin zbog svega toga vjerojatno morao osjetiti veliku nelagodu. Moguće da je pomislio kako život jednostavno prema njemu nije fer … i kakve li koristi na kraju od tog njegovog dičnog prvorodstva? Dok je njegovo jedino pravo bilo slušati i raditi, mlađi je mogao slobodno i veselo krenuti svojim putem. I onda još kap na punu čašu: ionako već povlašten, mlađi sin se jednog dana vraća kući 'nako sav ofucan i dekintiran, a otac ga dočekuje kao kralja i priređuje mu gozbu kakve još nije bilo u njihovoj kući. Kako priča kaže, stariji sin ne želi ni uči u kuću … ovdje se izgledno nije radilo samo o ljutnji, nego ono, čovjeku se počelo činiti da je u nekakvoj noćnoj mori, i stoga je bolje bilo pričekati buđenje.
Ima li života poslije smrti?
S prispodobom o Izgubljenom sinu Isus svakako nije mislio govoriti samo o drami jedne fiktivne obitelji. U svemu tome se skrivala duboka teološka poruka. Već smo na početku bili rekli kako je ova njegova prispodoba došla kao odgovor na kritiku njegovih teoloških oponenata, koji su se grozili njegove navike milosrdnog ophođenja naspram javnih grešnika. Po uhodanoj starozavjetnoj tradiciji ovakvi su trebali biti izopćeni iz zajednice, a vjerski lideri su pri tome trebali prednjačiti u osornosti i snebivanju. Javni grešnici onog vremena, poput carinika koji su skupljali porez za rimske okupatore i bludnica koje su prodavale svoje tijelo kao robu, za zajednicu su bili moralno mrtvi, i to je bilo sasvim gotovo i trajno stanje. Oni se više nisu mogli „oprati“, čak i da su to zaozbiljno htjeli!
S druge strane, Isus je imao neku sasvim novu i drugačiju viziju. On vidi Boga jasno kao Boga života, a ne Boga smrti. I slično kao što taj Bog može oživjeti mrtva tijela, On može oživjeti i mrtve –grijehom razorene- osobnosti; kao što je jači od biološke slabosti, isto tako, On je jači i veći i od ljudske moralne slabosti.
Ovdje bi se mogla povući i zanimljiva paralela između Isusa i njegovog časnog pretka - kralja Davida. Premda je David kao neumoljivi vojskovođa i državnik imao i svojih crnih momenata, u nekim stvarima je zbilja pokazivao kako će s njim započeti jedan novi i pravedniji svijet. Naime, tijekom života David će doživjeti dva gnusna i nenadana izdajstva od strane ljudi koje je najviše volio: Prvi je bio njegov kraljevski predšasnik Šaul, koji će ga više puta pokušati ubiti iz čiste zavisti i ljubomore, a drugi je bio sam njegov (treći) sin Abšalom koji će u jednom trenutku pokušati preoteti ocu prijestol, podižući pri tome krvavu i razarajuću pobunu koja će odnijeti mnoge živote u Izraelu. Obojica oponenata su na kraju tragično završila, ali oba puta će David biti shrvan njihovom smrću. Pred zbunjenim pogledima pristalica koji su očekivali kraljevo slavodobitno likovanje nad smrću ogavnih neprijatelja, David je padao na tlo i pretvarao u ucviljenu neutješnu ruševinu. Koliko god da su mu ova dvojica bili neprijatelji, David jednostavno ne može zaboraviti ono prethodno sretno stanje i vrijeme. David je valjda bio tako „nasađen“ da nije mogao prihvatiti da mržnja i zlo imaju zadnju riječ nad ljubavlju i dobrotom. Njemu je ono prvo jedino trajno, dok je ono drugo samo prolazno, koliko god bolno i devastirajuće bilo. Pitanje praštanja zato na kraju jest pitanje čovjekovih fundamentalnih životnih opcija. To je pitanje esencijalnog ontološkog opredjeljenja! Što i tko za mene i naspram mene ima zadnju riječ? Dobro iskustvo ili loše iskustvo? Život ili smrt? Vječito propadanje ili trajni napredak i obnova?
