POPTHEO -

 Ranije smo već govorili o tomu kako čovjek upoznaje samog sebe obično tamo nekad u zrelijim godinama. Jednostavno, dinamika razvoja i odgoja je takva da smo u ranijim fazama života primorani usmjeravati pozornost dalje od samih sebe: prvo upoznajemo bližu okolicu, smiješak roditelja, zatim svladavamo temeljne životne vještine poput hoda, govora i elementarnog snalaženja u prostoru i vremenu; onda za koju godinu dođe škola: jedna, druga i treća; zatim posao, kućenje, pronalazak životnog partnera. I obično tek nakon svega toga ili barem pred kraj svega toga, čovjek se počinje pitati o samom sebi, kao i o smislu svoga cjelokupnog dotadašnjeg života. U sklopu toga šireg promišljanja nerijetko se raspoznaju i nezadovoljstva zbog vlastite pozicije u životu i svijetu, te zbog frustrirajućih odnosa s drugim ljudima.

Konačno, velikim se životnim ostvarenjem (ako ne i najvećim) pokazuje pronalazak svojevrsnog srednjeg puta između kooperativno-pasivnog i agresivnog načina ponašanja. Sve obično započinje već u roditeljskom domu: dok neki roditelji djecu uče rigidnom „u se', na se', poda' se'“ životnom stavu, drugi opet ne uspijevaju pravilno socijalizirati svoju djecu, bez obzira je li istu pri tomu drže u debeloj sjeni vlastitog autoriteta ili se pak radi o sjeni pretjerane roditeljske ljubavi i brige, iz koje će djeca na koncu izaći poprilično nespremna za realni život i njegove izazove…

Asertivnost, lat. assertus – potvrđen, dokazan, je karakteristika ponašanja, koja se očituje u aktivnom branjenju svojih prava ili u odlučnoj borbi za postizanje cilja na neagresivan način.[1] Neki psiholozi asertivnost svrstavaju po sredini između pasivnosti i agresije i stoga je smatraju optimalnim načinom reagiranja u socijalnim frustrativnim situacijama. Izraz „asertivnost“ uglavnom nije poznat u našem jeziku, a neki izrazi „povjerenje u sebe“, „samopouzdanje“, „samosvjesnost“, pa i „prodornost“ u velikom broju situacija najbolje odgovaraju tome pojmu. Kod ljudi koji su suviše pristojni i obazrivi prema interesima drugih (što neki američki psiholozi smatraju pogrješnom taktikom) preporučuje se trening asertivnosti (samotrening ili trening sa stručnom osobom), u kojem se podučavaju u tome da budu više prodorni i samosvjesni.

Boris Petz u svom Psihologijskom rječniku (2005) navodi da je trening asertivnosti pokušaj uvježbavanja plašljivih i povučenih ljudi koji se boje otvoreno reći što misle, i ne mogu reći „ne“, a da se zbog toga ne osjećaju krivi i sl. Sastoji se u različitim terapijskim postupcima, najčešće u uvježbavanju asertivnog ponašanja oponašanjem terapeuta, koji im daje primjere.

Trening asertivnosti (sa stručnom osobom) definira se kao grupa različitih kognitivno-bihevioralnih tehnika zasnovanih na principu recipročne inhibicije i kognitivne restrukturacije.[2]

Trening asertivnost osoba može učiniti i sama vježbajući s bliskim osobama kako uspješno reći ne. Postupak je mnogo dulji i zahtjevniji, ali može biti od velike pomoći da se krene putovima uspješne asertivne komunikacije.

Kao što smo već rekli asertivnost je stav i način ponašanja u bilo kojoj situaciji u kojoj trebate izraziti svoja osjećanja, zatražiti ono što želite i reći „ne“ kada nešto ne želite.

Veliki broj ljudi tijekom svog odrastanja nije uspio izgraditi asertivni stav zbog čega se vrlo često nalaze u situaciji u kojoj ne umiju izboriti se za svoja prava. Neasertivno ponašanje podrazumijeva da se pokoravate tuđim željama i na taj način oduzimate sebi pravo da se izborite za vlastite interese (tzv. submisivno ponašanje) ili  da agresivno reagirate kada su vaši interesi ugroženi. „Zlatna sredina“ između ova dva vrlo uobičajena načina reagiranja jest upravo asertivno ponašanje.

Postati asertivan znači postati svjestan sebe i spoznati svoje želje. Ova spoznaja počiva na ideji da je vaše pravo zatražiti ono što želite. Ako ste asertivni, svjesni ste svojih prava koja imate kao ljudsko biće. Vi poštujete sebe i svoje potrebe, jednako kao druge osobe i njihove potrebe. Tako bismo mogli teći da asertivno ponašanje predstavlja način razvijanja samopouzdanja i stjecanja većeg uvažavanja od strane ljudi s kojima ste u svakodnevnom kontaktu.

