Pitanje jezika kojim govorimo je prevažno, jer jezik ima moć mijenjati čovjeka i njegovu stvarnost. Npr. ukoliko u svoj osobni jezik čovjek usvoji kao nešto sasvim normalno nazivati pripadnike drugih vjera, nacija i rasa pogrdnim imenima, to će ga s vremenom neminovno učiniti većim ili manjim bigotom. Slično tome, gdje se ubojstvo nerođenog djeteta počne nazivati „prekidom trudnoće“, a ubojstvo teškog bolesnika „asistiranim olakšavanjem bolova“, tu se može govoriti o „totalitarizmu u ime liberalizma“.
Humanistička religioznost ima nekoliko karakteristika. Jedna od tih je ideja pripadanja svemu u smislu svijeta koji postoji. Humanistička religioznost je horizontalna u smislu upoznavanja drugih religija i kultura te završava u tvrdnji kako su sve kulture i religije jednake, a to se može nazvati imanentnim identificiranjem. Horizontalnost humanističke religioznosti se očituje možda ponajviše u tvrdnji kako su recimo termini poput „ljudsko pravo“ i „demokracija“ univerzalni u značenjskom smislu i da ne mogu imati različito značenje u bilo kojoj kulturi ili religiji. Iz toga nastaje univerzalna, povremeno i apsolutistička imanentnost značenja koja nastoji izbrisati jezične ali i druge granice između kultura koje nemaju isto razumijevanje značenja tih i takvih termina. Ta religioznost je i vertikalna u smislu svođenja transcendencije različitih religija na ideju jedne imanentne religije s jednim transcendentalnim božanstvom. U biti i ovdje je prisutna ona horizontalna misao o istom značenju transcendencije za sve iz kojega se onda utvrđuje mogućnost za jednu imanentnu religiju za sve.
Humanistička religioznost sebe predstavlja kao takva mogućnost, kao imanentna religija u kojoj su i imanentno i transcendentalno istoga značenja, pa iako formalno odvojeni zapravo se transcendentalno i imanentno bitno povezuju u onome što ih na neki način obilježava, a to je jezik. Za primjer ove ideje humanističke religije možemo uzeti dva vrlo složena, ali vrlo aktualna pitanja, a to je pitanje ubojstva nerođenih i ubojstva onih koji su stari, bolesni i nemoćni („ubojstvo iz milosrđa“). Ostavljajući po strani kompleksnu i ozbiljnu moralnu problematiku, samo se ukratko osvrnimo na jezik humanističke religioznosti i recimo kršćanstva. Kršćanstvo u teološkom smislu govori o ubojstvu bilo nerođenih bilo starih, bolesnih i nemoćnih. U temelju tog govora stoji transcendentalno, to jest Bog kao transcendentalni korektiv čija zapovijed naređuje: Ne ubij! Manifestacija kršćanskog jezika koji se oslanja na Boga otkriva se u imanentnom jeziku kroz termin „ubojstvo“.
S druge strane i humanistička religioznost ima svoj jezik unutar kojega se govori o istoj problematici, ali terminološki potpuno drugačije, najčešće u znanstvenom smislu (abortus, eutanazija) ili u jezičnom smislu neutralnim terminima („prekid trudnoće“, „ekonomsko milosrđe“ „asistirano olakšavanje bolova“). Ovi termini nisu bez razloga u upotrebi i nisu slučajno prisutni, nego oni označavaju i imanentnu religioznost koja ih na neki način ustanovljuje i stavlja u upotrebu. Jedan dio humanističke religioznosti u svom imanentizmu je apsolutno znanstven. Odatle dolaze i znanstveni termini koji se koriste za ovu problematiku. Iako se pojedinačni korisnici ovih termina možda privatno oslanjaju na transcendenciju, odnosno Boga u jezičnoj upotrebi čini se vlada slaganje da upotreba termina treba biti strogo znanstvena. Strogo znanstvena upotreba termina omogućuje i povremeno ako ne i trajno isključenje transcendencije, odnosno jezika kojim se Bog obraća čovjeku i na ovom području i postiže univerzalno slaganje bar u znanstvenom smislu o značenju tih termina.
