Prepričati radnju knjige Koliba, autora Williama P. Younga, čini se tako jednostavno. Glavni lik Mek, vjernik, doživljava veliku tragediju tako što mu nepoznati manijak ubija dijete. Njegova bol je toliko živo opisana da je nemoguće ostati ravnodušan. Nakon što je bol sve veća i veća i nakon što Mek više ne može kontrolirati svoj život počinje se preispitivati o uzrocima svog najvećeg gubitka. U toj potrazi osobno mu se obraćaju Bog, Isus i Duh Sveti. Većina radnje u knjizi predstavljena je u razgovoru Meka s Bogom, Isusom i Duhom Svetim. U potrazi za pitanjem: „Gdje je Bog u svijetu ispunjenom neizrecivim bolom?“, Mek se preobrazio, a možda i većina čitalaca knjige. Romanu koji na psihološki način obrađuje teološke teme teško je pristupiti objektivno, osobito ako si kršćanin, katolik, kao što sam ja. Teško je odstupiti od svojih uvjerenja i reći, ne to nije nemoguće, Bog ne liječi bol za gubitkom voljene osobe, ali u jednom se i znanost i religija slažu: potrebno je razumijevanje kako bi se bol za izgubljenom osobom umanjila ili lakše prihvatila. Bilo da razumijevanje tražimo u duhovnom smiraju kod boga ili prijatelja s kojim imamo fizički kontakt, moguće je doći do osjećaja da smo s nekim podijelili svoje osjećaje i podijeliti svoj teret i bol.
U ovoj knjizi su jasno i precizno objašnjene reakcije na gubitak voljene osobe, a tome smo izloženi svakodnevno, kako u našoj okolini, medijima, pa evo i u knjigama čiji nam naslov na to ne upućuje. Upravo iz tog razloga što smo često izloženi da netko blizak nama ili sami mi doživimo osobni gubitak nastojat ću prikazati koji su to načini da se osobi pomogne.
Gubici su univerzalna pojava, jer na svijetu ne postoji čovjek koji nije nekoga ili nešto izgubio. Naravno, ljudi se međusobnorazlikujupo broju i vremenu gubitka. Smrt nije jedini način da nekoga izgubimo, već radi svađe, ljubomore, zavisti i drugih životnih prilika možemo izgubiti prijatelje, voljene osobe ili izgubiti drage i bitne nam stvari poput novčanika, ključeva i dr. Gubitke zbog smrti karakterizira sasvim sigurna trajnost, konačnost i nepovratnost, dok kod ostalih vrsta gubitaka može postojati barem teoretska nada da će nam se izgubljena osoba vratiti ili da ćemo ponovo steći ono što smo izgubili. S druge strane, postoje i velike sličnosti u reakcijama na gubitak uzrokovan smrću i drugim uzrocima.Reakcije na gubitak nikada ne moraju i ne mogu biti iste.
Pojam Psihološke krizne intervencije (KRIN) označava skup postupaka pomoću kojih se, nakon kriznih događaja, ljudima nastoji pomoći da lakše prebrode ono što su doživjeli, odnosno pružanje pomoći radi ponovnog stjecanja osjećaja autonomije i kontrole nad životom, čime se smanjuje osjećaj bespomoćnosti (Arambašić, 2000).
Reakcije na gubitak mogu biti emocionalne (tuga, ljutnja, osjećaj krivice…), misaone (šok, nevjerica, teškoće u pažnji i pamćenju…), tjelesne (bol u prsima, probadanja u predjelu grudnog koša, teškoće s disanjem…) i ponašajne (teškoće u spavanju, gubitak apetita, plakanje, pretjerana aktivnost ili povlačenje u sebe…).
Suvremena istraživanja (Arambašić, 2013) pokazuju da su nerijetke reakcije na gubitak i vjera u Boga koja se pojavljuje ili postaje jačom. Javlja se i osjećaj snage gdje osoba smatra da može izdržati gubitak. Dominantan je i osjećaj da "smiju", znaju i mogu tražiti te primati podršku i pomoć drugih ljudi. Spoznaja o tome da u svojoj okolini imaju mnogo ljudi koji su im spremni pružiti podršku u teškim trenucima čine ih jačim i izdržljivijim. Usvajanje novih životnih vrijednosti i osjećaj zbližavanja s drugom bliskom osobom daje snagu tugujućoj osobi na način da uviđa da nije sama i da tu nije kraj.
Bez obzira bili mi ili ne pripadnici određene konfesije, istraživanja pokazuju da je gubitak, odnosno smrt osobe, nešto što pojačava naše vjerovanje da postoji „viša sila“, jer sam čovjek nije u mogućnosti naći razumno objašnjenje za sve životne događaje i da bi se umanjio osjećaj anksioznosti traži odgovore u Njemu, bez obzira kako ga tko zvao.
Na koji način je upravo On, odnosno oni, pomogli Meku, autor knjige je to predstavio na jednostavan i razuman način. U slučaju da netko u našoj okolini doživi gubitak, odnosno smrt drage osobe, dužni smo pomoći osobi na taj način da shvati da nije sama i pružiti joj podršku. Najvažnije od svega je tugujućoj osobi pokazati da nemamo “čarobni štapić” kojim bismo mogli odagnati njezinu tugu i bol, ali da smo tu, da nam je stalo, da se može na nas osloniti. Kad ne znamo što reći najbolje je–šutjeti! Baš kao što smo zatvorili zadnju koricu knjige i osjetili da nismo sami, a nitko fizički nije bio uz nas… možda je to dokaz da je Koliba unutar nas samih i da nikad nije prazna…