POPTHEO -

 „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo“ (Post 2,24).

Ovaj tekst je zamišljen kao nastavak prethodnoga, odnosno, više kao njegovo naknadno pojašnjenje:

http://poptheo.ba/index.php/hr/teme/teologija/granicna-pitanja/75-sklonost-ka-neuspjehu

Tamo je između ostaloga bilo govora o tome kako razloge svih –ili barem većine- naših aktualnih emocionalnih problema treba tražiti u dinamici našeg razvoja i odrastanja unutar roditeljskog doma i obitelji.

Ovdje ne mislimo govoriti o ekstremnim slučajevima obiteljskog nasilja, kao ni o slučajevima društveno neprilagođenih roditelja, roditelja narkomana, kriminalaca i sl. Jer sasvim je logično, pa čak i u slučaju da nemamo nikakvog pojma s razvojnom psihologijom, kako ovakvi obitelji i ne pružaju dobru podlogu za zdrav i stabilan razvoj djeteta. Također ne mislimo puno govoriti niti o preteškom iskustvu djece koja su odrastala bez i jednog roditelja, ili barem jednog jedinstvenog adoptivnog staratelja. U ovakvim slučajevima ne samo da je u pitanju kasniji djetetov krajnje sumnjičav stav prema cjelini ljudskoga društva i roda, nego je u pitanju i sam život toga djeteta. U tom smislu spominjemo istraživanje René Spitz-a iz 1946. godine. Naime, dotični znanstvenik je proučavao 91 dijete koje je uslijed različitih okolnosti u dobi od svega tri mjeseca bilo odvojeno od svojih majki, te upućeno u sirotište. Tamo se opet jedna medicinska sestra u prosjeku brinula za 8-12 beba, i jasno, osim elementarne tjelesne i medicinske skrbi, ona im nije mogla pružiti ništa više od toga, što će reći da su ova djeca u materijalnom smislu bila sasvim solidno zbrinuta, ali ne i u emocionalnom. Djeca bi u početku vrištala, tražila bi pošto po to svoju biološku majku, a kad bi sve nade da će ih vidjeti na kraju propale, počela bi propadati i sama djeca. Spitz je tako već u roku od tri mjeseca počeo primjećivati prve ozbiljnije znakove zaostajanja u razvoju kod siročadi. Slabo su jeli, gubili bi na težini, po cijeli dan bi pasivno ležali na leđima; nisu više ni plakali. Do kraja druge godine života od njih 91, 34 je umrlo, s tim da ih je pri tome samo dvoje umrlo od neke konkretne bolesti; svi ostali su jednostavno uvenuli …[1] Oni koji su preživjeli, stasavali bi obično u žilave i izdržljive pojedince, no koji –kako rekosmo- imaju velikih problema s vrednovanjem društva i svijeta, kao i s pronalaskom pozitivne motivacije za vlastiti život.

Tjelesni kontakt djeteta s majkom je jednostavno prevažan, a pri tome osobito vizualni kontakt očima. Psiholozi kažu da su majčine oči nešto poput djetetovog ogledala. U njima dijete traži potvrdu vlastitog postojanja, ali također i potvrdu vlastite vrijednosti. Npr., dijete plakalo, mama hitro doletjela, stoga dijete zaključuje: „Ja važan, a mama dobra“. Ne treba posebno naglašavati koliko veliku važnost u svemu tome ima sama majčina emocionalnost. Dijete koje redovito izbliza gleda u ljupko, nježno i nasmijano majčino lice svakako ima neusporedivo bolje šanse za zdrav razvoj od djeteta koje se mora boriti s hladnom i namrgođenom majkom, pa makar ona pri tome bila i brižna. Sve u svemu, psihologija danas kaže da majka ima presudnu važnost za ispravan psihološki razvoj djeteta tijekom prve tri godine njegova života, dok će očinska figura preuzeti veću važnost u ostatku djetinjstva.