Neshvaćena ljubav Očeva
Na kraju, još riječ-dvije o uvodnoj prispodobi. Iz teksta je vidljivo da su oba sina u nekim trenucima života posumnjala u ljubav svoga oca. Mlađi je u svojoj mladenačkoj lakoumnosti i radoznalosti pomislio da će mu puno bolje biti negdje u dalekoj zemlji, s veselim i nećudorednim društvom. I stvarno mu se učinilo da je bolje sve dok je bilo naslijeđenih sredstava. Novac mu je osigurao instant sreću, s tim da je čak i tada to bio očev novac. Zvuči paradoksalno, ali upravo mu je otac omogućio to da bude sretan bez oca! Kad se to na kraju spiskalo, a očito nije predugo trajalo, suočen sa ekstremnom bijedom, on uviđa da je kod oca ipak dobro, i to: kod oca je čak bilo poprilično dobro i onima koji mu nisu bili sinovi. I zadnji sluga je tamo barem bio sit i odjeven. S tom idejom se i vraća ocu … ne očekuje potpuno pomilovanje jer zna da ga nije ni zaslužio, ali nada se provući barem kao sluga!
U slučaju starijeg sina stvari su još više paradoksalne. On će također posumnjati u očevu ljubav prema sebi, a čini se čak da zato ima jako dobrog razloga. To nam se čini jer se većina nas može lako identificirati sa ovim mladićem. On po sebi predstavlja arhetip svih ljudi koji pokušavaju živjeti časno i pošteno, slijedeći pri tomu elementarne ljudske i božanske norme ponašanja, a da se pri tomu na kraju ipak osjete manje ili više iznevjerenima i izigranima, kako od Boga, tako od ljudi i uopće od života. A ovaj osjećaj kasnije postaje osnovom svih tmurnih osjećanja i raspoloženja. On na kraju dovodi u sumnju cijelu pravno-ontološku koncepciju u koju se nekoć vjerovalo, te čini čovjeka sebičnijim, ciničnijim, zatvorenijim, agresivnijim, poročnijim … kako i što koga već zapadne. No prispodoba ipak jasno pokazuje da je Očeva ljubav realna i stvarno prisutna, premda se svim sudionicima ne čini tako. Čak što više, Ocu bi se barem teoretski moglo zamjeriti jedino to što je predobar i što previše ljubi svoju djecu. Možda je trebao zveknuti šamarčinu onom mlađem kad je ono počeo pričati o osamostaljenju. Tako bi vjerojatno sačuvao od kasnijih neprijatnosti i njega, i onoga drugoga sina. Ali dobar Otac ne mlati svoju djecu. Priznaje njihovu slobodu, premda ona po sebi može biti ubitačna. Priznaje našu slobodu, jer je sloboda božanska datost i omogućuje nam da zakoračimo u nepoznati mistični prostor s one strane svakog ograničavajućeg determinizma, proizišlog iz režije neumoljivih prirodnih zakona.
Da, naznačena Isusova prispodoba i govori u konačnici o Božanskoj ljubavi. Ispada tako: Ne samo da ima Boga, nego te i ljubi više nego što ti ikada samog sebe možeš ljubiti. Ljubi te više nego što ćeš ti ikada ljubiti svoju braću, sestre, muža, ženu, prijatelje ... Ljubi te toliko da ti je dao slobodu kojom ga čak možeš na duže ili kraće vrijeme zanijekati, proglasiti ga nepostojećim ili barem nepravednim. Ljubi te toliko da će ti dopustiti da po bijelom svijetu ni u što rasipaš njegove životne darove. Ljubi te toliko da će te i pored svega navedenoga strpljivo čekati da mu se vratiš. Ljubi te toliko da te i ne pokušava previše uvjeravati u to kako te ljubi, jer želi da to polako sam shvatiš, bez obzira koliko će ti za to vremena trebati. I kad se sve to shvati, to neće biti kraj života, nego tek njegov početak. Jer Bog nije Bog smrti, nego Bog života!
U Sarajevu, 23. III. 2016. godine
dr. Mario Bernadić