Međutim, prije nego prijeđemo na praktične savjete, važno je upoznati se s osobnim pravima koja kao ljudska bića imamo. Koliko god da vam se možda čini da se ona podrazumijevaju, često smo skloni da na neka od njih zaboravimo ili da imamo teškoće ostvariti ih. Učenje asertivnih vještina uvijek započinje podsjećanjem na prava koja imamo i koja nastojimo ostvariti kroz asertivnost.

U brojnoj literaturi pronaći ćemo praktične savjete za asertivno ponašanje, ali ono što je bitno naglasiti prethodno je potrebno poznavati listu osobih prava[3].

Lista osobnih prava

• Imam pravo zatražiti ono što želim.
• Imam pravo reći „ne“ na molbe ili zahtjeve za koje smatram da ih objektivno ne mogu ispuniti.
• Imam pravo izraziti sva svoja osjećanja, pozitivna ili negativna.
•  Imam se pravo predomisliti.
• Imam pravo ponekad napraviti grješku i ne biti savršen/a.
• Imam pravo reći „ne“  za bilo što na što nisam spreman/a, što mi se ne čini sigurnim ili što ugrožava vrijednosti u koje vjerujem.
• Imam pravo odrediti vlastite prioritete.
• Imam pravo biti „neodgovoran/a“ za tuđa ponašanja, postupke, osjećanja ili probleme.
• Imam se pravo naljutiti na nekoga koga volim.
• Imam pravo biti u potpunosti to što jesam.
• Imam pravo biti uplašen/a i reći: „Ja se bojim“.
• Imam pravo reći: „Ne znam“.
• Imam pravo ne opravdavati se i ne obrazlagati svoje ponašanje bilo komu ili za bilo što.
• Imam pravo donositi odluke na osnovu svojih osjećanja.
• Imam pravo na potrebu za vlastitim prostorom i vremenom za sebe.
• Imam pravo ne biti okružen/a ljudima koji me vrijeđaju i zlostavljaju.
• Imam pravo na svoje potrebe i želje koje će drugi poštovati.
• Imam pravo da se prema meni odnose s poštovanjem.
• Imam pravo biti sretan.

Da bismo uspjeli otvariti sva prava vrlo često podrazumijeva se potreba za učenjem kako bismo znali na koji način se postaviti prema ljudima s kojima svakodnevno komuniciramo.

Evo nekih praktičnih savjeta na koji način da se zauzmete za sebe.

1. Razvijte neverbalno asertivno ponašanje[4]

Neverbalni aspekti asertivnosti na koje možete obratiti pažnju prilikom komunikacije s drugima jest gledanje direktno u osobu kojoj se obraćate. Gledanjem u pod ili u stranu šaljete poruku da ste nesigurni. Suprotno ekstremno ponašanje „buljenje“, također nije korisno, jer druga osoba može se osjetiti ugroženom.

Važno je i imati otvoreno umjesto zatvorenog držanja. Ako sjedite, nemojte prekrštati noge ili ruke. Ako stojite, stojite uspravljeno na obje noge. Stojite direktno ispred osobe umjesto da se sklanjate sa strane. Dok komunicirate, nemojte izmicati ili se udaljavati od druge osobe. Doslovno morate ostati na svom mjestu. Isto tako, nije dobro ni naginjati se unaprijed prema sugovorniku, te držati šake skupljenima. Takvo držanje je svojstveno agresivnim osobama.

Ostanite smireni. Izbjegavajte da se suviše emocionalno uznemirite ili uzbudite. Ako ste ljuti, oslobodite se ljutnje negdje drugdje prije nego što pokušate biti asertivni.

Vježbajte ove navedene neverbalne vještine s prijateljem kroz igranje uloga u situacijama koje zahtijevaju asertivno ponašanje.

2. Razvijte asertivne rečenice

U svakodnevnom životu sigurno ste se često našli u situaciji kada vam nečije ponašanje smeta, a vi sputavate sebe da izrazite svoje neslaganje. Vjerojatno ste nekada pustili osobu da vas preskoči u redu u kome čekate, bilo vas je sramota da partneru/partnerki kažete da vam nešto smeta, suzdržavate se da postavite pitanje na predavanju, teško vam je izraziti negativna osjećanja ili da od nekoga zatražite pomoć kada vam je to potrebno. U našim životima postoji čitav niz situacija u kojima nam je nezgodno tražiti ono što želimo ili odbiti ono što ne želimo. Učenje asertivnih rečenica jedan je od načina da se snađete u ovim situacijama.

Kako biste se izborili s ovim situacijama važno je iznijeti svoju molbu. Ovo je najbitniji korak u razvijanju asertivnosti. Jednostavno recite što je ono što želite (ili ne želite) direktno i otvoreno.