Emocionalne zamke jednog sasvim normalnog djetinjstva

Kako smo već najavili, više nas zanimaju neke zamke sasvim normalnog i pretežito veselog djetinjstva. Pri tome ćemo krenuti od „njegovog visočanstva“ - sina: Nema što, on je majčin ponos i sreća. Majka je prema njemu beskrajno dobra i strpljiva, no tu je negdje i tata, a ovaj ne može od svoje supruge niti izbliza očekivati onu količinu ljubavi, blagosti i strpljivosti koju uživa sin. A sin se pri tomu ne identificira samo s majkom, nego kako djetinjstvo odmiče, sve više i s figurom oca (…) a kako već rekosmo, majka se pri tome ne ponaša ni približno jednako prema ocu kao prema sinu. Mnogo od onoga što je sinu dopušteno, ocu je strogo zabranjeno, tako da do određene konfuzije u sinovljevoj glavi kad-tad mora doći, s tim da tog konflikta još zadugo neće biti svjestan. Naime, on će se odvijati tamo negdje duboko na nesvjesnoj razini i neće ga biti lako rasvijetliti i dovesti u svjesno područje. Ukratko, mnogima ovo nikad i ne pođe za rukom. Uglavnom, ovakav scenarij dvostrukih kriterija neminovno pretendira prema zaživljavanju stanovite kognitivne disonance unutar sina. On kroz djetinjstvo usvaja dvije suprotstavljene istine o majci, a ove istine će se nadalje u njemu nastaviti međusobno sukobljavati sve dok ne budu rasvijetljene na svjesnoj razini, ili dok na drugi način ne budu nadvladane jednom realističkom sintezom, proizašlom iz općeg životnog iskustva: „Svi mi imamo i dobrih i loših strana, i s tim se jednostavno trebamo pomiriti." No, dok se to ne dogodi, muškarac će se morati boriti s vlastitim kontraverznim stavom o ženama. Na to utječe izvorno kontraverzno iskustvo majke: ona je divno, toplo, moćno stvorenje. Izvor života, toplote i utjehe, no nad sve to se kroz zategnut odnos majke prema ocu nadvila nekakva prijeteća sjena. Konkretno, ovakvi muškarci će uvijek tendirati prema tome da budu krajnje fascinirani ženama. S jedne strane će ih obožavati, no istovremeno će prema njima gajiti duboki prijezir i sumnju.

Međutim, možda se ipak najveći problem u naznačenoj kontraverzi tiče pogrešne orijentacije u izboru životnog partnera. Psihologija je suglasna u tome da se muškarcima većinom sviđaju žene koje dijele neke sličnosti s njihovim majkama, isto kao što žene biraju muškarce koji sliče njihovim očevima. Ovakav način izbora partnera je po sebi dobar, ali samo pod uvjetom ukoliko su ljudi imali optimalno uravnotežene roditelje, odnosno, roditelje kod kojih nije postojao preveliki debalans između odnosa prema vlastitoj djeci i odnosa prema supružniku. S druge strane, što je ovaj debalans eventualno veći, s tim će se njihova djeca kasnije susretati s više problema kod izbora partnera.

Uzmimo na primjer sina kojeg je majka bezrezervno voljela i podržavala, dok se istovremeno prema ocu ponašala zategnuto, uz veliku količinu ignorancije, inhibicija i zabrana. Njega dakle, prema općem ljudskom nahođenju, privlače žene koje dijele neke zajedničke osobine s njegovom majkom. Konkretno, nesvjesno ga privlače beneficije minulog sinovskog iskustva. Međutim, taj tip žena –kako već rekosmo- pokazuje tendenciju da bezrezervno voli svoje sinove, ali ne i muževe. Dakle, njega u svemu ovome motivira povlašteni status sina. No, on više nije sin (…) sad treba biti muž, a kao takvog ga ne sljeduje više ništa dobro, barem kad je u pitanju tip žene kao što je to bila njegova majka! Stoga će se ovakav muškarac susresti s brojnim emotivnim nevoljama i patnjama. On racionalno razaznaje kakva bi mu žena zapravo trebala, ali kad takvu nađe, ne može se za nju emotivno vezati. Tomu naprotiv, emocije ga uvijek tjeraju prema onomu što mu više uopće nije potrebno, prema zaštitničkom liku majke, koja uz to što je dobra majka, i nije baš ponajbolja supruga. Naravno, sa istim i sličnim problemima se mogu susretati i same žene. I one itekako u životu mogu propatiti zbog navezanosti na zaštitnički lik oca, koji pored toga što je bio dobar otac, i nije bio baš najbolji suprug. I njih neodoljivo privlači status kćeri, koji ih po prirodi stvari više ne sljeduje, jer sad trebaju biti supruge.

