Nalazite se ovdje: NaslovnicaIntervjuAko osjećaj zahvalnosti u nama prevlada negativne osjećaje, tada možemo biti sretniji ljudi – Intervju s dr. Darkom Marčinkom

Ako osjećaj zahvalnosti u nama prevlada negativne osjećaje, tada možemo biti sretniji ljudi – Intervju s dr. Darkom Marčinkom

U svijetu, a i kod nas sve je više onih koji se za vrijeme blagdana koji nam predstoje osjećaju tužno, usamljeno, a neki možda i depresivno. Tim povodom razgovarali smo s dr. Darkom Marčinkom, pročelnikom Specijalističkog zavoda za poremećaje hranjenja i personologiju, te zamjenikom predstojnika Klinike za psihijatriju Medicinskog fakulteta KBC Zagreb. Osim navedenoga, dr. Marčinko je profesor u izboru na Katedri za psihijatriju i psihološku medicinu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (docent od 2009). Ujedno je i specijalist psihijatar, subspecijalist iz biologijske psihijatrije, a završio je i višegodišnju edukaciju za psihoanalitičkog psihoterapeuta i obiteljskog psihoterapeuta, potom edukaciju u Anna Freud centru u Londonu (dinamska interpersonalna terapija i mentalizacijska obiteljska terapija). Stalni je sudski vještak, član uredništva „Croatian Medical Journal“ te autor preko 30 radova indeksiranih u CC (Current Contents). Urednik je sveučilišnog udžbenika „Suicidologija“ (2011) i knjiga „Narcistični poremećaj ličnosti“ (2013) i „Poremećaji hranjenja“ (2013).

 

Poštovani dr. Marčinko, sve više se u svijetu, a i kod nas govori o depresiji. Možete li nam za početak pojasniti što je zapravo depresija i kako se liječi?

Depresija se ubraja u najranije opisane bolesti u povijesti medicine, a danas je to jedan od vodećih psihičkih poremećaja. U općoj populaciji ima dosta zabluda, mitova i neznanja o depresiji i mnogi uopće ne znaju da je depresija bolest i ne traže stručnu pomoć. Često se misli kako je depresija samo prolazna slabost, nedostatak morala, odraz manje vrijednosti, to jest nešto što se rješava jakom voljom, čvrstom vjerom u Boga itd. Epidemiološka istraživanja pokazuju kako svaka peta žena i svaki deseti muškarac tijekom života može doživjeti barem jednu ozbiljnu depresivnu epizodu. Depresija je poremećaj koji se javlja epizodično, a u više od 80% osoba s prvom depresivnom epizodom pojaviti će se nova depresivna epizoda. Neliječena depresivna epizoda praćena je znatno većim rizikom od javljanja nove depresivne epizode i kronifikacije postojeće. Blaži i srednje teški oblici depresije mogu se liječiti i kod obiteljskog liječnika, dok teže forme bolesti liječe psihijatri. Najbolje rezultate u liječenju daje kombinacija lijekova i psihoterapije uz ostale oblike jačanja pozitivnih potencijala ličnosti. Depresivne se epizode mogu izliječiti u velikom postotku. Bolesnika već na samom početku liječenja treba obavijestiti da je njegov poremećaj vjerojatno nastao kao rezultat međudjelovanja različitih biokemijskih i psiholoških čimbenika te da će se u liječenju rabiti i lijekovi i različite psihološke metode liječenja. Također je neobično važno upozoriti bolesnika da to nije bolest koja se uvijek može vrlo brzo ukloniti i da lijekovi koje uzima ne djeluju poput onih koji se uzimaju protiv glavobolje. Djelovanje lijekova koji se rabe u depresiji nastupa s latencijom od dva, tri, četiri, a katkad čak i šest tjedana. Stoga bolesnika treba upozoriti da izostanak brzog terapijskog učinka ne znači da je lijek nedjelotvoran, već samo da ga još nije uzimao dovoljno dugo da bi iskusio njegovo povoljno djelovanje. U većini slučajeva poboljšanje sna i apetita su rani znakovi poboljšanja, a potišteno raspoloženje popraviti će se zadnje.

Po čemu se depresija razlikuje od normalnih promjena raspoloženja koje ne treba liječiti?

Raspoloženje je dugotrajno, stabilno emocionalno stanje pojedinca, a afekt je vanjski izraz tog stanja. Raspoloženje je u odnosu na afekt ono, to što je klima u odnosu na vrijeme. Raspoloženje može oscilirati u svakodnevnom životu većine ljudi, tako može biti nešto tužnije ili veselije, ali se uglavnom održava unutar nekih prihvatljivih granica i osoba zbog toga nema visok osjećaj patnje. Promjene raspoloženja koje klasificiramo kao depresija-depresivni poremećaj, razlikuju se od normalnih oscilacija raspoloženja po jačini otklona od normalnog te dužini trajanja uz nemogućnost da osoba takvo raspoloženje kontrolira. Stupanj patnje koji nosi ozbiljna depresija je iznimno visok i osoba osjeća značajne posljedice u svakodnevnom funkcioniranju.