Shodno tome donosimo Vam nekoliko uputa za asertivno iznošenje molbi.

Upotrijebite asertivno neverbalno ponašanje koje smo već opisali na sjedeće načine:

• Stanite uspravno, uspostavite kontakt očima i radite na tome da ostanete smireni i sabrani.
• Iznesite zahtjev na jednostavan način. Bit će dovoljno jedna ili dvije rečenice koje je lako razumjeti. Npr. „Voljela bih da me ne prekidaš dok pričam.“
• Izbjegavajte tražiti više stvari istovremeno.
• Budite određeni. Zatražite točno ono što želite ili vas osoba kojoj se obraćate može pogrješno razumjeti.
• Upotrebljavajte „Ja izjave“ u obliku: „Volio/la bih“, „Želim“, „Značilo bi mi…“. Veoma je važno izbjegavati  „Ti izjave“ u trenutku kada iznosite molbu. Izjave koje sadrže prijetnju ili pokušaj prinude (Uradit ćeš to ili u suprotnom…) dovest će do toga da osoba zauzme obrambeni stav i umanjit će šansu da dobijete ono što želite. Dakle, važno je da fokus vaše molbe bude na onome što vi želite i u s vezi s tim kako se vi osjećate umjesto da predstavlja diktat kako bi se tuđe ponašanje moralo pokoravati vašoj volji.
  

3. Protestirajte protiv ponašanja, ne protiv ličnosti[5]

Kada protestirate protiv nečega, vodite računa o tome da to bude protiv točno određenog ponašanja, ne protiv ličnosti osobe! Važno je da osobi stavite do znanja da imate problem s onim što ona radi, ali ne i s tim kakva je on ili ona osoba. Npr. umjesto da kažete „Mislim da si neodgovoran što me ne nazoveš da kažeš kako ćeš kasniti“ korisnije je reći „Imam problem s tim što me ne pozoveš i kažeš da ćeš zakasniti“. Na ovaj način stavljate osobi do znanja da je poštujete, ali da vam se ne sviđaju neka njena ponašanja. S druge strane, kada osuđujete njenu ličnost zbog izvjesnog ponašanja dovodite je u situaciju da se brani što stvara uvjete za dalje produbljivanje konflikta. Kada protestirate protiv nečijeg ponašanja, neka vaša žalba uvijek bude praćena pozitivnom molbom, poput: „Volio/la bih da ne kasniš kada se dogovorimo da se vidimo“.

4. Nemojte se izvinjavati zbog vlastitih želja.

Kada želite nešto zatražiti, učinite to direktno. Recite: „Želio/la bih da uradiš…“, umjesto „Oprosti, bi li mogao...“ Kada želite odbiti nečiji zahtjev, uradite to direktno, ali učtivo. Nemojte se ispričavati ili opravdavati. Jednostavno recite; „Ne hvala, nisam zainteresiran/a…“ Ako druga osoba pokuša izvršiti pritisak na vas, jednostavno ponavljajte svoj odgovor sve dok joj ne postane jasno da zaista tako i mislite. Ova metoda popularno se zove „pokvarena ploča“ i veoma je koristan u situacijama kada vas prodavači svega i svačega vrbuju da kupite njihov proizvod.

5. Iznosite molbe, ne zahtjeve ili naredbe.[6]

Asertivno ponašanje podrazumijeva da uvijek poštujete prava i dostojanstvo druge osobe. Iz tog razloga asertivne rečenice uvijek su prije u formi molbe, a ne zahtjeva. Kako je maloprije rečeno: dobro je koristiti verbalne obrasce „volio/la bih“, „želio/la bih“, a izbjegavati one „ti to moraš“, „naređujem ti“ i sl. Zahtjevi da se netko ponaša na drukčiji način predstavlja agresivni vid ponašanja koji teško da će vam omogućiti da ostvarite svoje želje i stoga je veoma važno da vaše asertivne rečenice budu izrečene u vidu molbi, a ne naredbi.

Kao što vidite učenje asertivnog ponašanja može vam bude od koristi u širokom spektru situacija, od snalaženja u situacijama kada je prodavač veoma navalentan do učenja kako da se postavite prema šefu, poslovnom partneru ili partneru/partnerki.

Ipak, najsigurniji način da se steknu asertivne vještine jest kroz asertivni trening koji predstavlja iskustveni vid učenja. Jednom kada kroz ovaj trening naučite kako se postaviti asertivno, ove vještine postat će vaše trajno vlasništvo i osposobit će vas da se otvoreno izborite za svoje ciljeve kao i da bez osjećanja krivice odbijete prijedloge drugih za koje smatrate da nisu u vašem interesu.