Ljubomora

U našoj patrijarhalnoj slavenskoj kulturi postoji općenita tendencija da se sinovima puno više toga tolerira i dopušta nego kćerima. I zanimljivo, u tome su zapravo manje-više suglasni, kako očevi, tako i majke. Roditeljima u većini slučajeva ne smeta ukoliko im je sin zavodnik, čak što više, ponosni su na to. Istovremeno, kćer u većini slučajeva ima pravo da bude nevina i samo nevina. I kako se onda sve ovo skupa kasnije razmotava u životima muškarca i žene? Naš prosječni muškarac je uvijek iznova šokiran kad se susretne sa ženskom ljubomorom (…) jednostavno, nije čovjek navikao, pa se šokirano pita „Šta joj je opet?“ – da ne koristimo pri tome vulgarniju, i zapravo točniju formulaciju! S druge strane, žene su puno više socijalizirane s fenomenom ljubomore, jer ona urođeno spada u totalitet „uzorne“ očinske ljubavi. U tom smislu žene kasnije skoro uvijek žele osjetiti ljubomoru i posesivnost od strane voljenog muškarca, i bit će poprilično razočarane ukoliko je ne osjete. Jednostavno, vrlo vjerojatno će se osjetiti nevoljenima, što zapravo uopće nije istina, slično kao što nije istina da muškarac nije voljen, ukoliko mu je žena ljubomorna. Tako će se žena dugoročno vrlo moguće razočarati ukoliko je imala „sreće“ potrefiti na izrazito ljubomornog i posesivnog muškarca. Zašto? Pa zato što zaštitnička ljubomora oca nije isto što i podcjenjivačko-agresivna ljubomora muža! Kako već rekosmo, ženu je u cijeloj stvari motivirao minuli „status kćerke“, a ne sablasni status potencijalne žrtve obiteljskog nasilja. Slično tako i s muškarcima, samo ovaj put potpuno obratno: kako već rekosmo, njih poprilično šokira susret sa ženskom ljubomorom, međutim, muškarac će dugoročno biti vrlo razočaran ukoliko žena nije barem malo ljubomorna. I njih motivira „božanski“ status sina, ali što po sebi nema nikakve veze sa odgovornim i realnim statusom muža. Ljubomora je normalna i prirodna dimenzija ljubavi, pod uvjetom da se u svemu tome ne izgubi kontrola. Ta u bibliji se tvrdi da je čak i sam Bog ljubomoran (Izl 20,5).

Na kraju, a u skladu sa uvodnim biblijskim citatom kažemo kako ono „ostaviti oca i majku“ na podrazumijeva samo jedno prostorno odvajanje. Naprotiv, kako muškarcu, a tako i ženi je potrebno prvenstveno jedno emotivno odvajanje, i to ne toliko od samih roditelja, koliko od minulog statusa sina ili kćerke!

Y-generacija: Zeznuta generacija koju je zeznuo svijet, ali i vlastiti roditelji!

Milenijalci ili Y-gereracija je generacija rođena od 80-tih godina XX. st., pa do početka XXI. Dakle, radi se o mladim ljudima koji su sada u dvadesetim i tridesetim godinama života. Po mnogo čemu ova generacija je posebna, ali i vrlo kontraverzna, te se danas mnogi pitaju na što li će ličiti svijet kojim će oni jednog –skorog- dana vladati? U osnovi, radi se o ljudima koji su odrasli u obiteljima bez mnogo djece. Prosječni milenijalac ima samo jednog brata ili sestru, a nerijetko je to i jedinac/jedinica. Vrlo rijetko ih je bilo više djece u obitelji. Njihovi roditelji su ili kasni pripadnici „baby boom“ generacije (rođeni između 40-tih i ranih 60-tih godina XX. st.), ili rani pripadnici tzv. „X-generacije“ (rođeni između početka 60-tih, pa do početka 80-tih godina XX. st.). I jedni i drugi su se zadesili u vremenu prosperiteta i ekonomske stabilnosti, s tim da su iz djetinjstva nerijetko vukli iskustvo poslijeratnog siromaštva i bijede. Stoga su odlučili da njihova djeca više ne oskudijevaju u ničemu. I tako u startu već imamo dva problema: Kako ih nije bilo puno braće i sestara, tako su nepodijeljeno mogli primiti puno roditeljske pažnje i brige, a uz to i puno materijalnih blagodati. I jedno i drugo za djecu predstavlja sasvim prijatno iskustvo, međutim, problem je u tome što ovo sve skupa i ne liči puno na kasniji realni život i svijet izvan roditeljskog doma. Također, treba naglasiti da su milenijalci stasavali pretežito u obzoru pedocentrizma. Radi se o kontraverznoj pedagoškoj tendenciji u kojoj je dijete manje-više uvijek u pravu, te gdje se roditelji potpuno podređuju njegovim željama. Samim tim, tu govorimo i o krizi očinskog autoriteata, kao i o slabljenju očinske figure. Međutim, to isto slijeduje i majku. Na ovaj način kod dijeteta se ne razvija odgovornost i osobna inicijativa, nego ono postaje sve ovisnije o roditeljskoj pomoći. Na kraju se iz svega toga lako izrodi nešto što bi -nažalost- mogli nazvati nesposobnim tiraninom!