Naravno da se čini nepotrebnim uopće raspravljati o jeziku humanističke religioznosti, jer zašto bi bilo važno na prvi pogled kako određene situacije, događaje, stvari opisujemo ili definiramo. Humanistička religioznost upravo se tu najviše ostvaruje i osvaja, na području upotrebe jezika. Jer tvrdnjom kako je zapravo jezik nevažan -jer svi govore i vjeruju u isto- sam se jezik pretvara u prostor koji se čini nevažnim, nepotrebnim i ne problematičnim. Međutim, jedno od najvećih područja konflikta između humanističke religioznosti i recimo kršćanstva nije samo područje etike i moralnog, sekularnog i svetog, nego upravo područje jezika.
Humanistička religioznost sebe pretpostavlja kao univerzalnog govornika kojega svi razumiju i čiji jezik trebaju svi govoriti, iz čega se lako dolazi do totalitarizma značenja termina kroz koji onda polako nastaje i totalitarizam religioznosti. Ideja ovog -ublaženo govoreći- totalitarizma, odnosno, apsolutističke uniformiranosti između totalitarizma značenja i religioznosti se očituje u onome što se kolokvijalno, neprecizno i bez ikakvog konkretnog definiranja naziva „politička korektnost“. Ozbiljno je pitanje kojim jezikom se govori „politički korektno“, koji je jezik „politički korektan“. „Politički korektni“ jezici nisu nepoznati, to su jezici prirodnih znanosti, napose recimo matematike. Matematički jezik je u tom smislu zaista „politički korektan“ jezik, jer je u svom horizontalnom značenju univerzalan, a ne posjeduje transcendentalnu dimenziju na koju se oslanja.
Što s jezicima područja kao što je povijest, psihologija, teologija, moralna filozofija, politička znanost? Jesu li to „politički korektni“ jezici i je li moguće da budu takvi? Njihovu „korektnost“ se ne može mjeriti kao u matematici jer se svi ti jezici prije ili kasnije u jednom svom segmentu oslanjaju na transcendentalno u svojim imanentnim izričajima, premda transcendentalno nisu bitno utemeljeni kao recimo teologija. No, ako uzmemo recimo povijest, neki objektivni događaji se tumače jezično pomoću oslanjanja na transcendenciju, kao što je to slučaj i u nekim drugim humanističkim znanostima.
Teško je reći da postoji neki „čisti“ jezik kojim se može govoriti isključivo neutralno. Ideja humanističke religioznosti je postojanje jednog takvog jezika, jedna vrsta „jezičnog averoizma“ odakle će svi uzimati iz istog jezika koji će biti isti za sve i sve će termini imati isto značenje za sve i neće moći imati drugih značenja ukoliko ta značenja nisu već unaprijed dana i određena. Time se „jezični aveorizam“ pretvara u „jezični totalitarizam“. Ako je nešto takvo moguće, ako je moguć jedan takav jezik, onda će biti moguće tim jezikom ne samo izbjeći, nego isključiti bilo koji drugi jezik koji bi govorio drugačije, na drugačiji način, a bit će moguće isključiti i one jezike koji se u svom izričaju oslanjaju na transcendentalno, na jezik kojim Bog progovara čovjeku.
Zaključno, kada se govori o „ubojstvu“ ili „ekonomskom milosrđu“, o „ubojstvu“ ili „prekidu trudnoće“, nije u pitanju čisto površno terminološko i jezično opredjeljenje za ovaj ili onaj termin, u smislu nema veze koji smo izabrali; svi govorimo istim jezikom. Međutim, sami termini pokazuju da ne govorimo istim jezikom jer nije riječ o pukom terminološko-jezičnom opredjeljenju, nego o ozbiljnom shvaćanju i razumijevanju kako i koliko jezik mijenja strukturu, smisao i bit samih termina, mijenjajući pri tom strukturu, identitet i bit samih korisnika jezika.
Ili jednostavnije rečeno: pitanje jezika kojim govorimo je prevažno, jer jezik ima moć mijenjati čovjeka i njegovu stvarnost. Npr. ukoliko u svoj osobni jezik čovjek usvoji kao nešto sasvim normalno nazivati pripadnike drugih vjera, nacija i rasa pogrdnim imenima, to će ga s vremenom neminovno učiniti većim ili manjim bigotom. Slično tome, gdje se ubojstvo nerođenog djeteta počne nazivati „prekidom trudnoće“, a ubojstvo teškog bolesnika „asistiranim olakšavanjem bolova“, tu se može govoriti o „totalitarizmu u ime liberalizma“.
U Sarajevu, 8. 4. 2017. godine
O. J.