Općeprihvaćeni pokušaj definiranja fanatizma ide u smjeru da se dotični pojam okarakterizira kao slijepa odanost određenoj ideji.[1] Najvažniji pojam, ako tako smijem reći, dotičnog pokušaja definiranja jest ''slijepa''. Pojam ''slijepa'' se koristi jer ponajviše označava nemogućnost kritičkoga, tj. što objektivnijega, realnoga pogleda na određenu ideju. Ne uvijek, ali često, fanatik donosi konkluziju promatrajući određenu ideju iz samo jednoga aspekta. Dotično implicira kako fanatik nema razvijenu sposobnost koncept određene ideje promatrati u apstraktnoj sferi formalne logike, i to najvjerojatnije zato što je ‘’slijepo odan’’ dotičnoj ideji. Fanatik ne polazi od stava da traži istinu nego ''slijepo'' tvrdi ne da vjeruje u istinu nego da istinu posjeduje. U okviru napisanoga raspoznaju se tri razine fanatizma:
1. Radikalni fanatizam – Praktična realizacija određene ideje u njenoj zamišljenoj perfekcionističkoj konkretizaciji. Radikalni fanatizam predstavlja najvišu razinu fanatizma te ima ozbiljne negativne posljedice kako za samoga fanatika tako i za društvo općenito. Svakako treba imati na umu da nije svaka realizacija perfekcionističke konkretizacije (određene ideje) ujedno i fanatizam. Samo ona realizacija koja ima ozbiljne negativne posljedice po samu osobu i po društvo jest fanatizam. Jednostavnije rečeno, radikalni fanatik se ne zadržava na razini ideja i izjava, nego ove odlučno nastoji provesti u djelo.
2. Umjereni fanatizam – Izolacija sebe u getoizirani prostor jednoumlja vlastitih argumenata. Za razliku od prethodne razine fanatizma, fanatik ove razine nije uspio praktično realizirati određenu ideju u njenoj zamišljenoj perfekcionističkoj konkretizaciji. Svijest o navedenom neuspjehu uzrokuje izvjesnu, često podsvjesnu, frustraciju te očaj koje vode svojevrsnom zatvaranju. ‘’Umjereni fanatik’’ prepoznaje se ponajviše po nemogućnosti izlaganja vlastitih ideja kritici onoga tko živi izvan njegova intelektualno-duhovnog geta. Umjereni fanatizam se grana na dva smjera:
a. Fanatikova apsolutna nemogućnost za dijalog sa ljudima izvan geta. Takav fanatik gaji mržnju, najblaže rečeno nezdravu odbojnost, ne samo prema idejama koje se nalaze izvan geta nego i prema samim ljudima.[2]
b. Fanatik ulazi u dijalog, ali on omalovažava kritički aparat kojim želimo podvrgnuti njegove ideje iako ga stručno niti poznaje niti može vlastitu kritiku kritičkog aparata potkrijepiti logički održivim argumentima.[3] Postoje slučajevi u kojima fanatik u dijalogu sam uoči logičku neodrživost vlastitih argumenata, najčešće logičku nedosljednost. Navedeno može biti iskra koja bi vodila u proces ozdravljenja. Spomenuti proces ozdravljenja kao put iz ropstva fanatizma svakako ovisi o stupnju psihičke devijacije koju je uzrokovao fanatični način razmišljanja i nadasve življenja.
3. Blagi fanatizam - Fanatik ne započinje silogizam postavljanjem premisa kako bi iz tih premisa izvukao konkluziju. On započinje od konkluzije, tj. od određene ideje kojoj je slijepo odan i traži premise kojima bi opravdao već unaprijed izrečeni zaključak. Treba razlikovati metodološki navedenu kritiku od metode dedukcije. Metodom dedukcije iz neke ideje izvodimo određene konkluzije, tj. ako se izjava odnosi na općeniti sud izvlačimo partikularni sud. U slučaju dedukcije ako prihvaćamo određenu ideju, nužno prihvaćamo i sve konkluzije koje logički izvodimo iz nje. Za razliku od metode dedukcije, metoda kojom se fanatik vodi jest neprihvaćanje svih premisa koje se logički izvedu iz određene ideje koju fanatik prihvaća. On selektivno prihvaća samo one premise iz kojih bih se mogla potvrditi cjelokupnost njegovih ideja. Dotično implicira činjenicu kako fanatika ne zanima istina nego samo obrana (ili svojevrsna promocija) onoga što on smatra istinom.
U Sarajevu, 30.04.2017.
D. M.
[1] Vladimir Anić, Veliki rječnik hrvatskoga jezika, Zagreb, 2003., str. 307.
[2] Dotične postavke možemo svakako pronaći i kod radikalnog fanatizma. No, prezentirane postavke sam upravo ovdje smjestio kako bismo što bolje uočili distinkciju između dva smjera umjerenoga fanatizma.
[3] U tekstu razum predstavljam kao svojevrsni kritički aparat par excellence u prosudbi vrijednosnih sudova. No, logički opravdano i nadasve logično opravdano se može govoriti i o stanju kada sam razum postane geto. Ovdje svakako mislim na racionalizam koji ne priznaje ideje, pojave, stvarnosti, … koje ne stanuju u getu razuma iako nisu u suprotnosti s njim. Dotični način getoizacije, čovjeka reducira samo na razum što dovodi do parcijalne konkluzije o čovjeku.