Problem se dodatno probudio s 11.09.2001. Pad kula „blizanki“ simbolično je označio i svršetak stabilnog i prosperitetnog svijeta druge polovice XX. stoljeća, te početak krajnje nestabilne ekonomije i politike današnjice. Ipsilonci su se tako susreli s nevoljom da se njihova i onako velika prirođena navezanost na roditelje u aktualnoj krizi još više produbila. U tom smislu navodimo kako čak 50% milenijalaca (ipsilonaca) živi sa svojim roditeljima do 35. godine života. Do 32. godine svega ih je 26% vjenčano, a i ti rijetki vjenčani su opet nerijetko i dalje ovisni o roditeljskoj materijalnoj, ali i odgojiteljskoj pomoći. Naime, milenijalci vrlo rado uvaljuju svoju djecu na čuvanje bakama i djedovima![2]

Generalno ih karakterizira velika zatvorenost i nepovjerenje naspram drugih ljudi. Tako, tek 40% milenijalaca kaže da generalno vjeruje ljudima, dok svega 19% ono stvarno vjeruje drugima. Neki psiholozi ih uspoređuju sa srednjovjekovnim vitezovima: iza čvrstog ledenog oklopa skriva se zapravo vrlo krhka i nerazvijena osobnost.

Također, vrlo je zbunjujuća njihova kombinacija pozitivnih i negativnih karakternih osobina, kao i stavova. S jedne strane, pokazuju znatno viši stupanj društvene tolerancije od prethodnih generacija; s druge strane, u bliskim osobnim relacijama pokazuju veliku sklonost prema narcisoidnosti i egoizmu. Ono, imaju velika očekivanja od ljubavi i života, s tim da u konačnici uvijek očekuju da to netko drugi za njih sve uradi. Brojni pedagozi i didaktičari diljem svijeta razbijaju glavu s tim kako im usaditi produktivni „ja-to-mogu“ stav!

Osim toga, puno su manje opterećeni nacionalizmom i patriotizmom nego prethodne generacije, a ratovanje za tuđe interese da i ne spominjemo! Ono, u zadnje vrijeme se stalno nešto prijeti ratovima, kako na lokalnoj, tako i na globalnoj razini … eto ljude kao strah, a ja ih stalno pitam tko će to ratovati? Osim nas starih budala ne vidim nikoga novog! Jer ovima mladima je to suviše naporno i besmisleno … tko zna, valjda i sam egoizam i narcisoidnost eto imaju i nekih svojih pozitivnih strana!

Kako rekosmo, društveno su tolerantniji od prethodnih generacija, ali u političkom smislu nerijetko podupiru snažne i odlučne mačo lidere poput Putina i Trump-a. Nedostatak njihove političke korektnosti ih uopće ne smeta, jer ono, svijet je u rasulu, a liberali i dalje pričaju kao da je vani 1990-ta.

Posebnu, i po sebi ekstremnu skupinu milenijalaca predstavljaju japanski „Hikikomori“ mladi ljudi. Djeca mahom boljih obitelji iz društvenog gornjeg srednjeg sloja, pri tomu najčešće jedinci, koji se na kraju nikako nisu uspjeli integrirati u društvo. Najčešći okidač im je ne prolazak na prijamnom ispitu za fakultet, koji je doduše u Japanu stvarno brutalno težak. Poslije toga se povlače u svoju sobu unutar roditeljskog doma. Uglavnom nikad ne izlaze iz nje osim do WC-a i nešto za pojest. Napolje idu isto tako vrlo rijetko, samo nešto za kupiti i to obično u večernjim satima kad ih se zbog mraka ne može najbolje vidjeti. Dane provode uglavnom pred kompjuterom ili igraćom konzolom, i ne pokazuju nikakvu želju za promjenom svoga stanja.

Općenito govoreći, milenijalci se puno bolje snalaze u virtualnom svijetu nego u onom stvarnom. Tu oni proživljavaju i svoje mašte, nade, ali i strahove. Tko zna, možda će daljnji razvoj ljudske vrste i preći u područje virtualne stvarnosti, a možda je pred nama i neko veliko i bolno otriježnjenje … Vrijeme će pokazati, a čovjeku se i dalje nadati najboljem!

U Sarajevu, 9. 2. 2017. godine

M. B.