Jedan od sastavnih dijelova asertivnog treninga jest i rad na emocionalnim problemima koji leže u osnovi neasertivnog ponašanja. Ljudi su skloni da iz straha da ne budu odbijeni ili da ne naiđu na tuđu kritiku, rade sve ono što drugi od njih zahtijevaju. Asertivni trening između ostalog uči vas i kako da se ne osjećate krivim kada odlučite da stvari radite po svom, a ne po tuđem nahođenju.

Što zapravo želimo?

Nerijetko se dogodi da nas slatko nasmije nečija zbunjena osobnost ili nas opet razbjesni ono kad netko olako mijenja kriterije, pa jedan dan tvrdi jedno, drugi drugo… U oba slučaja uobičajeno kažemo da taj/ta zapravo i ne zna što hoće. No, budimo oprezni s takvim konstatacijama, jer zapravo većina nas barem ponekad ne zna što hoće! Zašto se ovo događa? Rekli bi smo iz najrazličitijih razloga: kroz odgoj nam se različite želje i ciljevi nameću kao naše vlastite, a i bez toga, po mimetičkoj (oponašajućoj) naravi naše ljudske prirode skloni smo željeti ono što vidimo da i drugi ljudi žele. I što onda mi uopće na kraju želimo? Nešto što nama kao nama stvarno i uistinu treba ili je to tek u pitanju tuđa želja za koju smo strastveno uvjereni da je naša vlastita? Ovo bi svakako trebalo u glavi razgraničiti  i zbog toga bi svaku želju ili barem onu zahtjevniju i skuplju trebalo promisliti uz pomoć pitanja: treba li to meni doista, odnosno, što ja s tim dobivam, a što gubim? Jer ako je eventualna šteta veća od potencijalne koristi, onda svakako imam posla s neracionalnom željom, a koja kao takva i ne može biti moja vlastita, nego je strana i tuđa!

Uzmimo za primjer, danas većina ljudi osjeća snažnu želju za kupovinom skupog pametnog telefona. Ako vas upravo salijeću takve misli svakako se priupitajte zašto vam to treba? Ako ga želite samo zato jer ga drugi žele, tada ga zapravo vi sami ni ne želite! Možda ga želite jer je to jednostavno postao društveni standard, pa onda ono, da ne ispadate pred drugima siromašni i bezuspješni. Ivo Andrić reče da se ljubav, kašalj i siromaštvo ne mogu sakriti, baš kao što svoju bijedu ne mogu sakriti niti oni koji svoj novi skupocjeni smartphone nadopunjuju s dvije marke kredita. Ne treba se stidjeti svoje materijalne skromnosti: u svakom slučaju bolje biti pošten siromah nego nepošten bogataš, a koji je na koncu i sam neka vrsta siromaha, upravo stoga što se u životu nije mogao obogatiti nikako drugačije osim na nepošten način.

Možda vam trebaju vrhunske performanse skupocjenog smartphonea? Sad, teško da su vam baš ono nužno potrebne, ali istini za volju, vrhunske performanse su kudikamo bolje i ugodnije za korištenje od onih osrednjih, a da ne kažemo loših … No, pitajte se je li to na kraju sve skupa vrijedno vaših tisuću i pol maraka ili šest tisuća kuna? Jer nepobitna je istina da se danas u cjenovnom razredu od 300 do 500 maraka može kupiti sasvim pristojan smartphone, a onih ostalih 1.000 se može potrošiti i za nešto drugo, da ne kažemo i prištedjeti!

Zanimljivo je da se jednim ovakvim jednostavnim preispitivanjem vlastitih želja još u 16. st. bavio Sv. Ignacije Lojolski. Unutar teme „raspoznavanja duhova“ on je doslovno preporučivao sljedeću praksu: Kad se premišljaš između dvije izazovne opcije, a koje se međusobno ipak isključuju, doslovno uzmi papir, povuci uspravnu crtu i piši sa svake strane za svaku opciju ono što joj ide u prilog. Na kraju u svakom slučaju izaberi jaču stranu, a ako je kojim slučajem krajnji rezultat 50/50, tada izaberi bilo što, zatim kreni dalje i ne osvrći se više unatrag!  

Umjesto zaključka:

Mala digresija s preispitivanjem vlastitih želja nam govori kako i cijela priča o asertivnom ponašanju može imati smisla samo unutar jedne šire potrage za vlastitim životnim ciljem i smislom. Jer ako na svijetu ima nešto gore od nesigurne budale, to je onda svakako samouvjerena i sigurna budala. Za čovjeka kudikamo nije isključivo važno kako će se ispravno izraziti, nego i što će pri tomu izraziti. Nije samo važno pitanje kako ću obraniti vlastiti stav, nego i ono: je li to uopće moj stav, i ako jeste, je li vrijedan obrane ili ću ipak radije još malo raditi na njegovom usavršavanju i pročišćenju?

U Sarajevu, 27. kolovoza 2016. godine