Koji su karakteristični simptomi ove bolesti i postoji li dobna skupina koju ona najčešće zahvaća?

Depresivno raspoloženje vodeći je simptom i traje veći dio dana, gotovo svaki dan, što se navodi kao subjektivna pritužba (npr. osjeća se tužno ili prazno) ili to stanje vide druge osobe (u djece i adolescenata može biti prisutno razdražljivo raspoloženje). Značajno je smanjeno zanimanje ili uživanje u svim, ili gotovo svim aktivnostima veći dio dana, gotovo svaki dan (što se navodi kao subjektivna pritužba ili to stanje vide druge osobe). Značajan je gubitak tjelesne težine bez dijete ili pak dobivanje na težini (npr. promjena više od 5% tjelesne težine u mjesec dana), ili smanjenje ili povećanje apetita gotovo svakog dana. Često je prisutna nesanica ili hipersomnija (pojačano spavanje) gotovo svakog dana. Psihomotorni nemir ili usporenost gotovo svakog dana (što vide druge osobe, a ne samo kao subjektivni osjećaj nemira ili usporenosti). Osoba se žali na umor ili gubitak energije gotovo svakog dana kao i osjećaj bezvrijednosti ili velike i neodgovarajuće krivnje. Smanjena je sposobnost koncentracije, postoje smetnje mišljenja, može se javiti i jaka neodlučnost. Najteži simptom su ponavljajuća razmišljanja o smrti (ne samo strah od smrti), ponavljajuće samoubilačke ideje bez specifičnog plana, ili pokušaji samoubojstva, ili specifičan plan za izvršenje samoubojstva. Simptomi uzrokuju klinički značajne smetnje ili oštećenja u socijalnom, radnom ili drugom važnom području djelovanja. Simptomi se ne mogu pripisati žalovanju, tj. ne nastaju nakon gubitka voljene osobe.

Koji su oblici depresivnog poremećaja?

Bitno je razlikovanje psihotične i nepsihotične depresivne epizode.

Ako su prisutne depresivne sumanute ideje i halucinacije (obmane osjetila), radi se o psihotičnoj depresiji. Ovaj oblik neodgodivo zahtijeva bolničku obradu i liječenje. Depresivne sumanute misli očituju se kao ideje propasti i osiromašenja, zatim ideje krivnje i samooptuživanja te hipohondrijske (uvjerenost da boluje od teške i opasne somatske bolesti) i nihilističke ideje (osjećaj da nema nikoga na svijetu, da tjelesni organi ne rade ili ne postoje).

Nepsihotična se depresija može očitovati kao blaga, umjereno teška ili teška depresivna epizoda. U liječenju nepsihotičnih depresija antidepresivi pokazuju veliku terapijsku učinkovitost i uspješni su u 60-80% bolesnika. Kod liječenja nepsihotičnih depresija, antidepresive se nekada treba kombinirati i s antipsihoticima.

Reaktivne depresije predstavljaju reakcije na životne probleme i stresne situacije kao što su smrt bliske osobe, gubitak posla, razvod, itd. Ova su stanja jače izražena od osjećaja tuge i nesreće u svakodnevnom životu, traju duže nego što je to uobičajeno, a simptomi obično uključuju tjeskobu, smetnje spavanja i gubitak apetita.

Psihoterapija predstavlja terapiju izbora, a mogu se dati kratkotrajno i benzodiazepini zbog anksioznosti i nesanice.

Sekundarne depresije su stanja koja se razvijaju u osoba koje boluju od različitih tjelesnih, zaraznih, endokrinoloških i neuroloških bolesti. Potrebno je liječiti osnovnu bolest, a primjena antidepresiva je simptomatska (pomoćna) terapija. Depresivna stanja mogu biti izazvana i različitim lijekovima, kao što su kortikosteroidi, digitalis, indometacin, fenotiazini, benzodiazepini, klonidin, oralni kontraceptivi.

Postpartalna depresija (depresija koja se javlja u razdoblju babinja) može biti ozbiljan poremećaj koji zahvaća oko 10% žena koje su rodile pri čemu one imaju velikih problema u obavljaju uobičajenih aktivnosti. Postpartalna depresija može se očitovati vrlo dramatično. Nije riječ samo o hormonalnoj buri, nego i o sučeljavanju s posve novom situacijom, doživljajem materinstva.

Klimakterična depresija se javlja u žena u dobi između 45. i 50. godine i obično se pripisuju klimakteriju. Klimakterij ne znači samo hormonalnu promjenu, nego i životnu prekretnicu te sučeljavanje sa starošću i pitanjem životne bilance. Psihoterapija je ovdje od velike važnosti, posebice kada ne pomaže hormonalna terapija. Uz to su indicirani i antidepresivi.

Ponavljajući depresivni poremećaj znači da se u neke osobe ponavljaju tzv. velike depresivne epizode bez epizoda povišenog raspoloženja i hiperaktivnosti koje zadovoljavaju kriterije za maniju, govori se o ponavljajućem depresivnom poremećaju. Stupanj izraženosti simptoma može biti različit, tako da razlikujemo blage, umjereno teške i teške nepsihotične depresivne epizode i psihotične depresivne epizode koje su uvijek težak duševni poremećaj. Depresivne epizode obično traju oko 6 mjeseci, ali dužina trajanja može varirati od 3 do 12 mjeseci. Ponavljajuće depresije se dva puta češće susreću u žena nego u muškaraca. U liječenju ponavljajućeg depresivnog poremećaja od velike je važnosti dugotrajna primjena antidepresiva i njihova profilaktička primjena.

Sezonska depresija se obično pojavljuju u jesen, pogoršavaju zimi, a nestaju u proljeće ili ljeto. Uz sniženo raspoloženje, smanjenu aktivnost, letargiju i oslabljen libido, prisutni su atipični simptomi kao što su pojačan apetit, pojačana želja za ugljikohidratima, porast težine, pretjerana potreba za spavanjem i pogoršanje raspoloženja u poslijepodnevnim satima. Bolesnici dobro reagiraju na liječenje svjetlom.

Atipična depresija očituje se pojačanim apetitom, što je obično praćeno porastom težine, pretjeranim spavanjem, uz diurnalnu varijaciju, a mogu biti prisutni različiti somatski simptomi. Vlada uvjerenje kako ove depresije dobro reagiraju na inhibitore monoaminooksidaze (moklobemid).

Kronični bolni sindrom čest je pratilac depresije. Isto tako, osobe koje pate od bolesti koje su praćene boli, često pokazuju znakove depresivnog poremećaja. U nekih osoba kronični se bolni sindrom može očitovati kao oblik tzv. maskirane depresije.

Kako okolina (bližnji) mogu prepoznati da se radi o osobi koja bi trebala psihijatrijsku pomoć i kako joj mogu pomoći?

Kada netko iz okoline primijeti da osoba ima naglašene psihičke smetnje, osnovno je tada saslušati osobu koja ima emocionalne probleme i/ili suicidalne misli, jer je to temelj izgrađivanja odnosa povjerenja.

  • Pomoći u prepoznavanju njihovih osjećaja
  • Prilagoditi se načinu i tempu izlaganja osobe
  • Razgovor ne treba ubrzavati i što manje koristiti direktivne, oponirajuće rečenice, kako suicidalna osoba ne bi stekla dojam da je ne razumijemo.
  • Nije potrebno dijeliti direktne savjete i pretjerano moralizirati, jer ćemo tako kod osobe koja ima probleme stvoriti opozicionalno ponašanje, koje čak niti ne mora biti na svjesnoj razini (može ostati u domeni nesvjesnog).
  • Ukoliko izgradimo odnos povjerenja, onda je to i temelj da osoba koja ima emocionalne probleme prihvati našu sugestiju i da potraži i dobije adekvatnu stručnu pomoć.

Nedavno ste Vi i prof. dr. Vlasta Rudan, na KBC Zagreb, organizirali poslijediplomski tečaj stalnog medicinskog usavršavanja – NARCISTIČNI POREMEĆAJ LIČNOSTI I NJEGOVA DIJAGNOSTIČKA OPRAVDANOST – DOPRINOS MEĐUNARODNOJ RASPRAVI, koji je bio namijenjen specijalistima i specijalizantima psihijatrije, liječnicima drugih specijalnosti, psiholozima, rehabilitatorima, logopedima, socijalnim pedagozima i socijalnim radnicima. Tom prilikom ste izdali i tematsku knjigu.

Možete li nam reći koliko je taj problem bitan u suvremenoj medicini i društvu?

Patološki narcizam (nezdravo samoljublje) u svakodnevnom životu i kliničkoj medicini je fenomen prisutan kako u formi poremećaja, tako i u formi ponašanja koja se često doživljavaju kao socijalno prihvatljiva. Živimo u vremenu kada je narcizam u patološkoj formi sve prisutniji. Prema nekim istraživanjima, ekonomskoj krizi u svijetu, značajno doprinosi i porast patološkog narcizma današnjeg čovjeka. U medicini, patološki narcizam dio je brojnih poremećaja, a najbolji primjer je narcistični poremećaj ličnosti. Poremećaji ličnosti, koji uključuju patološki narcizam, česta su tema, kako u medicinskim tako i izvan medicinskih krugova, a rasprava o tome kada prestaje mentalno zdravlje, a počinje bolest, u ovom je kontekstu praćena brojnim kontroverzama. Jedan od ciljeva organiziranja ovog tečaja i izdavanja knjige, bio je naglasiti važnost prepoznavanja fenomena narcizma u kliničkoj medicini, prikazati pregled istraživanja zdravog i patološkog narcizma te kroz radionice, na konkretnim kliničkim primjerima, naglasiti važnost razumijevanja i liječenja poremećaja koji uključuju patološki narcizam. Kroz tečaj i knjigu smo naglasili da poznavanje patološkog narcizma i uvjeta pod kojima se aktiviraju patološka ponašanja i mehanizmi obrane, značajno mogu utjecati na komunikaciju među ljudima, uključujući i komunikaciju liječnika/terapeuta i bolesnika. S obzirom da su psihoanalitičke teorije i praktična iskustva ključna u razumijevanju narcizma, psihoanalitički educirani psihijatri, koji su bili predavači na ovom skupu i autori u knjizi, ponudili su teorijske osnove, bazirane na egzaktnim istraživanjima te na kliničkim zapažanjima, kao i konkretne kliničke i socijalne primjere stanja normalnog i patološkog narcizma.

Nalazimo se u pred blagdanskom vremenu, za koje mnogi (pogotovo, jer je riječ o Božiću) kažu kako im je najteže, a nerijetko se može čuti i naziv „pred blagdanska i poslije blagdanska depresija“. Možete li ovo malo pojasniti.

Budući da se ovdje prvenstveno radi o blagdanu koji ima snažnu teološku, duhovnu i obiteljsku pozadinu, koliko su komercijalizacija Božića, a i otuđenje ljudi doprinijeli ovom problemu?

Blagdan Božića uz uloge koje ste lijepo naveli ima i jednu osobnu dimenziju, koja se obično povezuje uz modele koje smo dobili u djetinjstvu. Okupljanje tijekom blagdana kod velikog broja ljudi djeluje smirujuće, među ostalim i zbog atmosfere koja postoji u krugu obitelji i ljudi s kojima se blagdan slavi kao i atmosfere u sebi koju vjernik nosi. Međutim, dio ljudi, na ovaj blagdan, uslijed neprorađenih ranijih traumatskih iskustava nema dovoljno snage da prevlada bol koju su ti događaji donijeli i mogu se osjećati tužno i depresivno. Zato su blagdani izazov svima nama da budemo bolji ljudi i mislima i dijelom pomognemo one kojima je teško. Pomoć drugima dati će nam dodatni poticaj da budemo bolji.

Za kraj, što biste kao psihijatar i psihoterapeut, ali i čovjek rekli čitateljima?

Kako ljudi mogu raditi na svojem psihičkome zdravlju?

Vjerojatno je bitno imati informaciju o tome i shvatiti da rad na sebi uključuje brigu o sebi iz više perspektiva. Urbanizacija i globalizacija su povećale dostupnost informacija o svemu pa i o mentalnom zdravlju. Kada je upotreba interneta u pitanju, treba znati da od gomile informacija, treba vjerovati onima koje su potpisale stručne osobe. Osobe koje žele raditi na svom psihičkom zdravlju su osobe koje žele postići veći stupanj duševnog mira. Kod osoba koje žele poboljšati svoje psihičko zdravlje, ključno je prepoznati u prošlosti, koji su to faktori doveli do psihičke neravnoteže, ukoliko je ona naglašena pokušati pronaći tehniku ili tretman koji to može smanjiti. Isto tako, bitno je poticati kod sebe zrelije obrasce ponašanja, što znači živjeti u skladu s realnim mogućnostima i istinom o sebi. Kršćanstvo i psihoterapija slažu se u tome da svi možemo biti bolji ljudi. Želio bi poručiti čitateljima da cijene zahvalnost, zahvalnost nad dobrim što smo imali i imamo u životu, jer nam to može pomoći u procesu rada na sebi koji se zove život. Ako osjećaj zahvalnosti u nama, prevlada negativne osjećaje kao što su zavist nad drugima, možemo biti sretniji ljudi. Čitateljima vašeg portala želim sretan i blagoslovljen blagdan Božića.

Razgovarala: B. Đ.

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 245 gostiju i nema članova online

Idi na vrh